Article_Top_970x250

Od osmanske uzurpacije do Bakirove lamentacije

Ponta Kleka, Mali i Veli školj nikada nisu pripadali BiH

Od osmanske uzurpacije do Bakirove lamentacije

velj 09, 2018

Piše: Nikolina Lovrić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Iako su stvari oko izgradnje Pelješkog mosta prilično jasne, bošnjačka politička scena u BiH iz rukava ne prestaje izvlačiti sve moguće i nemoguće ugroze koje bi ova metalna konstrukcija mogla donijeti jednoj „pomorskoj“ zemlji kao što je BiH.

Bakir Izetbegović u tom je „fazonu“ tako prije nekoliko dana u popularnoj HTV-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 sebi uzeo za pravo savjetovati Hrvatsku kako bi ipak umjesto mosta trebala raditi tunel ispod mora. Ne zna Bakir da bi imaginarni brodovi strugali po tunelu, dok bi se ispod mosta isto nekako mogli provući. No, sve i da Hrvatska most gradi u Srednjoj Dalmaciji, patrioti bi našli razlog zašto takav most ugrožava BiH pravo pristupa otvorenom moru (koje ona faktično nema), jer ruku na srce, bosansko je sve dokle je Tvrtkova ruka dosegla. Negdje do Zadra znači…

Hrvatski političari na semantičke izlete kao što je bio ovaj Izetbegovićev savjet u nedjelju, reagiraju labavo ili nikako držeći se po onoj staroj k'o pijan plota priče o razgraničenju prema neratificiranom ugovoru Tuđman Izetbegović iz 1999.  Time pokazuju dvije stvari, ili da nesvjesno zanemaruju ili svjesno prešućuju relevantnost da bi papir ovog ugovora u njegovoj bezvrijednosti slobodno mogli pocijepati i više nikada ne spomenuti.  U obadvije situacije, pokazuju elementarnu nebrigu za suverenitet vlastite zemlje.

I bez svih ostalih povijesnih vrela, bilo bi dovoljno uzeti u obzir da je razgraničenje između BiH i RH prema „sporazumu“ Tuđman Izetbegović plod geodetske krivotvorine iz 1974. o čemu su npr podrobno pisali Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić u knjizi Prijevara ili zabluda – Problem granice na području poluotoka Kleka , a kada bi se i ovaj argument ostavio po strani, bilo bi dovoljno samo praktično primijeniti odluke Badinterove komisije iz 1991. da bi se gladnoj i prepotentnoj bošnjačkoj političkoj sceni zauvijek začepila usta.

No, krenimo redom. Prije svega dužni smo vam pojasniti netom spomenutu krivotvorinu iz 1974.

Radi se o tome da su 1974.godine formirane dvije geodetske komisije, jedna bosanskohercegovačka, jedna hrvatska koje su na temelju Zakona o premjeru i katastru zemljišta dobile zadatak omeđiti katastarske općine u pograničnim južnim dijelovima BiH i Hrvatske kako bi se dobila nova katastarska izmjera. Geodeti su svoj posao odradili i povukli se sa terena, a onda je nastupio danas pokojni sarajevski geodet Radovan Vuletić koji nepodnošljivom lakoćom potezom olovke, BiH prisvaja i vrh poluotoka Kleka i Mali i Veli školj te o svemu uredno sačinjava zapisnik. U sastavljanju zapisnika nije sudjelovao nitko sa hrvatske strane, niti se itko na nj potpisao, a sarajevski je geodet da stvar bude još zanimljivija izmislio katastarsku općinu Pelješac te je naposljetku i lažirao potpise hrvatskih kolega koji ni u najluđim snovima takav zapisnik sigurno ne bi potpisali.  Koliko god bilo nevjerojatno, na ovaj je način BiH upisala ukradene čestice u k.o.Neum.

Sve bošnjačke aspiracije i zahtjevi za pristupom otvorenom moru, sve njihove ucjene baziraju se na ovoj krivotvorini. A istina je zapravo dijametralno suprotna – BiH kao takva nema niti je ikada imala posjedovala Pontu Kleka, Veli i Mali školj, a shodno tome niti polagala pravo pristupa otvorenom moru.

Ako to ne bi bilo dovoljno za temeljitu izmjenu stvari, onda je dobro još se podsjetiti i povijesti.

Karlovački i Požarevački mirovni sporazumi

Karlovačkim (1699.) i Požarevačkim (1718.) mirom Dubrovačka je republika kako bi se zaštitila od kršćanske ali nasrtljive Mletačke republike pristala biti dobrim komšijom sa Osmanskim carstvom i to uredbom da granica između Republike i Carstva ostane neprekinuta što je na terenu značilo turski ulazak na djelić područja današnje Općine Neum kako bi se između gospara i Mletaka stvorila svojevrsna tampon zona. Turci u toj ulozi nisu polagali pravo korištenja i plovidbe zaljevom Kleka što su i poštovali. Zaljev Kleka je tako ovim sporazumima postao mare mortuum (mrtvo more).

