Središnja Bosna - bošnjački Lebensraum

DOSSIER: Sukob HVO-a i tzv. Armije BiH

Središnja Bosna - bošnjački Lebensraum

sij 23, 2018

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Hrvatske enklave u Središnjoj Bosni u dolini rijeka Lašve, Lepenice i Bosne, sustavnim i organiziranim napadima tzv. Armija BiH držala je pod opsadom gotovo godinu dana. Operativna zona HVO Središnja Bosna na četiri jake ofenzive tijekom 1993. i početkom 1994. odgovarala je taktikom aktivne obrane, a ne kako se to tvrdi, organiziranom kampanjom etničkog čišćenja tadašnjih Muslimana. Prostor Središnje Bosne tzv. Armija BiH tretirala je kao svoj Lebensraum - osvajanjem teritorija osigurati životni prostor tadašnjim muslimananskim izbjeglicama, preuzeti kontrolu nad vojno-industrijskim pogonima, a uz aktivno sudjelovanje i pomoć mudžahedinskih boraca, promijeniti nacionalnu, političku, kulturološku i svaku drugu sliku, a na koncu, i stil života.

„Mi nećemo i ne možemo ostaviti svoje domove, svoja ognjišta. Nemamo snage ostaviti svoje grobe“, „Sada smo sami“, “Ovo je kataklizma hrvatskog naroda Središnje Bosne“, „Pitanje je koliko sati ćemo još moći izdržati“, samo su neki od dijelova dnevnih izvještaja koje je Operativna zona HVO-a Središnja Bosna u lipnju 1993. upućivala Mati Bobanu, Jadranku Prliću, Franji Tuđmanu, Glavnom stožeru HVO-a i  međunarodnoj zajednici apelirajući na prestanak agresije tzv. Armije BiH i pomoć Hrvatima u Središnjoj Bosni.

 Sukob tzv. Armije BiH i HVO-a počeo u Središnjoj Bosni

Sukob tzv. Armije BiH i HVO-a na području današnje Federacije BiH počeo je u Središnjoj Bosni i to u prvom mjesecu 1993., a ne kako se to pogrešno tumači i interpretira u travnju 1993. godine. Prema bošnjačko- muslimanskom mainstreamu, pravo na opsadu imaju samo tadašnje muslimanske enklave u istočnoj Bosni i Sarajevo, dok su hrvatske enklave po Središnjoj Bosni tobože organizirale sustavan progon tadašnjih Muslimana i provele etničko čišćenje.

 „70 tisuća naoružanih vojnika spriječit će uspostavu HZHB u Središnjoj Bosni“

Kao referentno mjesto sukoba pogrešno se tretiraju Ahmići i zločin kojeg je HVO počinio nad Bošnjacima 16. travnja 1993. jer su se prvi masovni zločini nad civilima,i to hrvatskim, dogodili u siječnju 1993.

Već u veljači 1992. tzv. Armija BiH imala je plan za osvajanjem Središnje Bosne, dakle, nekoliko mjeseci prije nego što su Jajce, Dobretići i Kotor – Varoš pali u ruke VRS. Prvo veliko vojno savjetovanje održano je, znakovito,  u Mehuriću, selu kod Travnika, u veljači 1992., koje je za nekoliko mjeseci postalo jedno od središta mudžahedina.  Tada je Sefer Halilović utvrdio kako postoji 70 tisuća naoružanih vojnika koji će silom spriječiti uspostavu HZHB u Središnjoj Bosni.

Dolazak bošnjačkih izbjeglica iz doline Vrbasa u dolinu Lašve samo je dodatno pojačao međunacionalne napetosti između Bošnjaka i Hrvata, osnažio bošnjačko političko rukovodstvo da krene u ozbiljne osvajačke pohode za koje je HVO, zapravo, bio potpuno nespreman jer se ipak radilo, kako se navodi u izvješćima OP HVO Središnja Bosna, „dojučerašnjim saveznicima protiv VRS“. Iz Središnje Bosne rat se proširio i na druga miješana područja – Ramu, Konjic i dolinu Neretve, a zbog sukoba u Središnjoj Bosni i tamošnjeg  'rata za ceste' u pitanje je doveden humanitarni i vojni promet u cijeloj državi.

Sukobi političkih organizacija HDZ-a i SDA u Središnjoj Bosni počeli su već sredinom 1992. kada je trajao svojevrsni rat priopćenjima u kojima su iz SDA HDZ optuživali za „podjelu Bosne“, „uspostavu nelegitimne Hrvatske Republike Herceg- Bosne“, a HDZ BiH odgovarao kako „SDA stvara islamsku republiku u srcu Europe u kojoj Hrvatima nema mjesta“.

Apeli Hrvata iz Zenice već u ljeto 1992. dokazivali su kako se takvo što i sprema – počela su masovna otpuštanja iz javnih poduzeća, RTV Zenica o Hrvatima je govorio kao „ustašama“, umanjivao se doprinos zeničkih brigada HVO-a u borbi protiv VRS, a onda  i prvi incidenti i ubojstva. Srbi Središnje Bosne uglavnom su napustili ove prostore, a oni koji su ostali, bili su uz HVO. Poštujući dogovor, oružje su predali HVO-u, kao i vojarne JNA u Središnjoj Bosni.

Međutim, nakon što su Srbi u selima oko Busovače još u proljeće izrazili lojalnost HVO-u, tzv. Armija BiH, odnosno tadašnji TO upao je u selo i redom pljačkao i palio srpske kuće, a HVO je tada poslao policiju kako bi zaštitio te ljude. U izmjeni vatre stradala je nekolicina vojnika HVO-a i TO-a.

