Danas, 25. srpnja kada ćete dobiti moja pitanja, 152. je dan ruske agresije na Ukrajinu. Kako se osjećate? Kako živite? Jeste li u zapadnom dijelu zemlje? Vjerujete li da će rat još dugo trajati?
Zapravo moja obitelj i ja živimo u Kijevu. Ali pošto je počeo rat mi smo pobjegli odande i još se nismo uspjeli vratiti. Posljednjih pet mjeseci živimo u Ivano-Frankivsku. To je grad u zapadnom dijelu Ukrajine u kojem sam rođena i gdje mi žive roditelji. Tijekom prvog tjedna rata doživjeli smo mnogo raketnih napada u Kijevu. Zvuk i podrhtavanje tla osjećali su se cijelo vrijeme. Neko smo se vrijeme skrivali u skloništima s mnogo drugih ljudi.
Bilo je tu mnogo neobičnih situacija: trudnica koja je bila toliko pod stresom da je htjela sama sebi napraviti carski rez; starica s dijabetesom koja je zaboravila ponijeti lijekove sa sobom u sklonište pa joj je pozlilo; žena s nekim neurološkim problemom. Bilo je tu i staraca i djece, mačaka i pasa i svi su se nadali da će ovom apsurdu uskoro doći kraj. Nije. Puna invazija traje pet mjeseci, ali rat je počeo 2014. Da budem potpuno iskrena, rat između Rusije i Ukrajine traje stoljećima, samo se razmjeri i oblici razlikuju. Trajat će sve dok postoji Rusija u sadašnjem imperijalističkom obliku.
Za posljednjih 30 godina neovisnosti naše ukrajinsko društvo uspjelo je postati toliko snažno i ujedinjeno, promisliti o svom identitetu i spoznati se toliko duboko da je sada Rusiji nemoguće da nas osvoji. Naučili smo kako se braniti i nastojimo učiti sve više i više. Ukrajinci imaju volju za to, a zapad nam pomaže oružjem i potporom tako da Ukrajina ima sve šanse dobiti ovaj gnusni i podmukli rat. Ali ono što svaki Ukrajinac shvaća je da od sada moramo razvijati našu vojsku i obranu.
Ruska agresija na Ukrajinu nekoliko je tjedana bila glavna tema svjetskih medija. U međuvremenu, narodi na prostoru bivše Jugoslavije sve manje pričaju o Ukrajini i ukrajinskim izbjeglicama, ali posljedice tog rata osjećamo kroz inflaciju, strah zbog grijanja ove zime i probleme s isporukom plina. Može li se reći da je opravdano, čak i očekivano, da je svijet u jednom trenutku zaboravio na Ukrajinu, kao što smo zaboravili i na brojne druge zemlje poput Libanona, Jemena, Afganistana?
Uobičajeno je da ljudi tako reagiraju na vijesti iz dalekih krajeva. Suosjećate, ali ne može svatko održati svoju simpatiju postojanom i iskrenom dok se vama odvija vlastiti život i dok život nije ugrožen: imate svoj dom, vaši dragi su sigurni i blizu vas, vi ne čujete zvukove bombardiranja, nitko koga poznajete nije silovan i mučen. Lako je i poželjno zaboraviti na tuđe patnje i sakriti se od njih. U isto vrijeme ne možete se sakriti od posljedica rata koje na vas izravno utječu. Inflacija i visoke cijene su smetnja. To je jedan od najlakših i najomiljenijih trikova ruske propagande: iskoristiti te utjecaje na ekonomiju i svakodnevni život ljudi u svijetu. Oni to rade na svoj jezuitski način koristeći pogrešne uzroke i posljedice. Oni manipuliraju.
Zato što je primjer plitkog razmišljanja pretpostaviti da su problemi s inflacijom, plinom i grijanjem posljedica pogrešne politike EU i SAD-a. A sve što trebate učiniti je natjerati tvrdoglavu Ukrajinu da odustane i zašuti. To je ono što Rusija želi da mislimo.
