Bugojno: 28 godina od razmjene 294 hrvatska logoraša iz „Stadiona“

Polaganjem vijenaca pred Spomen obilježjem u katoličkom gradskom groblju „Sultanovići“  te misom za poginule i nestale hrvatske branitelje i civile koju je u bugojanskoj župnoj crkvi predvodio vlč. Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, bugojanski Hrvati su danas, na blagdan sv. Josipa, obilježili 28. godišnjicu razmjene 294 hrvatska logoraša iz logora „Stadion“.

Razmjenjeni su nakon punih osam mjeseci svakodnevnih tortura koje mnogi nisu preživjeli. Tribine NK „Iskre“ bile su im zadnja stanica prije razmjene, a mnogi su bili zatočeni i po drugim logorima. Armija BiH u Bugojnu ih je otvorila na desetine u proteklome ratu i bili su dio plana etničkog čišćenja ovog srednjobosanskog grada. Uz „Stadion“ najzloglasniji su bili Gimnazija i Bh banka.

„Za nas preživjele ovo je zaista drugi rođendan. Kao i na svaki rođendan okupimo se proslaviti jer smo živi i jer smo preživjeli“, kaže Marijo Mostarac, predsjednik Udruge koja okuplja hrvatske logoraše Bugojna. „Nama je ovo prije svega radostan dan jer uspjeli smo preživjeti pakao logora u kojima smo proveli punih osam mjeseci“, kaže Miroslav Zelić, bivši logoraš i aktualni predsjedatelj Općinskog vijeća Bugojna.

Uz radost zbog izlaska iz logora, preživjeli se na blagdan sv. Josipa s tugom sjećaju i onih koji nisu preživjeli torture koje su uključivale svakodnevna izgladnjivanja, premlaćivanja, prisilno vađenje krvi i odvođenja na prvu crtu obrane i boravak u potpuno neuvjetnim prostorima. Na poseban način ovaj im je dan, kažu, obilježen i tugom zbog činjenice da nasilno odvedeni iz logora Armije BiH nisu pronađeni.

„Iz Stadiona je odveden u nepoznato 21 logoraš od kojih je njih 11 registrirao i međunarodni Crveni križ. Za tijelima njih 15 još se traga“, kaže nam Zelić. Mostarac naglašava kako obitelji nestalih i preživjeli logoraši imaju osjećaj da je potraga za nestalim prepuštena slučaju jer oni koji znaju istinu i dalje šute.

„Prošle godine nitko nije gradio vikendicu na Rostovu pa nismo ni pronašli niti jedno tijelo“, kaže predsjednik Hrvatske udruge logoraša Bugojna aludirajući na činjenicu da je potraga za tijelima preostalih 15 nestalih zaustavljena nakon pronalaska četiri tijela u ljeto 2020. godine na Rostovu jer Bugojnom i dalje vlada zavjet šutnje čiji je cilj prikriti ovaj monstrozan zločin.

Obitelji nestalih i predstavnici udruga uvjereni s da Rostovo krije posmrtne ostake i preostalih 15 nasilno odvedenih hrvatskih logoraša. A dok ih se ne pronađe, njihovim obiteljima, uskraćeno je čak i pravo na grob.

„Teško mi je danas kao i svaki put kad se sjetim svojega brata za kojim evo tragamo od 1993. godine. Najteže mi je kad dođem u crkvu i vidim njegovu fotografiju. Pjevam u crkvenom zboru, ali mi je teško pjevati jer knedla stoji u grlu“, kaže Vesna Pavlović, sestra nestalog Jadranka Gvozdena. Njezinu majku Slavu Gvozden, koja je poput stijene godina bila simbol bugojanskih majki i njihova bola zbog nestanka djece, slomilo jer saznanje da se iz šake fragmenata koje je u nagodbi s pravosuđem BiH otkrio Enes Handžić, nije mogao izvući profil za DNK te je 2012.  godine nakon te spoznaju naglo preminula.

Na blagdan sv. Josipa koji je zaštitnik očeva mnogi su se sjetili i Drage Galića, oca nestalog Zorana Galića čije jer tijelo ekshumirano prije nepune dvije godine na Rostovu. Drago to nije doživio iako mu je to bila jedina i najveća životna želja.

Pored 15 logoraša, Hrvati Bugojna tragaju i za 15 nestalih civila u Domovinskom ratu. Za njihove i duše poginulih branitelja molilo se na misi zadušnici, a počast su im odali, pored članova njihovih obitelji i predstavnika udruga proizašlih iz Domovinskom rata i hrvatski politički predstavnici, pripadnici Oružanih snaga BiH te veleposlanik RH u BiH Ivan Sabolić.

Uz poruke o potrebi izvođenja pravde glavnih aktera zločina, prije svih Dževada Mlaće i Selme Cikotića, bez kojih će nestali teško biti pronađeni, iz Bugojna su danas poslane i poruke radosti jer 294 hrvatska logoraša preživjela su i na današnji su dan dobila novu priliku za život koji im je osam mjeseci svakoga dana doslovno „visio o koncu“ i o volji ratnih gospodara života i smrti s kojima se mnogi preživjeli i danas svakodnevno susreću.

Dnevnik.ba