Iako se formalno hrvatska politika u BiH, prvenstveno ona HDZ-ova, nikada nije odrekla Bosne, činjenica je da se određenim ratnim periodima na Hrvate u Bosni gledalo kao na teret. Pojedinci sa različitih razina su često znali, u neformalnim situacijama, sugerirati Hrvatima iz Bosne da bi najbolje bilo da „presele u Hercegovinu“.
Iako je ovo ostalo na razini privatnih želja pojedinaca, brzo se raširilo među Hrvatima, a još brže među Bošnjacima, koji su ovakve kafanske priče brzo pretvorili u „smišljenu strategiju samouništenja Hrvata“.
Homogenizacija Hrvata
Ako je i bilo nekih pojedinačnih želja za „teritorijalnim homogeniziranjem“ Hrvata na jugu BiH, one su davno iza nas. No, šteta je učinjena.
Prvo, mnogo se Hrvata nikad nije odlučilo vratiti na svoja ognjišta držeći da je politika preseljenja službena politika, a drugo, bošnjačkom političko-medijskom establišmentu pružen je argument koji će oni iscrpljivali decenijama nakon što je izgubio snagu.
Čak i danas, kada je politika „preseljenja Hrvata“ barem 20 godina iza nas u svakom smislu, i dalje traju medijska podmetanja kako hrvatska politika radi na preseljenju bosanskih Hrvata. Kako onih posavskih, tako i srednjobosanskih.
Među Hrvatima takva zlonamjerna medijska tlapnja očito ne pije vodu, jer HDZ (kao prvooptuženik u slučaju „Preseljenje“) i dalje superiorno pobjeđuje na svakim izborima.
No, to ne umanjuje intenzitet onih koji su se okomili na bosanske Hrvate - s jedne strane u želji da se podijeli hrvatsko političko biće i oslabi njegova pozicija, a s druge strane da se zaista raseli ova populacija koja jedina stoji na putu konačne podjele Bosne.
Bobovac
U svemu tome HDZ se ne snalazi. Medijska slika o separatističkom HDZ-u kojem je glavni cilj uništenje bosanskih Hrvata bez smetnji se decenijama širi medijskim prostorom.
Ipak, jedan događaj mijenja stvari, barem na simboličkoj razini: Molitveni pohod hrvatske komponente OS BiH, sigurnosnih snaga i naroda na Bobovac.
Pohod je prvi put organiziran 2001. godine, a 2003. godine je dobio karakter pohoda za vojne i policijske snage. Osmislio ga je nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić, koji sve ove godine predvodi molitvene pohode.
Bobovac je posebno povijesno mjesto na kojem je bio dvor bosanskih kršćanskih kraljeva, a koji je pao pod najezdom Osmanlija. Bosansku srednjovjekovnu povijest, kraljicu Katarinu kojoj je pohod nominalno posvećen, Bobovac i Kraljevu Sutjesku kroz narodne običaje, nošnje i pjevanja, baštine jedino srednjobosanski Hrvati.
Ni jedan drugi narod nije pozvaniji održavati molitveni pohod na Bobovac od hrvatskog.
Danas, 16 godina nakon, jasno je kako Bobovac i dalje ima moć privlačiti Hrvate. Na ovogodišnjem molitvenom pohodu, koji je bio jedan od najposjećenijih, čitav plato Bobovca je bio pun. Izmješani su stajali vojnici hrvatske komponente OS BIH, pripadnici policijskih snaga, Granične policije, SIPA-e, vojni atašei kršćanskih zemalja, počasna garda iz Hrvatske, najviši politički i vojni dužnosnici hrvatskog naroda u BiH, kao i tisuće hodočasnika iz cijele BiH.
Kopijari i Dragovići
U podnožju Bobovca, uz rijeku Bukovicu, oružane snage naprave bazu u kojoj se priprema vojnički grah. Ova mala zaravan posebno je važna za Hrvate Kaknja i Borovice (općina Vareš) jer je to bilo posljednje uporište HVO prije progona iz Kopijara i Kaknja.
Selo Kopijari danas ne postoji. Od čitavog sela ostalo je tek nekoliko ruševina i livada. Stanovnika je prema popisu iz 2013. – nula.
Nakon pada Kopijara i doline uz Bukovicu palo je i selo Borovica, koje je sa prijeratnih 1000 stanovnika danas svedeno na 50.
Za vrijeme molitvenog pohoda, uz mostić na Bukovici vijori se zastava hrvatskog naroda, a posvuda se mogu čuti pogubljeni Hercegovci koji pitaju za „put do Bobovca“.
Svi zajedno, Posavljaci, Tuzlaci, Žepčaci, Hercegovci i naravno domaći srednjobosanski Hrvati, pješače od Bukovice kroz bošnjačko selo Dragovići do Bobovca.
Dragovići i Mijevići su inače sela čiji su stanvonici posljednji prešli na Islam. Tek nekoliko godina prije dolaska Austrougarske, mještani ovih sela su kolektivno prešli na islam, a posljednji kršteni stanovnici i danas se nalaze upisani u knjigama sutješkog samostana.
Znajući to, šetnja katoličkih i hrvatskih hodočasnika sa nacionalnim obilježijima kroz Dragoviće je posebno iskustvo. Kako za hodočasnike tako i za Dragovićane.
Na Bobovcu je srednjovjekovni ugođaj. Na malom platou, s naznakama nekadašnje vojne utvrde, postavljena je skromna bina za svećenstvo.
Kardinal Puljić svake godine održi nešto „hrvatskiju“ propovjed. Šteta što dio njegovih svećenika otvoreno zastupa suprotne stavove od njegovih.
Iako sjede u prvim redovima, političari se ne obraćaju.
Dostojanstveno i nekompromitirano
Čitav događaj traje oko jednog sata nakon čega se svi vraćaju na vojnički grah.
Bobovac je tako na jedan dan oživljen. Okupi se vojna, crkvena i politička elita, uz tisuću građana. Reprezentativan uzorak hrvatskog naroda u BiH, kakav je nemoguće vidjeti bilo kad i bilo gdje kroz godinu dana.
Upravo zbog svog dostojanstva i političke nekompromitiranosti, molitveni pohod na Bobovac se pretvorio u veliku manifestaciju jedinstva hrvatskog naroda u BiH – onog jedinstva koje se uporno ruši iz Sarajeva.
Iako se molitvenom pohodu ne može ništa prigovoriti, postoje i oni pojedinci koji ne mogu suzbiti prijezir prema onome što gledaju svake godine. Tako se svake godine pronađe nekoliko (a ove najmanje) buntovnika koji osporavaju pravo Hrvatima da se sa svojim simbolima okupljaju na Bobovcu (i bilo gdje drgugdje uostalom). Nekoliko godina bilo je pokušaja organiziranja prosvjeda pa čak i jednog žalosnog protuskupa Antidayton grupe.
Za razliku od hrvatskog naroda koji je stotinama godina zadržao sjećanje na kraljicu Katarinu, bošnjačkim nacionalistima ona služi tek da joj nataknu zastavu s ljiljanima na glavu. Zbog toga molitveni pohod posvećen kraljici Katarini ima smisla, a bošnjački prosvjed protiv njega nema nikakve šanse.
No, Bošnjaci na stranu, molitveni pohod na Bobovac ima snažan integrirajući učinak na Hrvate u BiH i ustvari je najbolji putokaz na koji se način hrvatska politička elita treba boriti protiv podmetanja da uništava hrvatski narod.
Naravno, na simboličkoj razini. U ostatku godine potrebno je mnogo više.
Dnevnik.ba