Hercegovački franjevac fra Didak Buntić najpoznatiji je po svom podvigu spašavanja tisuća hercegovačke djece od gladi. Tisuće djece su 1917. godine vlakovima iz Mostara prevezena u Slavoniji kod hrvatskih obitelji „na prehranu“. Time je fra Didak spasio život cijele jedne generacije hercegovačkih Hrvata. Nedavno je u Mostaru obilježena 100. godišnjica ovog povijesnog događaja, a tim smo povodom razgovarali s provincijalom Franjevačke hercegovačke provincije fra Miljenkom Šteko.
Što je ono što fra Didaka Buntića čini velikim čovjekom?
Fra Didak je iznikao iz siromašne seljačke, težačke obitelji u Brotnju, selo Paoča, krajem devetnaestog stoljeća, točnije rođen je 9. listopada 1871., krsnim imenom Franjo. Otac mu je zarana umro, i ne pamti ga, te je odgojen od svojih stričeva koji su učinili što god su više mogli. Turska je vladavina. Doduše na svom nestanku, izumiranju, ali zulum nije prestajao. Život nije ni malo lagan. Mali Franjo odlazi fratrima na Široki Brijeg i od deset, dvanaest godina on počinje upijati nauk sv. Franje Asiškoga preko svojih odgojitelja fratra.
Vjerujem da su ovo sastojci iz kojih raste i stasa mladi učenik Franjo, pa novak i bogoslov fra Didak, i poslije svećenik, profesor fra Didak Buntić. Velikim ga čini što nikada nije zaboravio tko je, odakle potječe, nije zaboravio stanište, i vratio mu se nakon svih škola koje je čovjek onodobno mogao završiti. Velikim ga zasigurno čini nevjerojatna empatija kojom je ostao blizak životu ljudi, blizak siročadi, djeci kojima očevi rano umiru, ginu na bojišnicama, kojima majke ne mogu osigurati najosnovnije, prehranu i kakav takav život dostojan djeteta i čovjeka. Velikim ga čini jer je fra Didak uvijek znao da je on najprije autentična osoba, čovjek, fratar, sin sv. Franje i član Hercegovačke franjevačke provincije, pa tek onda i učitelj, graditelj, pučki tribun i dr.
Fra Didak je poznat po svome podvigu spašavanja tisuća gladne hercegovačke djece, no to nije jedina velika stvar koju je učinio. Možete li nam otkriti neke manje poznate detalje iz njegova života?
Fra Didak je najveći dio svoga života proveo na Širokome Brijegu na Franjevačkoj gimnaziji. Na Brijeg dolazi odmah po svršetku studija 1895. i tu ostaje do 1919. godine. U tom je razdoblju sudjelovao u osnivanju 3. i 4. razreda Gimnazije i Male Mature, pa 5., 6., 7. i 8. razreda Gimnazije i Velike Mature 1917./1918. Najviše je obola dao da se jedna mala franjevačka samostanska škola transformira u jednu Franjevačku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti. U toj je školi ravnatelj od 1910. do 1919. Dakle, na prosvjetnom mu planu nema ravna u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Normalno, i sam je fra Didak naglašavao, uvijek kao član Zajednice možeš polučiti uspjeh.
Osim toga, on je djelovao poučavajući puk u ratarskim i drugim radnjama. Slobodno je vrijeme provodio razgovarajući s težacima. Recimo, naučio ih je u Hercegovini kalemiti, ispravno vršiti rezidbu, znati kad točno treba sijati i koja sjemena preferirati.
Fra Didak je uz svoj profesorski obavljao i onaj obični prosvjetni rad osnivajući analfabetske tečajeve. Njegova metoda sa seljačkim školama i seljačkim učiteljima bila je efikasna i vrlo cijenjena i drugdje primjenjivana.
Fra Didak je djelovao i na socijalno – društvenom planu. Afirmirao je ulogu žene u društvu – inzistirao da i one uče čitati i pisati, cijenio ulogu majke i domaćice. Sudjelovao je čak i u modnom kreiranju. Darovao bi hlače i košulju ponekom mladiću da i drugi na dernecima vide da se i tako može odijevati, a ne samo u narodnoj nošnji i modrinama. Vele da je prvi donio nogometnu loptu na Široki Brijeg, da je poticao hortikulturu - vrt oko Gimnazije, sam mu je dao biblijsko ime Gilboa! – narod ga je prozvao hercegovački – Gelboje!