Dolaze muslimanske izbjeglice, ali i  mudžahedini

Paralelno s bošnjačkim izbjeglicama, u Središnju Bosnu, tijekom 1992. dolaze i mudžahedini. Prema procjenama Operativne zone HVO-a SB, njih oko dvije tisuće aktivno je sudjelovalo na bojišnicama, a prve stožer organizrali su u travničnkim selima Mehurić i Orašac, na prijevoj Rostova između Bugojna i Novog Travnika, Fojnice i Zenice.  Razdoblje 1992. godine obilježilo je cijeli niz incidenata između HVO-a i tzv. Armije BiH. U lipnju 1992. trajale su petodnevne borbe u Novom Travniku, 'probni' pucnjevi po Kiseljaku u kolovozu, masovna razoružavanja pripadnika HVO-a u Novom Travniku i Zenici (listopad 1992.), pokušaj ubojstva zapovjednika HVO-a Jajce u Travnik (listopad '92),  miniranje skladišta JNA na Slimenima kod Travnika i potom ubojstvo Ivice Stojaka, prvog zapovjednika Travničke brigade HVO-a (22.10. 1992.), neki su od značajnijih događaja koji su generirali sukob početkom siječnja 1993.

Blokada glavne prometnice kod Ahmića, 20. listopada 1992. godine bila je jasan znak kako tzv. Armija BiH zaista planira ofenzive protiv HVO-a i podjelu Središnje Bosne na enklave.

Stojakovo ubojstvo, blokada prometnice kod Ahmića

Blokadu u Ahmićima postavili su pripadnici tzv. Armije BiH po nalogu Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa i odbili propustiti pripadnike HVO-a na putu za obranu Jajačkog prolaza, a UNPROFOR-u su tada objasnili kako je to učinjeno da se „spriječi odlazak bojovnika HVO-a na područje kod Novog Travnika gdje su trajale borbe“.

U retrospektivi je  jasno kako su ubojstva i kampanja napada na pripadnike HVO-a, razoružavanja, incidenti poput onog u Novom Travniku gdje je vojnik tzv. Armije BiH, nakon što mu je Hrvat odbio usuti gorivo u automobil rekao, „Benzinska ili rat“,  jasni kako su politički i vojni čelnici tadašnjih Muslimana pripremili sve kako bi pokrenuli opću ofenzivu na prostore Središnje Bosne.

Snage tzv. Armije BiH vodile su ofenzive u nekoliko etapa  protiv HVO-a u Središnjoj Bosni od siječnja 1993. do siječnja 1994., odnosno, potpisivanja Washingtonskog sporazuma i službenog primirja između HVO-a i tzv. Armije BiH.

Bio je to rat za ceste: Od Središnje Bosne do izlaza na more

Prema vojnim analitičarima, postojalo je nekoliko strateških ciljeva tzv. Armije BiH u Središnjoj Bosni, a od koji su najvažniji preuzimanje kontrole nad prometnica (kroz enklave srednjobosanskih Hrvata sjeverno od doline Lašve do Lepenice i povezivanje sa snagama tzv. Armije BiH na jugu kako bi izišli prema vanjskom svijetu). Od Središnje Bosne do Dalmacije i Hercegovine može se doći iz pet smjerova, a svaki od njih vodi preko hrvatskih enklava. Baš kako su to Alija Izetbegović, Sefer Halilović i brojni drugi dužnosnici i najavljivali – cilj je izlazak na more.

Međutim, zaposjesti hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i potom doći do Neuma nije moguće bez oružja, pa se tu još jedan strateški cilj tzv. Armije BiH “podudario“. 

Glavni vojno-industrijski pogoni  bivše Jugoslavije bili u Središnjoj Bosni

Glavnina vojnih postrojenja bivše Jugoslavije bila je u Središnjoj Bosni: zenička Željezara, bugojanski Slavko Rodić,  Bratstvo u Novom Travniku, Tehničko-remontni zavod u Travniku i najvažnija od svih i jedina  takva na Balkanu - SPS u Vitezu koja je proizvodila topovske i minobacačke granate bez koje su, u principu, sve druge tvornice beskorisne, a od početka 1992. držao ju je HVO.  Tvornica SPS U Vitezu bila je i jedna od tema razgovora u Bonnu, 9. siječnja 1993. između Franje Tuđmana, predsjednika RH i Alija Izetbegovića, bošnjačkog lidera. Izetbegović je tada rekao kako „Hrvati moraju napustiti Vitez jer je tamo tvornica koja pripada Muslimana“, a Tuđman uzvratio kako „Muslimani nikada neće dobiti tu tvornicu i da nikada neće vojno zauzeti Vitez“.

Embargo na oružje: „Viteški SPS pripada Muslimanima“

U tom razdoblju, na početku '93., krnja i nelegitimna Vlada Republike BiH i bošnjačko-muslimanski lider Alija Izetbegović nisu uspjeli izlobirati kod UN-a skidanje embarga na oružje, a  ni vojnu intervenciju i zaštitu tadašnjih Muslimana. Da se ne bi gubilo vrijeme, počeli su prvu ofenzivu na Središnju Bosnu u siječnju 1993. godine. Naglo povećavanje broja vojnika tzv. Armije BiH, ubacivanje naoružanih vojnika na punktove u hrvatska sela po Središnjoj Bosni, strateška raspoređivanja i humanitarni djelatnici s Bliskog istoka kako ih se umilno voli nazivati izveli su “probni napad“  i rasporedili snage za onaj idući, ali i testirali UNPROFOR-ovu reakciju koje i nije bilo, što je, očito bio jasan signal, da tzv. Armija BiH može nastaviti s operacijama „oslobađanja Središnje Bosne“.

Prva ofenziva u siječnju '93: Zločini u Uskoplju, Busovači i Zenici

U siječnju 1993. napadnut je Gornji Vakuf/ Uskoplje koji, iako je bio u sastavu Operativne zone  HVO-a Sjeverna Hercegovina, imao životnu važnost za Hrvate Središnje Bosne jer je to bio jedini mogući izlaz prema Hercegovini. Nakon Uskoplja, uslijedilo je granatiranje Novog Travnika i to pod zapovjedništvom Rasima Delića i borbe prema Gornjem Vakufu,  potom napadi na Zenicu i Busovaču, masakri  hrvatskih civila u selima Lužani kod Uskoplja, Gustom Grabu kod Busovače i ratni zločin u Dusini, 26. siječnja 1993..