Isti bi način razmišljanja bio da je netko želio da žrtva napada prestane plakati noću jer im onemogućuje noćni san, ali nije vidio da je napadač taj kojeg treba zaustaviti. Ekonomski problemi rezultat su kontinuiranog ruskog terorizma u svijetu koji se predugo tolerirao. Ne možete riješiti svoje probleme time što ćete spriječiti Ukrajinu da se brani. Možete ih prekinuti s pravim razumijevanjem. Ne zaboravljajući rat. S pokušajem da saznate više o Ukrajini i Ukrajincima.
Europa je, čini mi se, potpuno podbacila i pokazala se ne samo licemjernom nego i podlom i nesposobnom. Danas su Ukrajinci prepušteni sami sebi i ovise o vlastitoj volji, motivaciji i želji da se brane. Međutim, ovo nije samo rat protiv Ukrajine, već Putinov udar na ono što nazivamo 'zapadnom civilizacijom?
Ne bih rekla da je Europa potpuno zakazala. Mislim da je Putinu bilo potpuno neočekivano da mu se Europa može suprotstaviti sankcijama i podrškom Ukrajini. Naravno, postoji mnogo problema unutar EU. Mnogi politički akteri skloni su biti populisti, pretvarati se da je svijet kakav je bio prije ruske agresije na Ukrajinu još uvijek moguć, njegovati svoje osjećaje prema ruskom bezakonju i sitnom tiraninu koji ne priznaje nikakve granice. Zar ovaj svijet ne bi trebao prestati koristiti plin i naftu kako bi spasio naš planet? Tko misli da će to biti lako i neprimjetno?
Nisu li Putinova djela također čin očaja pred ovim promjenama i svim gubitke koje znače za Rusiju? Ali istina je da je Putin očekivao od ostatka svijeta istu reakciju kakvu je dobio tijekom rata u Čečeniji i Gruziji, tijekom aneksije Krima i nakon bezbrojnih zločina Rusije. Ali ovaj put se nije ovako dogodilo. Zašto? Upravo zato što ovaj rat nije samo oko Ukrajine. Riječ je o čovjeku kao slobodnom i dostojanstvenom biću, riječ je o društvu kao sigurnoj i pravednoj sredini, riječ je o humanizmu i civilizaciji.
Ovaj rat je kritičan trenutak za odluku poštujemo li mi kao čovječanstvo sami sebe, postoje li neke osnove zajedništva u koje možemo vjerovati i na koje se možemo osloniti – ili naša stvarnost ovisi o moći i bezakonju tirana, o strahu od njih, ucjenjivanju i ravnodušnost prema patnjama drugih. Također je jaka volja i hrabrost Ukrajinaca da se brane utjecala na stav EU i SAD-a kada je riječ o potpori.
Mjesecima se pokušava objasniti pozadina i motivi Putinove agresije, od obnove imperijalne Rusije, spominjanja bivšeg Sovjetskog Saveza, te položaja Litve, Finske i Bjelorusije. Što mislite o ovome? Je li ovo još jedna sumorna i olovna epizoda u složenoj povijesti rusko-ukrajinskih odnosa?
Naravno da je. To je logičan nastavak stoljećima tekuće imperijalističke politike Rusije da proguta Ukrajinu, da je ima kao svoju koloniju i da se iz nje hrani. Unatoč teroru, ubojstvima, gladi, represiji, usprkos represivnoj politici Ruskog Carstva i zatim Sovjetskog Saveza (koji je davao sve od sebe da izbriše sve znakove vlastitog identiteta zemalja koje je zauzeo), Ukrajina ne samo da je opstala, nego je i jača i složnija nego ikada. Upravo zato što je ukrajinska povijest puno šira i ima puno više različitih – posebice europskih (Velika Kneževina Litva, Poljska Zajednica, Austro-Ugarsko Carstvo itd.) – utjecaja koji se apsorbiraju u ruskim diskursima.
