Pliva patka preko Save, pisama nam je više na vrh glave...

Papir sve (ne) trpi

Pliva patka preko Save, pisama nam je više na vrh glave...

ruj 29, 2017

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

... A ima i ona Pliva patka pliva guska, ova zemlja bit će Turska, što bi rekao ex-reis Cerić, predšasnik mnogo opreznijeg reisa Kavazovića, više onako sklonog - dopisivanju

Treba se, doduše, više nadati nego vjerovati kako je, ovotjednim odgovorom Kolinde Grabar Kitarović na dva, čekala je predsjednica da se nakupi pa da problem riješi o jednom trošku,  pisma reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića i njegove žurne zahvale što mu je (ipak) konačno otpisala, završila korespondencija na relaciji zgarebački Predsjednički dvori – reisovi dvori na Obali Isa - bega Ishakovića. (Čiju je povelju, inače, u šeher Sarajevu dobila hrvatska predsjednica i sad već bivša kraljica Balkana). Točku na i stvaila je, valjda, KGK zahvalivši na lijepim riječima, ali i poručivši kako i dalje stoji iza onoga što je kazala u više navrata, a što je Kavazovića i inspiriralo (i iznerviralo) te je presavio tabak.

Ne ulazeći u to je li Kitarović govoreći o broju potencijalnih terorista što se navodno bašakare po Bosni i Hercegovini dodala (koju) nulu, morao joj se priznati kako je doista dosljednja; Još u studenom prošle godine u intervjuu za časopis Defense News kazala je kako se „islam koji smo poznavali mijenja, postaje radikalniji, posebice u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu odijevanja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama“.

Orkestrirano na kampanju

Pritom je naglasila kako je ključno zadržati stabilnost Islamske zajednice BiH, te istaknula „Mi u Hrvatskoj imamo malu, ali jako aktivnu, izvrsnu Islamsku zajednicu koja daje sve od sebe kako bi upravljala procesima u regiji i izolirala radikale, fundamentaliste, kako bi očuvala međuetničku i međureligijsku komunikaciju i punu integraciju islamske zajednice, ne asimilaciju, već integraciju u obično hrvatsko društvo“.

Ovih se riječi hrvatske predsjednice treba sjetiti nakon što je reis prije desetak dana u Sarajevo pozvao izaslanstvo Mešihata Islamske zajednice Hrvatske s muftijom Azizom Hasanovićem na čelu kako bi razgovarali o „kampanji koja se vodi u dijelu hrvatske političke i akademske javnosti te medija s ciljem predstavljanja BiH i Bošnjaka kao terorističke prijetnje okruženju i Europi. U medijima je ovaj Kavazovićev potez pročitan kao poziv na konzultacije. A budući je (još) muftiji zagrebačkom uručio i pismo za zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, sarajevske su konzultacije dobile dramatičan obol.

Uzmemo li zdravo za gotovo reisovu tvrdnju o plašenju hrvatske javnosti bosanskom terorističkom prijetnjom, nužno je konstatirati i kako se u ovdašnjoj javnosti, političkoj, akademskoj i medijskoj već stanovito vrijeme promiče tvrdna o islamofobiji Kolinde Grabar Kitarović, još nekih hrvatskih dužnosnika, te onda i Hrvata - općenito. Prva je hrvatska predsjednica to označila orkestriranim napadima. A kako se, eto, našla na optuženičkoj klupi, za svjedoka obrane mogla bi pozvati baš reisova nedavnoga gosta. Muftija Hasanović, naime, od početka svoga mandata svjedoči gdje god da govori o ovoj temi kako je hrvatski model rješavanja muslimanskog pitanja primjer za sve zemlje u Europi.

No, optužbe za islamofobiju u Hrvata su žestoke, pa, evo, u predsjedničino ime pozivam još jednog svjedoka obrane. Akademiku Esadu Durakoviću se, istina, ne sviđaju Kolindine brojke islamskih radikala. U stanovitoj mjeri taj naš, bh. „slučaj“ relativizira tvrdnjom da u Europi danas jačaju radikalne, čak fašističke struje, te kako je rasizam u Americi snažno digao glavu. Nije, otprilike, Bosna najgora. Riječju, belaj na sve strane!