Najvažniji strateški napadi  tzv. Armije BiH bili su onaj na Kaćune kod Busovače kojim bi se prekinula prometnica Travnik – Busovača – Kiseljak i raskrižje kod Kiseljaka, južno od Fojnice, čime bi već u prvom mjesecu 1993. mogli spojiti Zenicu, Sarajevo i Tuzlu. Ipak, nakon petodnevnih borbi, vojnici Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, odbili su napade u probnoj ofenzivi tzv. Armije BiH.

Nakon što su veljača i ožujak 1993. provedeni u mirovnim pregovorima i pokušajima uspostave zajedničkih stožera za obranu, tzv. Armija BiH, zapravo je nastavila, s realizacijom strateškog plana. Baš kako je uvod u ofenzivu u siječnju bio niz incidenata tijekom '92., tako je bilo i pred ofenzivu u travnju '93.

Druga ofenziva u travnju: Progon zeničkih Hrvata i sveopći napad

Počelo je u Novom Travniku kada su mudžahedini oteli četvoricu pripadnika HVO-a Stjepan Tomašević (13.4. 1993.), potom su idućeg dana ponovno blokirali cestu Novi Travnik – Uskoplje, a dan kasnije oteli Živka Totića, zapovjednika (15.4.) zeničkog HVO-a. U divljačkom napadu mudžahedina na Totića poginula su još četvorica vojnika HVO-a i jedan civil – prolaznik. Ranije je ubijen i Slavko Puđa, vojnik zeničkog HVO-a na straži. Bačena je i bomba na hotel Orijent u Travniku gdje je bilo sjedište Vojne policije Travničke brigade HVO-a, nedugo zatim, skinuta je i zastava hrvatskog naroda u BiH sa zgrade zapovjedništva HVO-a Travnik, u unakrsnoj vatri poginulo je nekoliko vojnika HVO-a i tzv. Armije BiH. U Vitezu je tada HVO uhitio trojicu naoružanih mudžahedina i zatvorio ih, a zapovjedništvo 3. korpusa tzv. Armije BiH tražilo je da ih se oslobodi. Uskoro su busevi s vojnicima tzv. Armije BiH preko Guče Gore, iz Zenice prošli u Travnik,  a cesta od Novog Travnika do Gornjeg Vakufa u potpunosti je blokirana od 14.4. 1993. i njome su se mogli koristiti samo UNPRFOR i tzv. Armija BiH.

Jedan od dnevnih izvještaja Operativne zone HVO-a SB za 15. travnja 1993. najbolje ilustrira ofenzivu tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu.

„U 5:45h muslimanske snage iz svog raspoloživog oružja napale su Vitez,  pogođeni su zgrada Zapovjedništva OP SB, zgrade Općine i Pošta. U ranim jutarnjim satima izvršen jak topničko – pješadijski napad na Busovaču, u napadu sudjeluje šest muslimanskih brigada iz Zenice i Kaknja. U Zenici su napadnuti Čajdraš i Podbriježje, u 5:30h počeo opći napad na sjedište HVO, a nad hrvatskim pučanstvom masakr, (…), počelo je granatiranje Kiseljaka, u Zenici se strijeljaju civili i vojnici ispred crkve u Čajdrašu, uhićeno 424 bojovnika HVO-a, zatočeni u KPD i Rudniku, u Travniku se puca po objektima u kojima je smješten HVO,  u Kaknju muslimanske snage demolirale zgradu HVO-a, napadnute su sve crte obrane u Busovači, u Fojnici muslimanske snage su napale HVO-a, u zeničkom KPD-u 505 Hrvata zarobljeno, maltertira ih se i tuče, od takvog maltretiranja preminuo Slavko Miletić, predsjednik HDZ-a Zenica“. 

Sve se to zbivalo, prema dokumentima, u jednom danu, 15. travnja  i to do sve do podneva. Iz Zenice je protjerano 15 tisuća Hrvata (15.4.'93.), kroz 25 logora, od kojih su najzloglasniji bili „Muzička škola“ i „KPD Zenica“, prošlo je 1986 Hrvata. Svirepo  je ubijeno 48 civila, poginulo 78 vojnika HVO-a i ubijeno je šestoro djece, a nakon progona, brigade HVO-a Zenice, izbjegle su, uglavnom u Vitez, i nastavile braniti Lašvansku dolinu.

Tog dana trajao je i napad na grad Vitez, doduše iz jednog smjera, ali je tzv. Armija BiH držala džepove u pozadini, s lijeva, s zdesna i imala enklavu u naselju Mahala. U Busovači tog 15. travnja '93.,  trajao je sveopći napad tzv. Armije BiH, kao i na dijelove Kaknja, Fojnice, Kiseljaka, uz neprekidno granatiranje Novog Travnika. A da tzv. Armija BiH nije odustala dokazuju i ponovne blokade prometnica, kao u siječnju, prekid ceste Travnik – Busovača – Kiseljak, odnosno, od Nević Polja na ulazu u Novi Travnik, Staroj Biloj gdje se spajaju Travnik i Vitez, Ahmićima, od Viteza prema Busovači i na Kaoniku, od Busovače prema Kiseljaku. Plan podjele hrvatskih enklava na još manje dijelove zamalo je i uspio u drugoj ofenzivi: sve veze s Hercegovinom su prekinute, napadnuti su Kakanj, Žepče i Vareš, uz pomoć brigada tzv. Armije BiH  iz Visokog i Kaknja, pokušali su kiseljačku enklavu podijeliti i prekinuti komunikaciju između HVO-a Fojnica i HVO-a Kiseljak, a Zenica je pala.

Izetbegović Tuđmanu: Učinite sve što je u vašoj moći da se agresor u Srebrenici zaustavi
60.000 ljudi je u Srebrenici u krajnje kritičnoj situaciji. Učinite sve što je u vašoj moći da se agresor zaustavi. Posljednji je čas da se spriječi najveća ljudska katastrofa nakon Drugo svjetskog rata", dio jednog od pisama kojeg je Alija Izetbegović, 5. travnja 1993. uputio Franji Tuđmanu.

