Piše: Miroslav Vasilj/Pogled.ba
Sudeći prema izjavama čelnih ljudi SDA bošnjačka strana se spremna odreći otimanja pozicije hrvatskog člana danas krnjeg Predsjedništva BiH. Ostavili bi i federalni Dom naroda, ali bi mu eto reducirali ovlasti. Tome u prilog ide i sinoćnja izjava Bakira Izetbegovića kako "izlaz iz svega može biti spremnost HDZ-a da prestane s blokadom 100% tema u Federaciji“. Prevedeno, to bi značilo da bi se unaprijed trebalo dogovoriti, i s tim se dolazi čak i u Neum, popis tema oko kojih se može povlačiti vitalni nacionalni interes.
Dakle opet je na djelu svojevrsni atak na ostatke ostataka institucija koje se tiču konstitutivnih naroda i koje koliko toliko priječe da većinski narod ne preglasava malobrojniji narod. Zašto je fokus na Domu naroda, a ne na današnjem krnjem Predsjedništvu? Pa Predsjedništvo jest važno, ali uzurpacija pozicije hrvatskog člana je toliko ogoljela hegemonističku i unitarističku politiku da i najveći saveznici unitarističkih snaga vide da je riječ o providnoj prijevari. Iako i tu još nije sve gotovo jer su američko-europski medijatori dodatno zamutili vodu s famoznim prijedlogom ukidanja čudnoga izraza tzv. etničkih prefiksa u izboru članova Predsjedništva.
No onaj pravi atak se prebacio na puno važniji i vitalniji federalni Dom naroda kao zakonodavno tijelo koje onemogućava potpuno preglasavanje i majoriziranje Hrvata u Federaciji. Reduciranjem njegovih ovlasti, to jest tema o kojima bi mogao odlučivati, otklonila bi se posljednja brana potpunog pretvaranja Federacije u bošnjački jednonacionalni entitet i svođenje Hrvata na razinu nacionalne manjine.
Zbog toga se ne bi smjelo popustiti u tim nastojanjima. Toga trebaju biti svjesni i međunarodni medijatori jer su njihove zemlje jamci prvo washingtonskog, potom daytonsko-pariškog te mostarskog sporazuma – njegovog prvog dijela koji se tiče Mostara, ali i drugog dijela koji se tiče legitimnog zastupanja. U svima njima Dom naroda i vitalni nacionalni interes ključna su karika funkcioniranja institucija Bosne i Hercegovine.
I najveći autoritet na području pluralnih država, nizozemski politolog Arend Lijphart, smatra kako veto, to jest vitalni nacionalni interes, može pružiti potpuno jamstvo političke zaštite svakom segmentu u složenim državama. Tri su osnovna razloga zašto je vitalni nacionalni interes važan u pluralnim državama kao što je i BiH. Prvo, kao što sam Lijphart kaže, on je jamstvo da neće biti preglasavanja demografske većine. Drugi razlog je što samo postojanje toga veta onemogućava političare iz većinskog naroda da uopće posežu za preglasavanjem jer unaprijed znaju da će njihova namjera pasti u vodu. I treći razlog je uspostavljanje povjerenja u institucije države ili entiteta koje štite kako mnogobrojniji, tako i malobrojniji segment. Ono što je važno u takvim državama je da ne dolazi do zlouporabe toga instituta. Veto može biti formalni ili neformalni. Neformalni je u Švicarskoj gdje nikome ne pada na pamet da preglasava malobrojnijeg. Formalni je u Belgiji gdje je također takva praksa potpuno neprihvatljiva.
A da je vitalni nacionalni interes nekada ipak dobar bošnjačkoj vlasti i oporbi govori činjenica da su ga tražili na lokalnoj razini u Mostaru i da su ga dobili.
Da ga traže u Vijeću naroda Narodne skupštine RS. Ili da su upravo bošnjački izaslanici u Domu naroda povukli vitalni nacionalni interes kako Hrvati ne bi imali javni RTV servis na hrvatskom jeziku. Principijelno, nema što. Valjalo bi se toga prisjetiti i na pregovorima u Neumu. S okusom soli, s okusom mora – Sapore di sale, sapore di mare, pjevali su Arsen Dedić i Gino Paoli. Tko zna, možda se i dogodi čudo. Možda more, sunce i sol začine bljutavu politiku preglasavanja, otimanja i uzurpacije i pretvore je u politiku suradnje, izgradnje i uvažavanja.
Dnevnik.ba