Druga važna činjenica koje se u svjetlu današnjih okolnosti vrijedi sjetiti je i turska uzurpacija Gornjeg Kleka i većeg dijela poluotoka Klek koji su po sporazumima ostali na teritoriju Dubrovačke republike, a čiju su uzurpaciju Turci pravdali sigurnosnim razlozima radi lakše obrane područja.

Do nelegitimne turske uzurpacije na koju je Republika pokorno šutjela došlo je uslijed sporog povlačenja Mlečana. Pitate se zašto su Dubrovčani šutjeli? Jednostavno zato što im je u tim okolnostima draže bilo za susjeda imati ugodne poslovne partnere, moćne Turke s kojima su već imali tradiciju trgovačke suradnje, nego li nemirne Mlečane od čijih su pljački konstantno strahovali. Pa ipak, dodatno tursko širenje ipak su spriječili nasrtljivi kršćani Venecije tako što su Pontu Kleka dodijelili serdarskoj obitelji Nonković iz Poneretvlja koja je otada bila upisana kao vlasnik ovog područja, dok su na samom ulazu u zaljev postavili svoje ratno brodovlje čime su mare mortuum  dodatno zapečatili kao mare clausum (zatvoreno more) u koje zastava nijedne zemlje nije smjela uploviti.

Francuska okupacija i austrijsko kavalirstvo

Ovakvo je stanje na terenu održavano do pojave karizmatičnog Francuza omanjeg rasta.

Napoleonova Francuska 1808.godine zaposjeda područje Dalmacije uključujući i Boku Kotorsku te Dubrovnik čiju slavnu Republiku time zauvijek dokida. Naravno, pod francusku upravu ulaze i granica kod Kleka i ona na Sutorini čime je usko područje dotad podijeljeno između tri sile napokon postalo jedinstveno. Iako su spomenuta granična područja formalno i dalje bila pod Sultanom, Francuzi za to nisu previše marili pa su čak 1811. preko neumskog područja sagradili i danas funkcionalnu „poštansku“ cestu koja je preko Vukova Klanca išla do Slanog. Nešto kasnije, ovu će cestu proslaviti i Franjo Josip koji je njome prošao za vrijeme svog obilaska carstvom.

Francuzi se ipak nisu dugo zadržali na ovim područjima; već 1814. čitavo područje Dalmacije prelazi pod austrijsku upravu. Zanimljivo, formalno sultanovo pravo na područje Kleka i Sutorine, temeljiti Austrijanci za razliku od Francuza nisu zanemarili, pa je Car svojim dolaskom opet već slabe Turke ljubazno ponudio njihovim starim i onim uzurpiranim područjima. Inače, da je Austrija tada, a sve su prilike išle u njezinu korist, samo okupirala Klek i Sutorinu koje su preuzeli od Francuza, pitanja njihova vlasništva a vjerojatno i  razgraničenja više nikada ne bi došla u pitanje. Ili, ako bi, puno bi se lakše riješila.

Ovaj će im se potez, a tome će svjedočiti i čitavo 19.stoljeće konstantno obijati o glavu kroz diplomatska natezanja oko otkupa i povrata Kleka i Sutorine na koje su osim Turaka i Austrijanaca sada bacili oko iz prikrajka i lukavi Englezi čije se namjere na ovom području, izuzev onih trgovinskih nikada do kraja nisu iskristalizirale o čemu nešto detaljnije piše i dr.Galib Šljivo u knjizi Izlaz Bosne i Hercegovine na Jadran.

Turci zahvaljuju gramzivošću

Na ovaj gospodski i diplomatski uviđavan potez Austrije, slabo Osmansko carstvo reagiralo je u najmanju ruku nezahvalno. Nakon francuskog povlačenja, a koristeći paniku pred kugom koja je poharala makarsko područje, Osmanlije biraju trenutak dekoncentracije te samovoljno ruše granične oznake sa Ponte Kleka, a potomke obitelji Nonković ljubazno preseljavaju, čitaj protjeruju čime dovršavaju uzurpaciju započetu nakon mirovnih sporazuma.

Austrija biva osviještena za ovaj potez tek 1867.kada shvaća da u srži turskog odbijanja ustupanja Ponte Kleka njihovoj upravi leži nelegitimna uzurpacija učinjena u tišini prije nekoliko desetljeća. Zato 1867. kada je Osmansko carstvo kao bolesnik na Bosporu već na izdisaju I u strahu od moćnog Ruskog carstva, dolazi do ponovne korekcije granice te Ponta Kleka biva vraćena Austriji. Ipak, tek 800 m, a  uzurpirano područje na kopnenom dijelu prema granici nekadašnje Dubrovačke republike ostaje u osmanskom posjedu.