Pokolj Hrvata u Miletićima: Kada „humanitarni djelatnici“ s Bliskog istoka strijeljaju

Travanjske bitke između HVO-a i tzv. Armije BiH obilježila su tri ratna zločina, onaj u Ahmićima, 16. travnja i Trusini kod Konjica (16.4.'93) nad hrvatskim civilima i mudžahedinski pokolj nad hrvatskim civilima u Miletićima (26.4.'93) iznad Travnika te izbacivanje 110 ranjenih pripadnika HVO-a iz Kantonalne bolnice u Travniku. Nakon toga, franjevci Bosne Srebrene i HVO osnovali su crkvi sv. Duha u Novoj Biloj improviziranu ratnu bolnicu, jedinu koju su Hrvati Središnje Bosne imali, jer su one u Travniku, Zenici i Bugojno kontrolirali Bošnjaci. Uz takvu improviziranu bolnicu, HVO je imao nekoliko stacionara po Središnjoj Bosni i Domove zdravlja u Novom Travniku, Vitezu, Busovači i Kiseljaku koji su redovito bivali metama snajperista tzv. Armije BiH. Nakon travnja 1993. helikopter s hranom i lijekovima iz Gruda nije dolazio, a vojnici HVO-a iz Hercegovine ili HV-a iz Hrvatske u Središnjoj Bosni se nisu borili. Jedini strani borci bili su Izetbegovićevi mudžahedini s Bliskog istoka. 

Prlić nakon travanjske ofenzive: Armija BiH ne prihvaća Vance- Owenov plan

Operativna zona HVO-a Središnja Bosna tih je travanjskih dana poslala niz dramatičnih upozorenja o stanju u Središnjoj Bosni. Pisma su slali Mati Bobanu, Franji Tuđmanu, UN-u, međunarodnim ordganizacijama. Premijer Vlade Hrvatske zajednice Herceg- Bosne, Jadranko Prlić, 20. travnja 1993. godine navodi kako se „nisu sukobili muslimanski i hrvatski narod, nego su sukobe izazvali ekstremni elementi Armije BiH. Prije svega riječ je o Konjicu, Zenici, a odnosi su se pogoršali i u Varešu, Žepču, sukoba ima i u Vitezu, Novom Travniku i Travniku. Radi se, dakle, o globalnom pokušaju napada u skladu s poznatim planom pojedinaca i grupa koje ne prihvaćaju Vance-Owenov plan i koji smatraju da je BiH isključivo muslimanska država“.

Prema Vance – Owenovom planu, Središnja Bosna postala bi Provincija 10 sa sjedištem u Travniku i s relativnom hrvatskom većinom.  Sefer Halilović je 4.4. 1993. iznio stavove Glavnog stožera tzv. Armije BiH o Vance-Owenovom planu i zaključio kako je „opasnost po državu BiH to što rješenje rata ne bi uslijedilo kao temeljita vojna pobjeda nad agresorom“.

Hadžihasanović: Razbiti HVO u zoni 3. korpusa tzv. Armije BiH

Samo dva dana nakon ovakvih Prlićevih upozorenja, zapovjednik 3. korpusa, Enver Hadžihasanović izdaje naredbu prema kojoj je potrebno razoružati HVO Kiseljak, Busovača, Kakanj, Vitez, Novi Travnik,  Travniki, Vareš, Žepče, presjeći komunikaciju Kiseljak – Busovača, preći u ofenzivna djelovanja i razbiti HVO-a, a kad se steknu uvjeti onda i HVO Bugojno i Uskoplje.  Dok su vojnici tzv. Armije BiH  prema Hadžihasanovićevoj naredbi sprječavali HVO da obnavlja i(li) ukopava nove rovove, a  Sefer Halilović, načelnik Glavnog stožera tzv. Armije BiH u svibnju zaključuje kako „Treći korpus mora pojačati napadna i informativna dejstva na Travnik, i Lašvansku dolinu, Busovaču, Vitez, Novi Travnik“.  Ubrzo nakon toga RTV Zenica i Radio Sarajevo izvještavaju o velikom broju postrojbi HV-a u Središnjoj Bosni, optužuju „HVO za podjelu Bosne i suradnju s četnicima“.

Halilović o  „ustašama“: I  put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju

Budući da ni travanjska ofenziva tzv. Armije BiH nije u potpunosti uspjela, a još uvijek traje embargo na oružje, Sefer Halilović, ponovno zaključuje kako će „Treći korpus dobiti pojačanje kada UN odredi demilitarizirane zone u istočnoj Bosni, tada će biti trenutak konačnog obračuna s ustašama na ovom terenu i put u Hrvatsku ili pod crnu zemlju“.

Iz Srebrenice i UN-ovih zona sigurnosti poslali vojnike u Središnju Bosnu 

Doista, UN je u svibnju 1993. odredio zone sigurnosti – Bihać, Goražde, Sarajevo, Tuzla, Žepa, a postrojbe tzv. Armije BiH, osnovane u Hrvatskoj u studenom 1992., 17. i 27. krajiška, brdsko – planinska brigada tzv. Armije BiH, prebačene su koncem svibnja u Središnju Bosnu. Dosljedno tome, tzv. Armija BiH nije vodila akcije protiv VRS jer ih u enklavama štiti UNPROFOR, odnosno, nastavila je ofenzivna djelovanja protiv hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni.

Treća ofenziva na ljeto: Travnik, Kakanj, Fojnica, Bugojno

Nešto manje od osam tisuća vojnika tzv. Armije BiH iz srebreničkog džepa poslano je u Središnju Bosnu, a tijekom lipnja 1993. pali su Travnik, potom Kakanj. Iz Travnika je 8. lipnja protjerano 20 tisuća Hrvata, kroz 22 logora prošlo 1759 zarobljenika, u borbama poginulo 572 vojnika HVO-a, a ubijeno je 114 civila, do temelja su spaljena 32 hrvatska sela.  Enver Hadžihasanović dva nakon pada Travnika, zabranio je ulazak međunarodnim organizacijama i kamerama u 32 spaljena travnička sela.

