Bošnjačko-bosanski unitaristi u posljednje vrijeme sve češće javno ponavljaju laž da u BiH ne postoji „hrvatsko pitanje“, da Hrvati nisu ugroženi nego privilegirani i da zapravo Hrvati ne znaju što žele, odnosno, da nisu u stanju jasno artikulirati svoje političke zahtjeve, da, po riječima Bakira Izetbegovića, iznose nejasne, difuzne stavove o nekakvim federalizacijama. Unitaristi time stvaraju i hrane mit, ili recentnijim pojmom rečeno spin o neutemeljenosti i nelegitimnosti hrvatskih političkih zahtjeva, spin o Hrvatima kao remetilačkom faktoru u BiH koji se buni bez razloga i traži više nego što mu pripada. Sve hrvatske zahtjeve za jednakopravnošću unitaristi dodatno stigmatiziraju i sotoniziraju optužbama kako je njihov krajnji cilj stvaranje trećeg entiteta u funkciji podjele i raspada BiH.
Piše: Ivan Vukoja, Dnevnik.ba
Krajem siječnja ove godine hrvatski politički predstavnici su bošnjačkim političkim predstavnicima iznijeli konkretne prijedloge izmjena Izbornog zakona vezanih za način izbora članova Predsjedništva BiH, izaslanika u Domu naroda Parlamenta FBiH i vijećnika u Gradskom vijeću Mostara. Javnost je preko medija dobila uvid u sadržaj tih prijedloga i zahtjeva. Nije moglo biti transparentnije i konkretnije. Nitko od osporavatelja tih prijedloga, Bakira da ne spominjemo, analitično i argumentirano nije rekao što u tim prijedlozima nije legitimno i zašto. Umjesto toga, ignorantski i degutantno uporno ponavljaju vlastiti spin da je to uvod u treći entitet i nastavak podjele zemlje, da o tome ne žele ni razgovarati i da na to nikada neće pristati.
Jedan od mnogobrojnih primjera medijske proizvodnje ideoloških laži o sebi i drugima, kojima se među ostalim hrani spin o Hrvatima kao remetilačkom faktoru u BiH, je i tekst Danijala Hadžovića „HDZ-ov pucanj u prazno: mirno spavajte trećeg entiteta neće biti“ objavljen na portalu Slobodna Bosna. Na samom početku teksta autor navodi kako „predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić ide i korak dalje prijeteći da će u slučaju da Bošnjaci ne pristanu na treći entitet doći do raspada BiH“. Koliko je autor upućen u ono što piše i koliko mu je stalo do istine i činjenica vidi se iz toga što navodi kako je Božo Ljubić predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH. Ako već piše o tako ozbiljnim temama i institucijama autor bi barem trebao znati da je Dragan Čović predsjednik HNS BiH, a Božo Ljubić predsjednik Glavnog vijeća HNS BiH.
Pored nepoznavanja i neuvažavanja činjenica tekst obiluje neutemeljenim uvjerenjima i tendencioznim interpretacijama. Polazeći od uvjerenja kako Hrvati nemaju pravo na entitet, odnosno interpretacije kako je njihov zahtjev za entitetom nelegitiman i ultimativan, autor čitateljima sugerira kako Božo Ljubić u ime Hrvata prijeti Bošnjacima da će Hrvati razvaliti BiH ukoliko ne dobiju svoj entitet. Onako, iz čista mira, ničim izazvani, jer im se hoće i može, jer mrze Bosnu i jer su fašisti. Logika takvog diskursa koji dominira u bošnjačko-bosanskoj unitarističkoj javnosti je slijedeća: Hrvati nemaju pravo na treći entitet zato što je treći entitet u funkciji podjele i raspada BiH. Svaki hrvatski zahtjev za jednakopravnošću je u funkciji stvaranja trećeg entiteta, a kako je treći entitet u funkciji podjele i raspada BiH, onda je i svaki hrvatski zahtjev za jednakopravnošću u funkciji podjele i raspada BiH. Ako je jednakopravnost Hrvata u funkciji podjele i raspada BiH, a jednakopravnost se temelji na konstitutivnosti, onda je i konstitutivnost Hrvata u funkciji podjele i raspada BiH. Stoga i ustavnu konstitutivnost treba ukinuti. I nisu oni nikakvi Hrvati, već Bosanci katolici.