Fra Didak je u šetnju išao da bi molio krunicu, ali i da bi se susreo s običnim malim čovjekom i vidio što ga tišti. Njegovi učenici su ga voljeli i neobično cijenili.
Njegov podvig spašavanja hercegovačke djece od gladi bio je sustavno zanemarivan tijekom komunizma. Zbog čega?
Komunizam je uopće imao prohibiciju, zabranu spominjanja vjerskoga, crkvenog i znamenitih crkvenih ljudi. To je u njegovu programu. Nastao je na krvavim progonima Crkve. A to je na osobit način osjetila moja zajednica Hercegovačkih franjevaca. Ubili su njih 66 na čelu s tadašnjim aktualnim provincijalom fra Leom. Bez suđenja, ni krive ni dužne, baš po nazivu onoga filma - In odium fidei.
I kako sad od jednog takvog političkog sustava očekivati da slave fra Didaka, da se sjećaju opismenjavanja ili njegove akcije spašavanja gladne djece. Pa, fra Didak je mnogima od šezdeset i šestorice ubijenih hercegovačkih franjevaca bio profesor i provincijal. I kako ga onda spominjati i veličati?!
Što je ono najvažnije što možemo i danas naučiti/primijeniti od fra Didaka?
Zasigurno ono već spomenuto: znati tko si i što si. Ne uznositi se bolesno nekom svojom školom, titulom, nekim svojim statusom u društvu. Ostati jednostavnim čovjekom. A to se može samo ako ostaneš u kontaktu s običnim, malim čovjekom. Ako znaš reći običnom težaku: Hvaljen Isus, kako si?!
I, s druge strane, da kao čovjek koji je završio škole to svoje znanje uložiš u dobrobit zajednice, ljudi s kojima živiš. Fra Didak se iz Innsbrucka vratio kao diplomirani teolog i došao u klačardu širokobriješkoga siromašnog samostana i franjevačke škole u njemu. Tada je Široki Brijeg bio samo samostan. Bez naselja, cestovno ni s kim povezan. A mogao je u Innsbrucku ostati na učilištu i biti profesor i živjeti lakše, europski. To je ono što od njega možemo naučiti i u čemu nam može biti poticajan. Ako je ikako moguće, ostajati ovdje i ovamo se vraćati, bez obzira na prilike i uvjete. Život svačiji brzo prođe i neće netko drugi mijenjati ovaj svijet, nego svatko od nas.
Na tom tragu, i današnje moderno hrvatsko društvo u BiH je također suočeno s odlascima mladih ljudi. Kako Vi gledate na današnji val iseljavanja?
Pa, evo već sam nešto anticipirao u odgovoru ranije. Moram dodati da sam ja dijete gastarbajterske obitelji koja je kruh zarađivala u Njemačkoj od 60.-tih godina prošloga stoljeća i da dobro razumijem što znače odlasci i dolasci. Htio bih podsjetiti na onu poslovicu: Hercegovina cijeli svijet naseli, sebe ne raseli! I bivalo je to tako. No, danas kao da nam se voda zalila u uši. Val ekonomske emigracije neobično je velik i indikativan. Priznajem, i na žalost je činjenica, da se nije ugodno s titulom visokog obrazovanja na birou za zapošljavanje uzaludno nalaziti nekoliko godina. Pri tome biti suočen s činjenicom da je posao stalno dobio onaj netko drugi, čak sa slabijim referencama. I to je činjenica, na žalost. Stoga razumijem ljude koji odlaze. No, opet ne smijemo potpasti pod trend da je svugdje bolje nego ovdje. Ako sam s titulom visokog obrazovanja spreman u Irskoj ili u Njemačkoj guliti krumpire ili raditi komunalne poslove, zašto to ne bih i ovdje za početak. Moramo svi u tome vidjeti svoju odgovornost i zasukati rukave i učiniti svoj dio posla. Ne znam kako neku održivu ekonomiju ostvariti, jer to nisam studirao. Ali znam da me sve ovo boli kao i većinu naših ljudi.