Čerkez: Travnik je bosanski Vukovar

Prema dokumentima Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, borbe i pad Travnika, bile su, čini se, najgori dan za Hrvate Središnje Bosne od kako su sukobi uopće trajali. Mario Čerkez, zapovjednik viteške brigade HVO-a apelirao je kako je „Travnik bosanski Vukovar“, a stožer HVO-a, intelektualci Središnje Bosne, Katolička crkva, u tri dana poslali su više od 50 apela, molbi i poziva za pomoć Središnjoj Bosni.  Dramatične izvještaje o stanju u Središnjoj Bosni, poglavito Lašvanskoj dolini, zapovjednik OZ SB, Tihomir Blaškić, slao je svim dužnosnicima HZHB-a, Republike Hrvatske, UN-u  i drugim međunarodnim institucijama.

Blaškić: Mi nemamo snage ostaviti svoje grobove

Jedan od izvještaja Blaškić je zaključio rečenicom „Mi nemamo snage ostaviti svoje grobove“ vjerojatno se referirajući na moguće planove probijanja koridora od Novog Travnika prema Gornjem Vakufu/Uskoplju, iste one ceste koju je tzv. Armija BiH zatvorila u travnju 1993. U samo 15 dana, dvije brigade travničkog HVO-a izgubile su 138 vojnika, a 251 vojnik je ranjen.

Nakon Travnika, tzv. Armija BiH očistila je istočni i jugoistočni dio Novog Travnika i protjerala gotovo 3 tisuće Hrvata,  kroz 10 logora prošla su 343 civila a 254 pripadnika HVO-a poginula u borbama. Odnos snaga između HVO-a i tzv. Armije BiH, najbolje ilustriraju lipanjske borbe oko Novog Travnika prema Bugojnu gdje se 150 pripadnika HVO-a i HOS-a borilo se protiv gotovo dvije tisuće vojnika tzv. Armije BiH. U Novom Travniku je od snajperista ranjeno 50 ljudi, od kojih je bilo 14 djece, a 4 je preminulo. 91 osoba ranjena je od granata, a od toga 27 maloljetne djece. Ukupno je stradalo 30 hrvatskih civila, a ranjena su  602 pripadnika HVO-a. Andrea Jurčević, petomjesečna beba, ubijena od snajperista tzv. Armije BiH.

Ipak, od 6. lipnja do kraja sukoba, HVO je držao kotu Hrašće iznad Nove Bile, odakle se kontrolirala Lašvanska dolina – dijelovi Viteza, Novog Travnika i Travnika. Tog 8. lipnja „Pješčaru“ je tri puta zauzimao HVO-a, a tri puta tzv. Armija BiH.

Uslijedio je Kakanj, 13. 6. '93., iz kojeg je protjerano protjerano 13 tisuća Hrvata, ubijena 22 hrvatska civila i  87 pripadnika HVO-a, kroz 12 logora prošlo 595 zarobljenika a 42 osobe i danas se vode kao nestale.

Nakon što su čelnici Hrvatske zajednice Herceg- Bosne uputili pisma o stradanju Hrvata u Središnjoj Bosni, predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman piše pismo Aliji Izetbegoviću i Vladi Republike BiH u kojem traži prestanak agresije na Središnju Bosnu. Alija Izetbegović tada odgovara i u mainstrem uvodi podvalu o tome da je HVO istjerivao Hrvate Središnje Bosne. Haaški sud  je u presudi protiv hercegbosanske šestorke utvrdio, kako je HVO Središnja Bosna raseljavao Hrvate iz tog područja i izmislio postojanje mudžahedina.

Agresiju na Hrvate Središnje Bosne u lipnju osudili su svi političari u Republici Hrvatskoj osim Stjepana Mesića.

Protjerano 110 tisuća Hrvata, od 331 logora tzv. Armije BiH, 238 na prostoru Središnje Bosne
Rat u Središnjoj Bosni u brojakama:
140 000 Hrvata u enklavama Lašva,Lepenica i Žepče
15 tisuća vojnika HVO-a OZ SB naspram 80 tisuća vojnika tzv. Armije BiH
HVO je tijekom osam mjeseci držao crtu dugu 37 km prema Kiseljaku, 38 km u Busovači, 28 na području Viteza Protjerano 110 000 ljudi
Od 331 logora tzv. Armije BiH 238 ih u Središnjoj Bosni

Izetbegović o akcijama tzv. Armije BiH u Središnjoj Bosni: HVO preselio stanovništvo

„Pošto Armija BiH na etničko čišćenje u Mostaru, Čapljini i Stocu nije odgovorila na isti način, HVO je isplanirao akciju masovnog preseljavanja hrvatskog stanovništva iz Srednje Bosne, u čemu je nažalost, jednim dijelom i uspio“, stoji u Izetbegovićevom pismu datiranom 25. lipnja 1993. godine.

Delić: Zauzeti Kiseljak ako se ukaže prilika

Istog tog dana (25.6.'93), Rasim Delić,  upućuje zapovijed 3. korpusu u kojem navodi kako je potrebno „razraditi plan za zauzimanje Kiseljaka u pogodnom trenutku ako se za to ukaže prilika“.  No ukazala se prilika za ratni zločin, pa su tako u selu Gojakovac ubili šest hrvatskih i tri srpska civila od kojih je bio i jedan četrnaestogodišnji dječak. 

Napad na Žepče: Šansa za opstanak je suradnja s VRS

Iako se za zauzimanje Kiseljaka prilika nije ukazala, tzv. Armija BiH usmjerila je snage na područje Žepča koje je komunikaciju sa ostatkom Središnje Bosne izgubilo u travnju kada su pali HVO-ovi položaji u Zenicu uz dolinu rijeke Bosne. Jedina šansa za ostanak je bila suradnja sa Vojskom Republike Srpske.

