Uvijek me iznova fascinira to što stranci, raznih provenijencija, svoju (navodnu) fasciniranost Bosnom, osobito Sarajevom iskazuju uvijek na isti način. Rabeći, od uporabe, izlizanu frazu o glasovitoj, dakle, netaknutkoj multietičnosti. Usprkos svemu?! (Uzalud ju je još u stoljeću prošlom raskrinkao Pisac, a onda je naša generacija ranih devedesetih krvavo ismijala. I još, uz potporu nasljednika radi na tomu kako bi pitanje: Je l‘ Saraj‘vo gdje je nekad bilo? – u biti bilo retoričko.).
Prošloga je travnja sarajevskim ulicama hodio šef diplomacije Ujedinjenog Kraljevstva Boris Johnson i, evo, tu je svoju uspomenu ovih dana podijelio s čitateljima Večernjeg lista. Taj je nekadašnji novinar primijetio kako sarajevske „vijugave uličice“ još uvijek nose mnogobrojne traume, od ubojstva Franje Ferdinanta do najdulje opsade u modernoj europskoj povijesti. „Ali“, kaže, “džamije, crkve i sinagoge, jedna uz drugu, pričaju optimističniju priču o mirnom suživotu.“
Sljedbenici braće Grimm
Ne bih se možda osvrtao - pa bivši je londonski gradonačelnik samo jedan u nizu sljedbenika braće Grimm kada je riječ o bajkovitome Sarajevu - ali ponukalo me je prvo to što je uoči nedavne političke ekskurzije našega troglavog užeg rukovodstva u Bruxelles, prvi među jednakima, Dragan Čović kazao kako je logično da imate jednog partnera, jednog velikog brata. Misleći pritom na Europsku pučku stranku, najmoćniju, inače, političku grupaciju u EU parlamentu. I, doista, logično je da lideri HDZ i SDA Ćović i Bakir Izetbegović, baš kao i Mladen Ivanić koji nije lider, ali jest zato počasni predsjednik PDP-a, budu privučeni svijetlima europskim. Sve su tri, naime, stranke dio velike obitelji europskih pučana. A velika obitelj i veliki brat... to vam je, brat bratu, isto!
Uz to, odmah po povratku iz Bruxellesa, gdje su unatoč obilnim radnim ručkovima i večerama razlike između temeljne bošnjačke i stožerne hrvatske stranke ostale nepremostive, predsjedatelj kolektivnog bh rukovodstva najavio je posjetu predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera Sarajevu krajem veljače. Do tada bi se trebalo, nada se, do sada nepokolebljivi, ali, evo, trenutno ponešto i oprezniji, optimist iz (zapadnog) Mostara, znati postoji li dogovor o izmjeni Izbornog zakona BiH.
Budući da u ovoj kolumni kanim koristiti neke narodne mudrosti, evo odmah jedne: Daj Bože, kćeri, da te aga uzme, ali Cigani (tj. Romi) oko kuće hodaju. Hrvatski je minimum glede izmjene Izbornog zakona, toga aktualnog i akutnog hrvatsko-bošnjačkog prijepora, osigurati legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda na svim administrativnim razinama vlasti sukladno odlukama Ustavnog suda BiH. Riječju, nešto što bi se moralo pretpostavljati. I što tamo (daleko) otkud nam dolazi Juncker nitko ne dovodi u pitanje. U svojoj kući.
Eto Bosanaca! (a i Hercegovaca...)
Pa, ipak, konkretne europske pomoći – niotkud. I koliko je god deplasirana fraza koju je u prvi plan stavio i kolumnist i putopisac Johnson, još je možda i gora ona koju slušamo posljednjih godina: Lideri u BiH se moraju sami dogovoriti! Pritom se inzistira na kompromisu. Da je i jedno i drugo moguće, pa zar bi svako malo europski tzv. pokrovitelji organizirali roditeljske sastanke, koji po pravilu završavaju uviek istim priopćenjima bez gotovo ikakva sadržaja.
A kako u Europi doživljavaju ovu zemlju u kojoj „džamije, crkve i sinagoge, jedna uz drugu, pričaju optimističniju priču o mirnom suživotu“, svjedoči povjerenik za europsku i susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannes Hahn. „Naš interes je da poguramo ekonomski i politički razvoj država poput BiH. Inače ćemo se u vlastitom dvorištu suočiti, da tako kažem, s kriminalnim i terorističkim fenomenima koji će utjecati i na nas u Europskoj uniji“, pojasnio je taj europski poklisar kako je BiH, u biti, trenutačna opasnost. Europska babaroga. Znakovito kada je to - poigravši se pritom, doduše, malo s brojevima - kazala i Kolinda Grbar Kitarović više nije bila „Kraljica Balkana“ (Tron joj je, istina, malo kasnije ipak vraćen).
Situacija je, sve u svemu, vrlo ozbiljna, a naš je skorašnji gost „komesar“ Juncker jedan vrlo osebujan tip. U listopadu prošle godine je, primjerice, Andreja Plenkovića uštinuo za onaj dio leđa uz koji se uvijek kad ga spominjete kaže: Da izvinete! Novinari, kojima je hrvatski premijer davao izjavu, skandalizirali su se tom zanimljivom situacijom. Nije se, međutim, dao zbuniti uštipnuti Andrej. „On se“, kazao je, „inače voli grliti i ljubiti, tako da je to simpatično s njegove strane“.
Svoga tijela gospodar(i)
Jasno, svatko je svoga tijela gospodar, pa tako i Plenković. Ja se, međutim, brinem za naše predsjednike. Dobro, ne vidim baš kako bi se situacija u našoj zemlji mogla toliko popraviti e da bi onda Jean-Claude grlio i ljubio svu trojicu naših političkih prvaka. Ili, ne daj Bože, štipkao. Ali, nikad se ne zna s tim europskim gostima. Možda i Junckera oduševi to što „džamije, crkve i sinagoge, jedna uz drugu, pričaju optimističniju priču o mirnom suživotu“, pa mu ruka sama krene.
Zato, preventive radi, a kao savjet našim predsjednicima, opet zazivam narodnu mudrost. Dakle, posljednjeg dana veljače: Pamet u glavu, guzicu uza zid!
Dnevnik.ba