Sve manje ima smisla unitaristima objašnjavati kako je i Ustavni sud BiH propisao da je konstitutivnost naroda temeljeno i natkrovljujuće načelo Ustava BiH, te da je negiranje tog načela negiranje samog Ustava, rušenje ustavno-pravnog poretka i izravno kršenje Daytonskog sporazuma. A zašto bi treći entitet nužno bio u funkciji podjele i raspada BiH kada u demokratskom svijetu imamo primjera kako je upravo multinacionalni federalizam bio i jeste u funkciji izgradnje i očuvanja države, ili zašto Hrvati nemaju pravo na treći entitet u kojem bi oni bili većina kad već postoji jedan entitet u kojem su Srbi većina i drugi entitet u kojem su Bošnjaci većina, bošnjačko-bosanski unitaristi nikada nisu ponudili niti jedan valjan logički, politološki, pa ni politički argument. Umjesto argumenata, godinama ponavljaju iste otrcane unitarističke fraze o podjeli Bosne koju oni čuvaju od hrvatskih fašista i srpskih separatista koji imaju svoje rezervne domovine.
Bosna je naša, mi znamo šta je za Bosnu dobro a šta loše, ko se god s nama ne slaže taj ne voli Bosnu, dijeli je i razvaljuje. A s obzirom da je naša, da je mi volimo i znamo šta je za nju dobro mi imamo pravo, jašta nego imamo, braniti Bosnu od svih koji je ne vole i koji bi je htjeli podijeliti i razvaliti. Tako bi u najkraćem obliku glasio ideološko-politički program svih probosanskih i patriotskih unitarista u BiH, neovisno probosanče li i patriotiziraju u Saffu, Stavu, FTV-u, Oslobođenju ili Slobodnoj Bosni.
U nastavku teksta, autor samo dalje mijesi i suče unitarističku ideološko-političku jufku. Sugerira, pri tom, privid racionalnog politološkog diskursa, ali se u izvorištu i konačnici to svodi na unitarističko sukanje i šukanje, ili jednom riječju, spinovanje.
„Naravno, ideja o formiranju hrvatske federalne jedinice unutar BiH je u demokratskom društvu sasvim legitimna te samo po sebi ne predstavlja nikakav problem da i to bude jedna od opcija koje će egzistirati u političkom životu. Na nesreću njenih zagovornika, demokratski poredak također podrazumijeva i jasne procedure pomoću kojih se određene ideje provode u praksu, a tu već pobornici trećeg entiteta imaju golem problem, jer se većina građana BiH, a naročito Federacije, protivi takvom konceptu uređenja države.“
Autor očito nije svjestan, ili svjesno zanemaruje, da su najvažnije ideje i najjasnije procedure zapisane u važećem Ustavu BiH. A u njemu piše da su Hrvati, Srbi i Bošnjaci konstitutivni narodi. Konstitutivnost podrazumijeva jednakopravnost konstitutivnih naroda koja se ogleda u pravu na vlastite političke predstavnike (legitimitet predstavljanja) u tijelima namijenjenim kolektivnom predstavljanju, te u pravu na zajedničku/podijeljenu upravu (shared rule) i na samoupravu (self rule), odnosno, ogleda se u balansu te dvije vrste uprava. Ako se jednom konstitutivnom narodu onemogućava upravljanje sobom i državom kroz tijela i institucije zajedničke uprave, time se neizravno legitimiraju zahtjevi tog konstitutivnog naroda za većim stupnjem institucionalne i teritorijalne samouprave.
Nastave li dekonstituirati Hrvate i tjerati ih iz institucija Federacije i države, bošnjačko-bosanski unitaristi će kao rezultat dobiti hrvatsku samoupravu i treći entitet. Ako se nastavi proces dekonstituiranja i deinstitucionaliziranja Hrvata na razini Federacije BiH a ne bude Trećeg, doći će u pitanje i opstanak Bosne i Hercegovine jer će „građani RS-a“ jedva dočekati da dekonstituiranje i deinstitucionaliziranje Hrvata u Federaciji iskoriste kao konačni i neoborivi argument da BiH nije moguća i da oni imaju pravo na referendumu odlučiti napustiti takvu BiH.