Krajem lipnja, odnosno, 24. 6. na blagdan svetog Ive, počeo je napad tzv. Armije BiH na Žepče iz pravca Zenice i Zavidovića.  Šest dana je prema dokumentaciji HVO-a trajala bitka za Žepče koja je završila predajom tzv. Armije BiH. Ukupno su stradala 203 pripadnika HVO-a, 571 je ranjen, 44 zarobljena, protjerano je 3 tisuće Hrvata, a u kolovozu 1993. pripadnici tzv. Armije BiH u uniformama HVO-a u selu Kiseljak ubili su  43 osobe hrvatske nacionalnosti. Pored zločina u selu Kiseljak, u travnju 1993. napali su Željezno polje gdje je stradalo 30 osoba hrvatske nacionalnosti. 

Fojnica: Oaza mira iz koje je istjerano 6 tisuća Hrvata

Iako je UNPROFOR obećao kako će Fojnica ostati oaza mira, napad tzv. Armije BiH trajao je punih osam dana da bi Fojnica pala 10. srpnja 1993. godine. Bila je to ofenziva s juga na kiseljačku enklavu u kojoj su sudjelovale postrojbe 3. i 4. korpusa i dijelovi 6. i 1. korpusa tzv. Armije BiH.

Nakon toga je i dolina Lepenice presječena, uz raniju blokadu prometnice Kaćuni – Kiseljak. U srpnju je iz Fojnice protjerano 6 tisuća Hrvata, kroz 19 logora prošlo 237 zarobljenika  a jedan od stravičnih zločina bila su ubojstva  dvojice franjevaca u fojničkom samostanu Duha svetoga čije su ubojice pomilovali prvo Alija Izetbegović, a potom i Ejup Ganić.

Bugojno: (Ne)riješeno hrvatsko pitanje

Nakon Fojnice, uslijedilo je i Bugojno, 26. 7. iz kojeg je protjerano 15 tisuća Hrvata, kroz 58 logora prošlo je 1643 Hrvata od kojih je 470 pripadnika HVO-a.  Za 19 nestalih Bugojanaca se još uvijek traga a 12 civila ubijeno je ritualno.  U Bugojnu je HVO počinio zločin nad 48 Bošnjaka u mjestu Vrbanja 31. 7. 1993. za koje je odgovarao Slavko Šakić pred Sudom BiH (8,5) godina.

Nakon što je tzv. Armija BiH zauzela Bugojno pritisak na Lašvansku dolinu bio je još snažniji jer su onda 'otvorenom cestom' napadali područje Novog Travnika  i eliminirali zadnju šansu HVO-a SB da se spoji s Hercegovinom.

„Kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez, ja bih Vitez“

„Kada bi sada bilo pitanje, kuća ti gori, da li gasiti kući ili uzeti Vitez, ja bi se odlučio prije za Vitez. Ne očekuju nas s one strane tamo. U okruženju su. Onda ćemo mi njih navući na ražanj, da nisu u okruženju, da imaju uvjete da pobjegnu onda bi to i uradili, ali u okruženju su. Treba ih upozoriti prije napada, ako to uradite, onda ne ostaje niko živ. Niko. Naš opstanak je u pitanju. Prije napada ih upozoriti. Probati, tu dobijamo sve. Sve tu dobijamo“, govorio je Sefer Halilović, u kolovozu na vojnom savjetovanju Glavnog stožeru tzv. Armije BiH u Zenici. Bio je to uvod, nakon lipanjske i srpanjske ofenzive, na novu koja je uslijedila u rujnu, ponajviše na Vitez, Novi Travnik i Busovaču.

Jesen: Napadi na Lašvansku dolinu i borbe protiv mudžahedina

Nova ofenziva s ciljem zauzimanja Viteza počela je 5. rujna 1993., napadom na selo Zabilje, u dolini prema Zenici. Dvadesetak hrvatskih civila je zarobljeno, a 325. brdska brigada pod zapovijedanjem Mensuda Kelešture, unatoč pomoći 7. muslimanske, glavne napadačke sile tzv. Armije BiH, ipak nije napredovala više od jednog kilometra. Nekolikog dana kasnije, počeo je široki topnički i pješadijski napad na Busovaču, potom granatiranje Viteza, Busovače i Novog Travnika. HVO Središnja Bosna ponovno je uspio odbiti napade i prodor snaga tzv. Armije BiH prema glavnoj prometnici u Lašvanskoj dolini. Za to vrijeme, u Novom Travniku, dijelovi brigada Operativne zone s HVO-om Stjepan Tomašević, vodili su  bitku protiv odreda El – mudžahid na prostoru Zubića i nakon cjelodnevnih borbi odbile napad.

Borbe za Vitez nastavljene su u studenom kada su 5. 11. 1993. ponovno krenuli na tvornicu SPS koja se od siječnja do tada, ustvari, prvi puta našla u dometu izravne vatre, a tzv. Armija BiH, iako brojčano nadmoćna, ponovno je izgubila bitku. 

Vareš – zadnja općina u Federaciji BiH iz koje su Hrvati protjerani

Osim napada na enklavu Lašvansku dolinu, u studenom je tzv. Armija BiH zauzela Vareš, zadnju općinu u današnjoj Federaciji BiH iz koje su protjerani Hrvati. Do temelja su spaljena sela Kopijari i Borovica, protjerano 8 tisuća Hrvata, u tri logora zarobljeno bilo 140 Hrvata, 98 pripadnika HVO- a poginulo i svirepo ubijen 41 civil za koje još uvijek nitko nije odgovarao dok je pak pokolj bošnjačkih civila u Stupnom Dolu Ivica Rajić priznao i kazneno odgovarao pred Haaškim sudom. Iako je cilj dijelom postignut, od Tuzle do Uskoplja kretati se svojim teritorijem, enklave Lašva i Lepenica, i dalje su ostale pod nadzorom HVO-a.