Tako ovih 800 metara poluotoka Kleka, jednako kao i Mali i Veli školj do kraja austrijske uprave ostaju u njezinom posjedu, a cijelo to vrijeme nije došlo ni do promjene situacije vezane za mare clausum. O tome svjedoče sve detaljne vojno-geografske te hidrografske karte iz tog vremena.

Bitno je istaknuti da su sve države sljedbenice A-U Monarhije, od Države SHS do Kraljevine SHS, pa opet Banovine Hrvatske do Jugoslavije, zadržale ovakvo granično stanje što je naposljetku potvrđeno i AVNOJ-skim zasjedanjem iz 1945. kada je potvrđeno da se zadržavaju predjugoslavenske granice.

Konkretno za BiH, to je značilo da se granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine uzima u granicama određenim Berlinskim kongresom iz 1878. Na taj način i Klek ostaje u posjedu BiH, a Sutorina samo dvije godine jer već 1947. postaje dijelom Crne Gore.

 Otada pa sve do 1991. se ništa po pitanju granica nije mijenjalo, niti se bh strana kao izravna sljedbenica Osmanskog carstva ikada bunila na ovakav poredak stvari. Sve do prvog spomena Pelješkog mosta koji bi prije svega i fizički, naravno na nekoj simboličkoj razini, nastavio od Mletaka uspostavljenu praksu mare clausum koju Osmanlije a danas Bošnjaci nikako ne mogu prihvatiti.

Badinterova mišljenja kao točka na i velikobošnjačkim aspiracijama

Nakon svega napisanog, još jednom vrijedi ponoviti, a što je i lako provjeriti, Ponta Kleka nesumnjivo nikada nije, unatoč kratkotrajnoj osmanskoj uzurpaciji, pripadala ovoj Imperiji. Isto vrijedi i za otočiće Veliki i Mali školj koji su temeljem samovolje jednog geodeta o čemu smo pisali na početku pripali pod teritorij BiH iako dotada njihova pripadnost Dubrovačkoj Republici, a onda Austriji i Hrvatskoj nikada nije bila upitna. Dapače, ovi su otočići i dan danas zavedeni u katastarskoj općini Duba Stonska.

I povrh svega toga, prema mišljenjima Badinterove komisije koja je utvrđivala granice među bivšim jugoslavenskim republikama nakon njezinog formalnog raspada, granica između BiH i Hrvatske 25.lipnja 1991. identična je onoj utvrđenoj na zasjedanju AVNOJ-a 1945. koja je zapravo naslijedila povijesna predjugoslavenska razgraničenja iz 1918. Dosljedno tome, granica između BiH i Hrvatske u trenutku austrougarskog sloma identična je granici iz vremena Berlinskog kongresa.

Dodatno pojašnjenje, prema Badinterovim mišljenjima, granice između država nastalih raspadom Jugoslavije, moguće je mijenjati „samo putem slobodnog i međusobnog dogovora”, a “... ako se ne dogovori suprotno, prijašnje granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo.”.

S obzirom da od 1945.do danas, niti Sabor NR Hrvatske niti Sabor SR Hrvatske, pa ni Sabor RH nikada nisu razmatrali niti donijeli odluke o bilo kakvoj promjeni granice, BiH strana se ne može osloniti ni na ove argumente.

Na kraju, tolika povijesna vrela uključujući I dubrovačke, zadarske, venecijanske I austrijske arhive svjedoče, ne samo da osmansko carstvo, odnosno BiH danas nikada nije imala pravo pristupa otvorenom moru, nego, unatoč brojnim pokušajima iz 19st., nije joj bilo dopušteno ni koristiti zatvoreni zaljev Kleka. Jedino čime bh strana stoga može mahati jest krivotvoreni zapisnik pok. Radovana Vuletića iz 1974.koji kao takav zapravo samo predstavlja mrtvo slovo na papiru.

Stoga, kada Bakir Izetbegović i svi ostali patriotski prvaci iz njegova razreda u eter javnih medija sljedeći put krenu sažaljivo lamentirati o utvrđivanju granica između dvije države, onda bi hrvatska strana napokon trebala izaći sa činjenicama koje neosporno i jasno govore u njezinu korist, a ne pokornički se povući u pronalasku kompromisnog rješenja kojim bi drugoj državi doslovno poklonili strateški važan dio svog teritorija.

Jedino se na ovaj način može stati u kraj naslijeđenim aspiracijama I neostvarenim snovima za izlaz  Osmanskog Carstva na toplo Jadransko more, koje je današnje bošnjačko političko vodstvo osnaženo potporom starih mecena izgleda odlučilo do kraja sprovesti.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250