Ovih je dana, što se makar Sarajeva tiče, više Hrvata po novinama nego što ih je u europskome Jeruzalemu. Ne, srećom, baš na čituljama! Neki su od njih, kao, evo, provincijal Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić dobili prigodu da o tomu šta se događa Franjevačkoj provinciji u gradu u kojemu se tako suptilno, gotovo bih kazao nježno, spajaju Istok i Zapad, progovore u bošnjačkom dnevniku. Što bi, valjda, trebalo sugerirati kako, glede Hrvata, sve i nije tako crno. U Sarajevu ispod Trebevića.
No, ovo o čemu se fra Jozo povjerio tome stranačkom glasilu, u biti, su samo posljedice. Nastavak kontinuiteta. Priča je, naime, stara i seže sve tamo do vremena kada je Općinu vodio jedan od značajnijih bošnjačkih političara s kraja prošlog i početka ovoga stoljeća - Željko Komšić.
Nevolje kjafirske
A prigodu je Marinčić dobio jer je inkriminirana općina pod kontrolom SDA, a ne zato što je Avaz osobito ganut notornom činjenicom da se Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrebnoj čini bjelodana nepravda. Da su ovo ona vremena kada je Bakir Izetbegović govorio kako je Radončićeva tiskovina kičma Bošnjaka bez koje se nikada ne bi uspravili, ne bi ova provincijalova suza našla roditelja - u Bošnjaka. Ali, u aktualnom bošnjačkom verbalnom bratoubilačkom ratu mogu poslužiti i nevolje kjafirske.
Mjesto aktualnog zločina je Općina Novo Sarajevo, koja, pod ravnanjem načelnika Nedžada Koldže, priječi obnovu preostalog dijela bivše Teologije na Grbavici. Obrazloženje Koldže&jataka je kako zgrada i dvorište nisu vlasništvo Franjevačke provincije, nego ove novosarajevske općine. Međutim, odlukom Vlade BiH s kraja listopada 1996. objekti bivše Teologije na Grbavici daju se na korištenje Provincijalatu Bosne Srebrene, te je odlučeno da se istovremeno pokrene i postupak vraćanja ove imovine Franjevačkom provincijalatu kao bivšem vlasniku. „Od tada pa do danas“, svjedoči fra Jozo, „mi smo korisnici ove naše kuće i dvorišta prema važećem Ugovoru između Općine Novo Sarajevo i Franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene sklopljenog u listopadu 2006. na neodređeno vrijeme do donošenja Zakona o restituciji“.
Danas, kada bi zgradu dokraja trebalo obnoviti, u Općini Novo Sarajevo tvrde kako je riječ o njihovoj imovini. Dakle, nakon što su komunisti 1947. „u ime naroda“ franjevcima oduzeli zgradu i zemljište, Koldžo - možda opet u ime naroda?! - otima tuđe.
Tito – kao švedski stol
Slijedom čega nije teško zaključiti kako se, kad treba, Franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom kao najstarijom živućom institucijom dokazuje državnost BiH, a kad ne treba, pušta se na milost i nemilost lokalnih silnika. Razlika između novosarajevskog načelnika i komunista nije velika. Komunisti su progonom Crkve nastojali ubiti Boga u narodu, a Koldžo i sljedba pokušavaju ubiti pripadnost Hrvata katolika Sarajevu i ljubav prema domovini Bosni i Hercegovini – općenito. Što im, usprkos svemu, ne uspijeva. Zasad...
Nije, međutim, ni Koldžo najgori; Temelje ovakvoga odnosa prema Hrvatima udario je rečeni Komšić, koji je na načelničku funkciju biran dvaput. Baš tijekom njegova prvog mandata 2000. godine počinje opstrukcija gradnje katoličke crkve u župi sv. Ignjacija na Grbavici. Ova je priča, ipak, imala relativno sretan kraj. Crkva je na koncu izgrađena, iza sportske dvorane i iza pomoćnog terena stadiona Grbavica. Skrajnuta, od očiju, nekako. Usto, ma koliko mu se za dvostrukoga mandata tzv. hrvatskog člana troglavog bh. državnog vrha sa zida kočio Broz na ulju, taj se zlatni ljiljan nije držao njegova naputka da se ne treba (uvijek) držati zakona kao pijan plota. Titu je koristio kako švedski stol. Kad je trebalo izgraditi džamiju, nikla je usred parka. A za crkvu... e, tu je već inzistirao na planskoj dokumentaciji i urbanističkom planu. I, eto, zato je Željko raja! Stara saraj‘vska!
Uz, za Hrvate, vrlo težak teren na Grbavici i oko nje, treba kazati i kako je, zapravo, Novo Sarajevo i inače vrlo sklisko. Nekako su Hrvati tu uvijek na tanku ledu. Slučaj podizanja spomenika poginulim pripadnicima HVO, brigade Kralj Tvrtko je stara priča; Nekome je od nadležnih lokalnih bošnjačkih vlasti smetao križ, nekimu šahovnica. A, dakako, bilo je i onih kojima je smetalo i jedno i drugo. Bilo kako bilo, spomenika ni od korova.
Brigada kroz koju je prošlo 5600 branitelja, a 102 su poginula, svoje obljetnice obilježava polažući vijence na travu iza crkve Presvetog Trojstva. Na ničijoj zemlji, kako je to prošle godine, 30. svibnja povodnom obilježavanja 24. obljetnice kazao predsjednik Federacije Marinko Čavara. Ovaj tužni skup Koldžo može gledati sa svoga prozora. Zgrada Općine Novo Sarajevo je preko puta crkve. A možda je, zbog ove činjenice, načelnik spustio roletne.
Koje je Sarajevo - istočno
I kako rekoh, Hrvata su posljednjih dana pune (bošnjačke) novine. Avaz je, vidjeli smo, rame poturio provincijalu, a Stav, inače suprostavljen ex-kičmi u Bošnjaka, otvorio je stranice Ivi Komšiću da iznova udari u već znane tambure. Prizivajući čak i Vatikan, koji, tvrdi Komšić stariji nakon selfija s Svetim ocem (i gradonačelnikom Skakom) na Trgu sv. Petra, neće dozvoliti podjelu BiH. Riječ je, napominjem ako je nekomu, kao dr. Ivu, promaknulo, o državi čiji glavni grad ima dva dijela - istočno i (valjda) zapadno Sarajevo. Eh, sad – koje je koje?! Neka se čatatelji sami odluče. Demokracija je!
Ali, ni u takvim okolnostima bivši Član i bivši gradonačelnik jednog od dva Sarajeva ne odustaje od multi-kulti bastiona na brdovitom Balkanu. Malo mu za sreću treba. Dok god se, kaže, drže mise na Marijin dvoru, u Katedrali, u Novom Sarajevo... možemo govoriti o multikulturi danas u Sarajevu.
Pa, jest, u pravu je. I to je nešto. Mada, glede misa - sve je više zadušnica. Nakon čega se moram sjetiti poruke Bože Ljubića, koji je u ranu jesen 2015. na predstavljanju kandidata HDZ BiH iz 11. izborne jedinice za Hrvatski sabor kazao kako će Bosna i Hercegovina za Hrvate biti prihvatljiva u mjeri u kojoj Sarajevo kao glavni grad bude prihvatljivo za Hrvate koji u njemu žive.
Ovome nemam što dodati. Poslije slučaja Koldžo, naročito.
Dnevnik.ba