Bijeli put: Merdanove ucjene i Vlaićevo ubojstvo

Iako je u prosincu '93. dogovoreno primirje, tzv. Armija BiH ga nije ispoštovala. HVO-ova dokumentacija navodi kako je Hrvatima u Lašvanskoj dolini, njih čak 80 tisuća, prijetila glad, izumiranje. Pored toga, borbena spremnost vojnika HVO-a svakim danom je bivala sve manja, oružja gotovo da i nije bilo, a cijela regija, zapravo podijeljena između Žepča, Uskoplja, Lašvanske i Lepeničke doline, bila je osuđena na pad i progon stanovništva. Zbog tog su humanitarci iz Republike Hrvatske, predvođeni Slobodanom Langom, Hermanom Vukušićem i Antom Damjanovićem, organizirali konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ kojim je probijena osmomjesečna blokada u Lašvanskoj dolini.  Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH  uvjetovao je prolazak konvoja kroz Rostovo predaju HVO-a Središnja Bosna što je Slobodan Langa  odbio. Iako je je prolazak konvoja trebao osiguravati UNPROFR, u povratku za Hrvatsku, kod Uskoplja, na teritoriju pod kontrolom  tzv. Armije BiH ubijen je jedan do vozača Ante Vlaić, a nekoliko humanitaraca ranjeno. 

Križančevo selo: Napad pod osobnim nadzorom Rasima Delića

Hranu i medikamente pristigle iz Hrvatske i dijelova BiH, HVO je uputio pomoć i muslimanskim naseljima u Vitezu i Zenici.  Iako je sama akcija dogovorena na relaciji Izetbegović  - Tuđman, odnosno Roso – Delić, u danu dok je Bijeli put napuštao Središnju Bosnu,  7. muslimanska i El – mudžahid napala je sve crte obrane Viteza i počinila masakr nad vojnicima i civilima u Križančevom selu gdje je stradalo ukupno 74 osobe.  Bio je to napad pod osobnim nadzorom Rasima Delića, tadašnjeg načelnika Glavnog stožera tzv. Armije BiH, koji je njime zapovijedao iz stožera u Mahali. Delić je dan ranije procijenio kako se tzv. Armija BiH ne može povući jer je „previše nedovršenog posla u Središnjoj Bosni“. 

Merdan je tada izdao zapovijed kako je potrebno „uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača..." On je nadalje tražio da se upotrijebe sva ratna sredstva, pa i bojni otrovi, a sve da se čini "u slavu uzvišenog Allaha". 

HVO nije imao nijedan tenk
HVO nije imao nijedan tenk, a tzv. Armija BiH imala ih je pet. Minobacač 120 mm: HVO 12, tzv. Armija BiH 21 Haubice 105mm: HVO nijednu, tzv. Armija BiH 2 Haubice 122mm: HVO 1, tzv. Armija BiH 10

Ganić: Zauzet ćemo Lašvansku dolinu na ovaj ili onaj način

Budući da se Lašvanski džep ipak sužavao nakon masakra u Križančevom selu, Glavni stožer tzv. Armije BiH, ohrabren uspjesima 7. muslimanske, na Vitez je poslao i elitne postrojbe iz Prvog korpusa tzv. Armije BiH. Čak je i Stjepan Kljujić tada zamjerio Izetbegoviću što vojsku šalje u Vitez umjesto u Foču. Ejup Ganić je početkom 1994. najavio kako će „zauzeti Lašvansku dolinu na ovaj ili onaj način.“

„Ako zauzmemo Lašvansku dolinu zatvorili smo krug i osigurali naše postojanje u stanovitoj mjeri”, tumačio je Ganić.

Plan Alije Izetbegovića: Ništa nije dogovoreno dok Središnja Bosna nije dogovorena

Bošnjačko- muslimanski lider, Alija Izetbegović, govorio je, iako su u tijeku bili mirovni pregovori, kako ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno. U prijevodu – ništa nije dogovoreno dok Središnja Bosna nije dogovorena.

 „Međutim, kad je riječ o konkretnom ponašanju Armije u centralnoj Bosni, ono što kažu kad je riječ o pregovorima, doslovno kažu – ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno. Prema tome, centralna Bosna nije dogovorena. Armija ima pravo slobodne akcije jer još ništa nije dogovoreno. Imaju razne varijante kako bi bilo riješeno razgraničenje itd. Međutim pošto nije stavljena zadnja točka na čitav dogovor, još ništa nije dogovoreno“, kazao je 29. 12. '93., Izetbegović.

Novi napad i novi zločin: Buhine kuće i presijecanje Lašvanske enklave

Dogovor je, čini se, prema Izetbegoviću bio samo kupovina vremena jer su snage tzv. Armije BiH, točnije, specijalne postrojbe iz Sarajeva, Tuzle i Zenice, napale Buhine kuće,  9. siječnja 1994. i pokušale presjeći žilu kucavicu – od Viteza prema Busovači. U tom zločinu stradalo je 27 Hrvata, a tog dana na gradsko područje Viteza od pola 6 do pola 11 ispaljeno je više od 100 granata. Iz Viteza je protjerano više od dvije tisuće ljudi,  poginulo 682 pripadnika HVO-a,  kroz 22 mjesta zatočenja prošlo 47 vojnika HVO-a i 271 civil.

Udaljenost bojišnica: Manje i od stotinu metara 

Krajem siječnja i početkom veljače '94. HVO je vratio sve crte bojišnica u Vitezu kao i prije ofenzive, a čak je i ECMM (Promatačka komisija Europska zajednice) sa sjedištem u Zenici konstatirala kako  „dvije velike muslimanske ofenzive od 22. 12. i 9.1. s ciljem smanjenja lašvanskog džepa nisu bile vojno uspješne i učinkovite“.  Maknuta zastava tzv. Armije BiH iz sela Šantići 14.2. značila je konačnu pobjedu HVO-a. Lašvanska dolina i Vitez su obranjeni, a tvornica SPS ostala u rukama Hrvata. Sama Lašvanska dolina je ustvari mala, od jednog do pet kilometara u širinu i tridesetak kilometara u dužinu, od Travnika do Busovače. Udaljenost bojišnica između HVO-a i tzv. Armije BiH bile su manje i od stotinu metara.

Izetbegović 1994. tražio Vitez, Novi Travnik, Kiseljak, Busovaču Neum…

Izetbegović od Središnje Bosne nije odustao ni u pregovorima, ranije je tražio Jajce i Travnik, a u siječnju 1994. neposredno pred nastanak Federacije BiH, Novi Travnik, Vitez, Kiseljak, Busovaču, Gornji Vakuf/Uskoplje, Fojnicu, Kreševo, Vareš i Neum.

