Do danas, gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo koje je imalo namjeru iseliti to je i učinilo. Posjedovanje državljanstva zemlje EU ostavlja Hrvatima mogućnost da odsele kada požele.
Oni državljani BiH, koji nemaju hrvatsko državljanstvo, iseljavaju nešto teže. Ali kako vidimo – iseljavanje se sada postavlja kao gorući problem BH društva.
No, osim deklarativnih poziva „mladima da ostanu“, BiH do danas nije učinila nikakav, pa ni simbolički korak u suočavanju s ovim trendom.
I dok političari djeluju neuvjerljivo kada govore o mjerama koje tek namjeravaju poduzeti, mnogo su konkretniji poslodavci. Poslodavci kažu da nedostaje kvalificirane radne snage i da su neki sektori vrlo kritični.
Poslodavci dižu plaće, ali čini se da to nema utjecaja na odluke pojedinaca o napuštanju zemlje.
Svi parametri koji se bave analizama kretanja stavnovništva sugeriraju da će se trend iseljavanja nastaviti pa i pojačavati.
U periodu dok se europska tržišta rada otvaraju, Bosna i Hercegovina zaista nema čime konkurirati izuzev jeftinim patriotizmom tipa „kući je najljepše“.
Ako države gledamo kao na poduzeća, onda stvari postaju prilično jasno. Najveće poduzeće je Njemačka, ali tu su i druga, manja, jednako uspješna – Slovačka, Irska, Češka, Austrija, Švedska... Nude bolje plaće, pravnu sigurnost, bolji zdravstveni sistem, bolji mirovinski sistem, bolji smještaj, mogućnost napredovanja...
S druge strane imamo Bosnu i Hercegovinu. Sumornu kompaniju s lošom tehnologijom, neproduktivnom radnom snagom, niskim plaćama, nestručnim menadžmentom. Radnici su više na pauzi nego na poslu. Na pauzama se priča o ratu, genocidu, zločinima, kostima, grobnicama... Svi gledaju da nekako odu u invalidsku mirovinu.
Kome ovakvo poduzeće ne odgovara, gledat će da pređe u bolje poduzeće.
U loše poduzeće nitko neće investirati pa je ono na tržištu dugoročno gledajući nekonkurentno. Zbog toga je nerealno očekivati da će na čelo kompanije BiH doći kvalitetniji menadžment. U biti, iole inteligentan radnik vidi da se u skorije vrijeme ništa neće promijeniti, a iole ambiciozan radnik će takvu firmu napustiti.
I to napuštanje će trajati još dugo. Jer se još dugo ništa ne može i neće promijeniti.
Nedavno su poslodavci iz Federacije izjavili da će uskoro biti potrebno otvoriti domaće tržište rada radnicima iz istočne Europe. Ali, zašto bi itko došao u lošu firmu pored dobre?
Kao što su i izbjeglice iz Sirije zaobišle Bosnu i Hercegovinu u širokom luku, tako će je zaobići i radne migracije. Jednostavno, Bosna i Hercegovina nije u stanju zadržati ni vlastitu radnu snagu pa je privlačenje strane radne snage iluzorno.
Kratkoročno, stvari i nisu tako crne. Cijena rada u BiH će se podići. Radnici će biti bolje plaćeni a uvjeti rada bi se trebali poboljšati. Posao će biti dostupniji, nezaposlenost će pasti, gospodarstvo će postati produktivnije. Kompanije koje su preživjele ekonomsku krizu i egzodus radne snage će postati snažnije i konkurentnije.
Ipak, dugoročno, odljev radne snage i stanovništva nosi neke trajne negativne posljedice. Prva je manje poreznih obveznika. Druga je smanjenje tržišta. Treća je gubitak interesa investitora (zbog malog tržišta). Zbog svega će BH gospodarstvo postati trajno paralizirano za promjene i prilagodbe svjetskim gospodarskim trendovima.
Mnogo ljudi razumije gospodarski utjecaj koji po BH društvo ima trend iseljavanja. Iseljavanje stanovništva potiče novo iseljavanje, jer što je više onih koji odlaze teže je onima koji ostaju. Promijeniti ove trendove u ovoj fazi je teško, možda i nemoguće. Ipak, povijest nas uči da postoje države (firme) koje su se izvukle i iz težih pozicija.
A da bi se počeli boriti s pravim problemima potrebno je riješiti ona politička. Nekako smo tu zapeli. Već dvadesetak godina.
Dnevnik.ba