Koji bi, u tom slučaju, politički razuman razlog Hrvati mogli imati da stanu u obranu takve BiH u kojoj su protuustavno, pravnim i političkim nasiljem dekonstituirani i deinstitucionalizirani? I može li opstati cjelina sastavljena od tri dijela ukoliko jedan dio tu cjelinu sebično prisvaja i s pozicije vlastitih partikularnih interesa brani od preostala dva dijela? Stoga, Bosni i Hercegovini ne prijeti raspad zbog hrvatskih zahtjeva da na političkoj i institucionalnoj razini dobiju ono što im po Ustavu BiH pripada, nego zbog unitarističkih politika koje im to ustavno pravo negiraju i onemogućavaju.
Ne prijeti Bosni i Hercegovini raspad zbog hrvatskih zahtjeva za jednakopravnošću, nego zbog unitarističkih politika dekonstituiranja i deinstitucionaliziranja Hrvata. Alijansa, Željko double Komšić i Platforma su bili samo najočitiji pokazatelji bošnjačko-bosanskog hegemonizma i unitarizma zaogrnutog u plašt građanskog patriotizma samoprozvanih probosanskih snaga.
Premda se bošnjačko-bosanski unitarizam sve više pojavljuje u svojoj primordijalno-nacionalističkoj formi, još uvijek ima potrebu stavljanja građanskog smokvina lista na vlastitu nacionalističku nagost. Tako i autor tvrdi da se „većina građana BiH, a naročito Federacije, protivi takvom konceptu uređenja države“. Pitanje koje ovdje treba postaviti glasi: kojih građana? Tko su ti famozni građani na koje se poziva autor? Po popisu iz 2013. nacionalna struktura BiH je slijedeća: cca. 97% pripadnika tri konstitutivna naroda i 3% Ostalih.
U Ostale spadaju i pripadnici nacionalnih manjina (Sejdić, Finci, ...) kojih ima barem polovica od onih 3%, tako da „čistih“ građana koji se ne samoodređuju kao pripadnici ni jednog konstitutivnog naroda niti neke od priznatih nacionalnih manjina ima svega oko 1,5%. Na razini FBiH možda i 2%. Misli li možda autor na tih 2% građana. Sigurno ne misli, nije u tolikom ideološkom zanosu da smatra kako je 2% većina u Federaciji. Ne misli ni na onih 22,5% građana-Hrvata u Federaciji, niti 2,5% građana-Srba. Jedino logično je zaključiti da pod većinom građana smatra većinu građana-Bošnjaka kojih u FBiH ima 70,4% a u BiH 50,47%.
Zašto onda ne kaže da se bošnjačka većina protivi konceptu države kojeg predlaže hrvatska većina, koja bi, usput budi rečeno, po Ustavu BiH trebala u konstitutivnim i institucionalnim pravima biti jednakopravna s bošnjačkom većinom. Autor ne želi to reći jer bi morao sebi priznati da nastupa s pozicije većinskog nacionalizma koji se prema manjinskom nacionalizmu odnosi hegemonistički i šovinistički. Puno mu ljepše zvuči nastupati s pozicije probosanskog patriote i građanina kojemu je cijela Bosna na srcu a građanski interesi i ljudska prava svetinja.
Višedecenijsko zaluđivanje i indoktrinacija doveli su do toga da jedan dio samoprozvanih probosanskih patriota zbilja vjeruje kako nastupa s građanskih lijevo-liberalnih pozicija. Na sreću, sve je više ljudi u BiH i izvan nje koji vide da se tu radi o trenutno najopasnijem i najrigidnijem nacionalizmu u BiH.
Unitaristi svih boja, urazumite se. Jer je vrijeme blizu. Bosna i Hercegovina je moguća i poželjna država, ali samo ako su sva tri konstitutivna naroda u njoj jednakopravna.
( ovaj tekst napisan je 13.02.2017. godine )
Dnevnik.ba