U veljači 1994.  je pak, konačni raport, političkom rukovodstvu tadašnjih Muslimana, podnio Rasim Delić ustvrdivši kako je „HVO eliminisan s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači kompletna jedna pokrajina po  Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku“. 

Samo je tzv. Armija BiH imala motive, ciljeve, interese i potrebna sredstva i na koncu izvesti sveobuhvatnu kampanju progona Hrvata u Središnjoj Bosni što je dijelom i uspjela. HVO u Središnjoj Bosni bio je podređen u svakom smislu, ne samo brojčano nego i logistički.

Dakle, nije bilo planirane i sustavne kampanje protjerivanja tadašnjih Muslimana jer HVO nije imao nikakve kapacitete za takve podvige. Već u 4. mjesecu '93. jedan od zapovjednika Operativne zone Središnja Bosna konstatirao je kako je „ludost ratovati s Muslimanima“.

Operativna zona HVO-a Središnja Bosna kraj rata dočekala s 10 granata 

Logističku spremnost HVO-a Središnja Bosna ilustrira i činjenica da su nakon lipnja 1993. vojnici nakon završenih bitki skupljali čahure koje su se ponovno punile i da nakon 1992. i odlaska PPN-a „Ludvig Pavlović“ u Središnju Bosnu nije došao nijedan vojnik HVO-a iz Hercegovine, a kamoli HV-a, a  Washingtonski sporazum Operativna zona HVO-a  Središnja Bosna dočekala je s ukupno 10 granata.

Produžavanjem sukoba logistička situacija se pogoršavala unatoč pokušajima da se otvore alternativni prometni pravci. Osim toga, gubitci koje je HVO trpio, nije mogao nadoknaditi, kako je to mogla tzv. Armija BiH.  Taktički je tzv. Armija BiH bila u prednosti jer je držala  sve važne brdske lance i prijevoje iznad dolina Lašve, Lepenice, Bile i Bosne, pa tako opkoljeni i brojčano nadjačani bez dovoljno oružja, nisu mogli izvoditi bilo kakve operacije etničkog čišćenja i širenja hrvatskih enklava po Središnjoj Bosni.

Protiv sustavnog napada tzv. Armije BiH taktikom aktivne obrane 

Operativna zona HVO Središnja Bosna jedva je, zapravo, imala snage odbiti napade tzv. Armije BiH, i to kroz taktiku aktivne obrane. HVO je gubio teritorij u Središnjoj Bosni, a tzv. Armija BiH ga osvajala, kako je to u izdvojenom mišljenju na prvostupanjsku presudu Prliću i ostalima, sudac Antonetti i zaključio. 

Gotovo 80 tisuća vojnika tzv. Armije BiH,  3. korpus i njegove 4 operativne grupe vršile su pritisak na prostor Središnje Bosne – iz Bugojna OG Zapad na čelu sa Selmom Cikotićem, OG Krajina (nakon pada Travnika) na čelu s Mehmedom Alagićem, OG Lašva u Kaknju na čelu s Nehruom Ganićem i OG Bosna u Zavidovićima na čelu s Refikom Lendom i dijelovi 1., 6. i 7. korpusa tzv. Armije BiH.

Dimenzija  više u hrvatsko-bošnjačkom sukobu u Središnjoj Bosni bili su i mudžahedini i glavna napadačka sila 3. korpusa tzv. Armije BiH – 7. muslimanska brigada. Kako je to u njihovom biltenu i navedeno „počeo je pravi džihad u Travniku 5.10.1992. kada se grupa mladića postrojila ispred džamije“.  „Humanitarni djelatnici“ i dio tadašnjih Muslimana iz 3. korpusa postrojio se zapravo ispred travničke medrese, a obratio im se i tadašnji travnički muftija, Nusret ef. Abdidbegović. 

Vojnici 7. muslimanske s mudžahedina ostavili su krvave tragove po Središnjoj Bosni – ritualna ubojstva poput onih u Bugojnu i Travniku, masakri u Dusini, Miletićima, Križančevom selu, Buhinim kućama, kampovi za obuku koji su se koristili i nakon 1995. za potrebe MUP-a RBiH, poput onog na Pogorelici kod Fojnice, uništavanje katoličkih bogomolja, zarobljavanja katoličkih svećenika i časnih sestara, uništavanje franjevačkog samostana u Gučoj Gori gdje je zapovjednik El – mudžahida na oltaru izučio ezan, devastacija više od 50 katoličkih crkava, dokumenti zapovjednika tzv. Armije BiH i činjenica da su svi pripadnici tzv. Armije BiH u bitku kretali pokličem „Allahu Ekber“, dovoljno govore o sustavnom ofenzivama i zločinima  na prostoru Središnje Bosne koje su zajedničkim snagama i pod pokroviteljskom Alije Izetbegovića, inače počasnog zapovjednika 7. muslimanske, i izvodili.

Osvajanjem Središnje Bosne, tadašnje muslimansko, vojno i političko rukovodstvo zaokružilo bi i povećalo svoj teritorij koji bi postao nacionalno i strateški kompaktniji. Ovladati prometnicama u Središnjoj Bosni i pod kontrolom držati vojno- industrijske pogone, poglavito onaj u Vitezu, značilo je siguran prolazak do Neuma. Od ponovnog etničkog čišćenja Hrvate u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini spasio je Washingtonski sporazum, a Bošnjacima onemogućio i konačni izlazak na 24 kilometra obale u neumskom zaleđu.

 

Bibliografija:

Charles R. Sharder, Muslimansko- hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni ( Zagreb: Golden marketing, 2004.)

Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne ( Mostar i Zagreb: HDC Domovinskog rata u BiH, HMDC Domovinskog rata, 2017.)

Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona: Politička strategija Alije Izetbegović (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2017.)

slobodanpraljak.com

Napomena: Karte u tekstu izradile su obrane generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića za potrebe postupka pred Haaškim tužiteljstvom u predmetu Prlić i ostali. 

Dnevnik.ba