Kako komentirate činjenicu da se u bošnjačkoj, a donekle i srpskoj, javnosti gotovo pa likuje zbog iseljavanja Hrvata, iako činjenice govore da se pripadnici svih naroda gotovo podjednako iseljavaju?
Kad je katastrofa, poplava, recimo, ja sebi ništa nisam pomogao ako me tješi, ili ne daj Bože veseli, da je i susjedu potopljena kuća ili da mu je poplava podavila krave i ovce. Uvjereni budite, ako odavde sele Hrvati, onda će seliti i Srbi i Bošnjaci. Mala je ovo zemlja i dobro jednog naroda će se sigurno reflektirati i na druge, kao i zlo. Zavarava se onaj koji misli da će tuđim zlom profitirati. Samo se dobrom profitira.
Jesu li moderne migracije dio nekih prirodnih, širih društvenih procesa?
Sad već ovim pitanjem i odgovorom možemo zaći u sferu zavjere. A to nije dobro. Čovjek mora uvijek trezveno i smisleno i promišljati i reagirati. Sjetimo se, svojevremena akcija tzv „arapskog proljeća“ nikome nije donijela dobro. To je sada i te kako očito. Ili je proizvela ono upravo što je netko uistinu s njom želio postići?! Je li to trend kojim se želi postići kozmopolitizam ne vodeći pri tome ni najmanje računa što to znači konkretnom, malom čovjeku, njegovoj tek rođenoj djeci, obiteljima? Ostavljajući po strani sve moguće urote, ja bih se ovdje sjetio biblijske prispodobe i Josipa egipatskoga kojega su braća iz zavisti prodala u egipatsko ropstvo. To je zapravo bio njihov bratoubilački čin, ali Bog je to zlodjelo okrenuo njima na dobro: kad je ponestalo hrane u njihovoj kanaanskoj zemlji, Josipova braća krenuše u Egipat po žito, ne sluteći da će tamo naći svoga brata na visokome položaju. Znamo kako je to sve završilo: Josip ih je sve pozvao u Egipat i dao im zemlju u bogatome gošenskom kraju. Bog, na kraju, vodi povijest po svojoj providnosti. Ja to vjerujem, a neka svatko iščitava kako misli da treba.
Je li otvaranje kompleksa Dompes u Mostaru (studentski dom, studentska menza, pučka kuhinja i Centar za dijalog) dio napora hercegovačkih franjevaca da zadrže mladi puk u svojoj domovini?
Ne smijemo ispustiti iz pamćenja da su fratri u ovom gradu davali ritam života. U kući u kojoj je Dompes, fratri su pred skoro stoljeće i pol davali gradu od svoje ljubavi, od svoga znanja, od svoje želje biti ovom narodu i ovom gradu moment nadgradnje u svakom smislu. Ovo su tek početci nadogradnje naše bogate baštine, nečega što bi, vjerujem, trebalo pomoći i u ovome smislu.
Što je, prema Vašem mišljenju, presudno za revitalizaciju hrvatskog društva (hrvatskog nacionalnog bića) u BiH, u svakom pogledu – demografskom, političkom, kulturnom, sportskom, znanstvenom, umjetničkom…?
Ima pitanja koja su predmetno samo dio života pojedinaca ili skupina ljudi, ali ove teme i ovako formulirano pitanje dotiče se svih nas i naših života u već spomenutom ozračju seljenja, seobe mladih naraštaja, demografskih, političkih, društvenih i ekonomskih neprilika. Nemam ekonomsko-političku naobrazbu pa se ne mogu ni upuštati u stručne parametre. Ali imam ljubavi za ovaj kraj i njegove ljude. S tog polazišta mogu reći jednostavno da svatko sa svojom odgovornošću u institucijama, ustanovama i tvrtkama treba čestito prihvati vlastitu mjeru odgovornosti i uložiti napor da zajedničko dobro narasta na korist svima. Da se čestito založi za životne probleme ekonomski slabijih i najslabijih u društvu. Smatram da je to polazište svake revitalizacije i održivoga razvoja. Samo u čestitosti, poštenju i moralnoj ispravnosti moguće je onda dugoročno imati i snažnu podršku svoga naroda za stvaranje potrebnih političkih mehanizama.
Dnevnik.ba