Sladak je mali Aca, ljubi ga tetka

deja vu

Sladak je mali Aca, ljubi ga tetka

lis 05, 2017

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Vučić i Vulin

Kod braće Srba je sve nekako jednostavno, već, zapravo, viđeno; šef diplomacije je znan kao mali Sloba, a ministar obrane kao mali Aca... jer predsjednik države je Aleksandar Veliki - samo, doduše, u vlastitom zrcalu

Treba li se bojati države čiji je ministar obrane oslobođen vojske? Dotični gospodin, dakle Aleksandar Vulin, doduše, nije ni sam bio siguran zbog čega je ranih devedesetih bio znatno manje ratoboran nego li danas kada rafala po Hrvatskoj kada mu se god - baš kao ovih dana u Šibeniku -  ukaže prigoda. Taj je jastreb nesuđenoga vojvode a aktualnoga srbijanskog predsjednika prvo svjedočio da se prijavio u dobrovoljce, ali je tamo bila tolika gužva da (više) nije bilo mjesta. Nije to dobro sjelo srbijanskim rodoljubima, pa je mali Aca malo intervenirao u svoju biografiju. Odbilo ga je, kaže, zbog dioptrije.

Tako je, eto, samo navijao od kuće dok mu je današnji šef države harao od sarajevskog Jevrejskog groblja do Gline i kojekuda gdje su noge nosile vojvodu Voju i vojvodu Tomu tadašnje Vučićeve vojno-političke pokrovitelje. Ovaj prvi se, inače, otkako ga je Haag pustio na zasluženi raspust zabavlja paljenjem hrvatskih zastava. Sve u svemu, kad danas Vulin tvrdi da je u Hrvatskoj bio građanski rat, on samo citira nekadašnjeg ratnika s hrvatsko-bosanskohercegovačkog ratišta.  I novinara paljanske Srne. Što je, zapravo, isto sranje.

Zavrtanje ruku prije zagrljaja

A to što baš takvog Vulina redovito šalje u Hrvatsku, govori više o Vučiću nego o njegovu imenjaku. Kakvog, naime, ima smisla na ustoličenje episkopa dalamtinskog slati ministra vojnog, kako bi to nekad kazali u Srbiji?! Pa, dokazao se. Svaki put kad bi skoknuo u Hrvatsku vrijeđao bi blaženog Alojzija Stepinca, generala Antu Gotovinu...

Svoj je toj bratiji, inače, zajedničko to što Oluju nazivaju zločinačkom operacijom. Pa zar je onda trebao ovaj  posljednji šibenski ispad srbijanskog ministra pa da se uzvratni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj odgodi do daljnjega?! Nije, naime, Mali Aca baljezgao po Šibeniku e ne bi li skrenuo pozornost srbijanske javnost s njegova aktualnoga skandala s (ženinom) tetkom koja mu je kupila stan od 250.000 eura. Naprosto to je stav službene Srbije. I tu ne postoji nikakva tzv. druga Srbija. Tako je, uostalom, govorio i davni Vulinov predšasnik Boris Tadić, koji će se, sjećamo se, uzdignuti do predsjednika. Procjena službenog Zagreba kako je odlazak Tomislava Nikolića u predsjedničku mirovinu pozitivna promjena, pokazala se pogrešnom. Puna je Srbija – nikolića. Tako da se, vjerojatno, i Grabar Kitarović kaje što je nakon Vučićeve inauguracije izjavila kako je napokon dobila sugovornika s kojim može razgovarati.

O Domovinskom ratu, Oluji njegovu najsvjetlijem trenutku, o blaženom  Stepincu i drugim hrvatskim svetinjama u Srbiji, osim rijetkih izuzetaka, svi misle isto. A dok je tako, šefovi država Hrvatske i Srbije mogu se sastajati u trećim zemljama. U, primjerice, Bruxellesu kojemu je toliko stalo do normalizacije odnosa dvije zemlje, pa nerijetko pritišće i jednu i drugu stranu da polete jedna drugoj u zagrljaj.

