Koliko je Granić imao važnu ulogu govori i to da je Tuđman u Daytonu bio 12 od ukupno 21 dana koliko su trajali pregovori, za razliku od Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića koji su u američkoj vojnoj bazi bili cijelo vrijeme. Upravo je Granić bio glavni pregovarač dok Tuđmana nije bilo, a uz njega cijelo vrijeme prisutan je bio i tadašnji ministar obrane Gojko Šušak.
“Predsjednik je bio na početku i na kraju Daytona, u ključnim trenucima. Imao je apsolutno povjerenje u svoje suradnike, a ja sam na pregovorima bio zamjenik predsjedniku kao glavni pregovarač. Što se Miloševića tiče, on je bio taj koji je isključivo pregovarao u ime Srbije, a Izetbegovićeva situacija, rekao bih, bila je vrlo složena. Zato je i on bio u Daytonu sve dane”, ispričao je Granić za Dnevno.hr.
‘Bio sam na svim sastancima Tuđmana i Miloševića od 1994. godine’
Zanimljivo, u Daytonu nije bilo ni jednog sastanka u četiri oka između Tuđmana i Miloševića, odnosno Tuđmana i Izetbegovića. No, nije to zato što su ih Amerikanci držali “pod paskom”, kako bi neki mogli pomisliti.
“Nije bilo to pitanje, to je bilo pitanje taktike pregovaranja predsjednika Tuđmana. Milošević je uvijek sam govorio, a Tuđman bi pustio mene da govorim, dok bi on imao zadnju riječ da kaže što prihvaća, što ne prihvaća. Tako je bilo kod Atenske deklaracije, u Daytonu… Zapravo od kraja 1993. ili početka 1994. na svakom sastanku Tuđmana i Miloševića bio sam i ja”, napomenuo je Granić.
Kaže, uoči Daytona nije imao zabluda da će se sve brzo dogovoriti. Pregovori su, kao što smo rekli, trajali puna tri tjedna.
“Tada bih i pod vodom toliko izdržao. Drugim riječima, uopće nije bilo pitanje možemo li izdržati teške pregovore. Kad se bori za državni interes Hrvatske, takva su pitanja suvišna. Znao sam da se brzo ne mogu završiti i bio sam u punoj kondiciji”, prisjeća se.
U ženevskom Hiltonu dogovoren koncept Federacije BiH
A cijela “predigra” Daytonu krenula je još u siječnju 1994. godine, dakle godinu i deset mjeseci prije. Granić je i tada bio akter, u Ženevi se sastao s posebnim izaslanikom predsjednika Billa Clintona, Charlesom Redmanom, kojeg će kasnije naslijediti Richard Holbrooke.
“Bilo je to 17. siječnja, našli smo se nakon neuspjeha Cutileirovog, Vance-Owenovog i Owen-Stoltenbergovog plana, a propali su u razgovori u Beču 3. siječnju koje je na moju molbu organizirao austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock, odnosno u Bad Godesbergu uz pomoć njemačkog ministra Klausa Kinkela. U čuvenoj noći između 10. i 11. siječnja Alija Izetbegović je ponudio predsjedniku Tuđmanu podjelu BiH, da uzmemo sve južno od Prozora do Neretve, što je predsjednik Tuđman odbio rekavši da ne možemo ostaviti Hrvate u Srednjoj Bosni. Tek onda je Miomir Žužul, naš veleposlanik u Ženevi, organizirao sastanak Redmana i mene. Bili smo pet sati na večeri u Hiltonu, čuvenom restoranu na drugom katu hotela, i tamo je dogovoren koncept Federacije BiH i zaustavljanje rata između Hrvata i Bošnjaka.”
Već su točili šampanjac, no Granić je tražio vodu
Danas se zaboravlja da su pregovori u Daytonu (trajali su od 1. do 21. studenog, a sporazum je potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine) umalo propali. Nacrtane su karte, već se natočio i pjenušac, no bio je to račun bez krčmara. Odnosno, u ovom slučaju, bez Hrvata.
“U čuvenoj noći, dva dana prije kraja pregovora, razgovaralo se o konačnim mapama razgraničenja. Pokojni predsjednik i ja čekali smo najprije u 11 prijedlog, potom u 14, pa u 20, onda u 23, a kada nije došao do nas predsjednik je negdje oko 2.30 rekao da idemo spavati. Mene je probudio oko četiri Cristopher Hill, zamjenik Richarda Holbrooka (opisano je to u Holbrookeovoj knjizi i u serijalu ‘Death of Yugoslavia’ BBC-a). Ustao sam se, uredno obukao i došao, a oni su već otvarali šampanjac. Tamo su bili Milošević, Haris Silajdžić, Holbrooke, Warren Cristopher, Wesley Clark… Rekao sam da mi najprije daju vodu dok ne vidim mapu. Kad sam vidio što su predložili – a predložili su da ostanemo bez cijele Posavine i da Republika Srpska bude do Livna – odgovorio sam da nema nikakve šanse da to prihvatim. ‘Ni jedan ozbiljni političar to ne bi prihvatio’, dodao sam.
Nagovarali su me dva sata, ja sam odbio i u jednom trenutku sam pitao Christophera: ‘Warren, tko je ovo pregovarao?’. Rekao mi je ‘Silajdžić i Milošević’. Naravno, na račun Hrvata. Odbio sam ponuđeno i dogovorili smo se da u šest zovem predsjednika. Nije spavao i rekao mi je ‘Slažem se s tobom, nema potrebe da dolazim, pozovi Gojka ako želiš i odbijte prijedlog’. Šušak je došao, a kad smo im rekli da odbijamo prijedlog Amerikanci su se već počeli pakirati. Ali, moram reći jednu povijesnu činjenicu. Pitao sam Izetbegovića podržava li to, rekao je ‘ne’. I tako, Amerikanci su se počeli pakirati, a onda me je idući dan oko tri zvao Holbrooke. Bio sam na ručku, u menzi u bazi Wright-Patterson – jeo sam i pamtim kao danas sam ručao bolonjez – došao je k meni i pitao je ima li šanse. Rekao sam mu ‘uvijek ima šanse, ako date pametniji prijedlog’. Potom je rekao da mi nacrtamo prijedlog. Predsjednik, Ivan Šimonović i ja definirali smo da Posavina pripadne nama, da se definira južna granica kakva je sada i oko 17.30 predsjednik Clinton zvao je predsjednika Tuđmana. Tada je de facto završen Dayton. Dobili smo Odžak i Orašje, da Brčko distrikt bude zaseban, a južna granica je prihvaćena kompletno “, ispričao je Granić.
Dnevnik.ba