Može to i bolje, g. Kavazoviću

U istom intervjuu za jedan zagrebački portal, akademik se slaže s novinarskom tezom da Islamska zajednica BiH, dok ju je vodio reis Mustafa Cerić, nije htjela odlučno suprostaviti se tzv. vehabijama. Usto, Duraković je dodao: „... Moram reći da bi i aktualno rukovodstvo IZ trebalo odlučnije djelovati u tom području. IZ ima veliku, moćnu infrastrukturu pa bi morala s više upornosti govoriti vjernicima o tome da je salafizam zaista svojevrsno krivotvorenje islama, odnosno odlučnije afirmirati vrijednosti tradicionalnih bosanskih svjetonazora“. Reis Kavazović nije, sad zasad, pisao Durakoviću. A je li ga zvao na konzultacije... nema informacija.

No, kad je akademik već spomenuo ex-reisa Cerića, važno se osvrnuti i na sveprisutnu tezu kako je Hrvatska bila ključna u transferu mudžahedina u Bosnu, pa onda, valjda, snosi i odgovornost za to što su se, po tvrdnji hrvatske predsjednice i inih europskih dužnosnika, tako dobro ovdje primili. Nedavno su, naime, mediji u Hrvatskoj podsjetili kako je Mustafa Cerić tijekom 1992. i '93., u vrijeme dolaska mudžahedina, bio glavni imam zagrebačke džamije. Sredinom rujna '92. u zagrebačkom Islamskom centru organizirao je i vodio Međunarodnu konferenciju o zaštiti ljudskih prava i genocidu nad Muslimanima. S toga skupa je muslimanima svijeta poslan poziv na džihad – sveti rat za obranu islama, kako bi oslobodili Bosnu i Hercegovinu i Muslimane (i s malim i s velikim u to doba početnim slovom) u njoj.

Povjesničar, general i obavještajac (ne nužno tim redom) Ivica Lučić sjeća se kako su u rujnu te prve ratne godine u BiH Informativnu službu tek utemeljenog Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH vodili Zdravko Grebo i Tarik Haverić. Na poziv na džihad reagirali su člankom u Oslobođenju „Danajski dar“. Spisateljski tandem Grebo&Haverić upozoravao je kako bi poziv na džihad mogao navesti na zaključak da je BiH  „u viziji dijela njenog političkog i vojnog rukovodstva islamska država“.  Upozorili i otišli u – povijest; Smijenjeni su nakon nekoliko dana, a Mustafa Cerić je u travnju '93. postao naibu reis, ubrzo i reis s, umalo ostvarenom, ambicijom da tu funkciju obnaša doživotno. Reisovao je, naime, 19 godinica. Ostao je upamćen - što će te imao je i kad -  po mnogo čemu, a naročito po izljevu nježnosti prigodom susreta s (u to doba) turskim premijerom Tayyipom Erdoganom. „Turska je naša mati. Tako je bilo tako će i ostati“, pao je efendija Mustafa i u sevdah i u Tayyipov zagrljaj tom sretnom zgodom.

(T)ko je tu kome majka?

Malo kasnije, uči nas povijest, Alija će Izetbegović siroticu Bosnu oporučno ostaviti Erdoganu, a turski će sultan, onako u paketu, prihvatiti Izetbegovića II., toliko prisno da je Bakir relativno brzo prebolio što je ostao bez oca kad mu je bio najpotrebniji.

E, sad ako je Turska Majka Bosni, tko je majka mudžahedinima?! Bosna?! I je li pritom važan njihov (trenutačni) broj. Hrvatska je predsjednica ispalila „deset tisuća potencijalnih terorista“, pa je zatrpana sarajevskim pismima. Zanimljivo, baš u vrijeme toga dopisivanja, bošnjački dnevnik Avaz podsjetio je na tekst portala Žurnal.info iz prosinca 2015. u kojemu se tvrdi kako je 28. prosinca 1995. dodijeljeno 740 državljanstava mudžahedinima kako bi mogli ostati u BiH. U, više-manje, jednom danu. Uvjet je bio pripadnost Armiji RBiH ili brak s državljankama BiH. Slijedom čega su mnoge Bosanke našle svoju sreću. Nerijetko je samo jedan „sveti ratnik“ usrećio i po nekoliko naših cura. Skromna je u nas omladina. Ženska, osobito!

Ipak, na kraju, bez obzira na orkestrirane napade na Kolindu Grabar Kitarović koji pomalo jenjavaju otkako je reis efendija pohvalio njezin posljednji sastav, treba kazati da hrvatska predsjednica nikada ekstremizam i terorizam nije poistovjećivala ni s Bošnjacima niti s učenjem islama. A to bi (i) Kavazoviću trebalo biti važnije od svih pisama. 

Dnevnik.ba