Vukanove babine

Kraći izlet u noviju povijest uči nas, međutim,  kako je Vučić teška srca otišao na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović u veljači 2015. „Nijedne noći u posljednjih deset mjeseci“, povjerio se tadašnji premijer srbijanskoj javnosti, „nisam dobio toliko negativnih poruka koliko sada kada sam objavio da idem u Zagreb“. Usto je, pomalo skrhano, konstatirao kako mu krivica ne gine. „Kriv sam i ako odem i ako ne odem“. Pa je, eto, otišao.

Hrvatska se predsjednica ovoga ljeta s puno manje dramatičnosti zaputila u Beograd na inauguraciju novag predsjednika. Ipak, mediji su ocijenili kako je ukrala show svome domaćinu. Ne samo zbog raskošne toalete nego i zbog toga što je, zapravo, došla i na babine, pa je majci netom rođenoga Vukana Vučića darivala medaljon s likom Majke Božje od Kamenitih vrata, nebeske zaštitnice Zagreba. No taj je susret, valjda zbog svog tog glamura pa i ove stanovite nježnosti hrvatske predsjednice, u zaborav bacio njihov (teatralni) susret na mostu koji spaja hrvatsku i srpsku stranu Dunava kod Erduta u lipnju 2016. i kasnije potpisivanje Deklarcije o hrvatsko srpskim odnosima, koja je ambiciozno nazvana povijesnom. Što je ostalo od te – „povijesti“?

Najbolji odgovor krajem kolovoza dao je predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine Tomislav Žigmanov, svjedočivši kako u proteklih pet godina predstavnici hrvatskih zajednica u Srbiji nisu imali nijedan službeni susret sa srpskim premijerom. Ništa se nije promijenilo ni otkako je premijer(ka) Ana Babić, inače s Krka, pa, eto, dijelom i Hrvatica. „Problemi Hrvata u Srbiji ne rješavaju se asfaltiranjem dviju ulica u Taverniku“, kazao je Žigmanov, aludirajući na Vučićevo hvalisanje kako je nakon susreta s Grabar Kitarović ispunio obećanje i asfaltirao nekakve sokake.

Oj, vojvodo Tepiću!

Ukratko: predstavnici srpskih zajednica u Hrvatskoj s Miloradom Pupovcem na čelu sastavljaju Hrvatsku vladu, a predstavnici hrvatskih zajednica u Srbiji nisu još ni upoznali premijere. Toliko o „povampirenom ustaštvu“, o kojem ovih dana priča šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić, znan i kao mali Sloba.

I na koncu, vrlo je znakovit i slučaj srpskog narodnog heroja, bivšeg oficira JNA Milana Tepića, kojemu je Srbija otkrila spomenik neposredno prije Vulinova šibenskog gostovanja i u kontekstu kojega je taj ministar i spomenuo „građanski rat“. Major Tepić je '91. u selu Bedeniku u blizini Bjelovara u zrak digao vojno skladište. Nakana mu je bila uništiti sva skladišta, a u tome su ga spriječila četiri hrvatska branitelja i tako od uništenja spasili Bjelovar i okolicu. General Andrija Rašeta, Tepićev zapovjednik izvjestio je majorovo suprugu o smrti muža: „Tvoj muž je poginuo junački. Imamo još jednog Stevana Sinđelića!“

E, samo dan-dva nakon što se Vulin poklonio „Sinđeliću“ i položio vijenac na njegov spomenik, Vučić ga je poslao na ustoličenje episkopa. U Šibenik! Slažem se zato s Kolindom Grabar Kitarović kada kaže. „Još će puno vode proteći Savom i Dunavom dok Srbija i Hrvatska postanu prijatelji.“ Slažem, ali samo djelomice: Jer, tko zna što će biti s tim rijekama dok se prijateljstvo uspostavi. Znamo što je bilo s Panonskim morem.

Dnevnik.ba