Došlo je do višestoljetnog razvoja stvarnog shvaćanja o tome tko smo mi, Ukrajinci – iako je u najstrašnijim vremenima to shvaćanje bilo smrtno opasno i ograničeno na malu skupinu ljudi. Ukrajinski identitet pretpostavlja da imamo svoj zaseban put i slobodnu volju, imamo svoju neovisnu državu i svoje zakone. Ruski identitet kao imperijalistički pretpostavlja da ne mogu postojati bez svojih kolonija. Oni ih trebaju da budu ono što jesu. Rusija će morati shvatiti što je bez Ukrajine. To je jedno od objašnjenja korijena ovog rata.
Ruski intelektualci, oni izvan Rusije, osudili su rat i agresiju. Međutim, u Europi se pojavila nevjerojatna antiruska histerija. Što možete reći o ovoj „kulturi otkazivanja“ ruskih skladatelja, pisaca? Negdje sam pročitala da je i Ukrajina odlučila isključiti ruske pisce s popisa lektire. Je li to točno?
Ne, Ukrajina nije odlučila isključiti ruske pisce ni s jednog popisa lektire. Što čitati privatna je odluka svakog čovjeka. Ukrajinci se bore za pravo svake osobe da odlučuje kojim će jezikom govoriti, koju će knjigu čitati, koga će voljeti i kako će živjeti.
Ali naravno da u ukrajinskom društvu postoje vrlo jaki negativni osjećaji prema svemu što je rusko. Ruska kultura jedna je od tema tih snažnih osjećaja.Po mom mišljenju, u okolnostima svakodnevnih ubojstava, bombardiranja, svih mučenja, silovanja, uništenih života tisuća i tisuća ljudi koje su počinili ruski vojnici na zahtjev ruske politike i uz odobravanje najvećeg dijela ruskog društva, Ukrajinci imaju pravo na jake osjećaje prema Rusiji. Dijelom su to iracionalni osjećaji. Ali zar nisu razumljivi? Kako se ta netrpeljivost prema ruskoj pjesmi ili slici, nesposobnost percipiranja zbog osjećaja otrovnosti može usporediti s bolom milijuna ljudi čiji su se životi zauvijek promijenili? Kad je riječ o stvarnoj svakodnevnoj smrti, percepcija se izoštrava, postaje prilično crno-bijela da bi se preživjelo. Kada Ukrajina dobije ovaj rat, sve nijanse će se vratiti.
U isto vrijeme te procese ne vidim kao "otkazivanje". Doživljavam ih kao izvrsnu priliku za Ruse koji pokušavaju nešto promijeniti i za cijeli svijet da preispitaju rusku kulturu autora po autora, knjigu po knjigu i riječ po riječ. Dekolonizirati ga pošteno i mudro bez slijepog sentimenta. Zašto je u redu da britanska kultura prođe kroz proces dekolonizacije, ali nije u redu za rusku?
Vaš izvanredni roman "Amadoca" bavi se pitanjima kolektivnog i individualnog sjećanja, identiteta i povijesti, od rata u Donbasu 2014. godine, preko nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu, do Staljinovog terora. Možemo li danas uopće govoriti o povijesti kao učiteljici života, povijesti koja nam se ponavlja, a da ne govorimo o ljudima i politikama, posebno u dijelu Europe koji uključuje Ukrajinu i BiH, o teroru većine nad manjinom?
Očito je da kao ljudska bića slabo učimo lekcije iz povijesti te uvijek činimo iste pogreške. Čovjek bi bio nerealno optimističan (ako ne reći glup) kad bi rekli da nije tako. Povijest je uistinu učiteljica života. Stvar je u tome što smo mi loši i lijeni učenici. Uvijek se radi o toj sklonosti da ostanete inertni i pasivni u nadi da vas osobno zlo i nepravda neće dotaknuti. Iznova i iznova tijekom ljudske povijesti promatrali smo ovu malodušnu poziciju. Uvijek iznova to je rezultiralo neizrecivim strahotama koje se ranije nisu mogle zamisliti: Drugi svjetski rat, Holokaust, balkanski ratovi. I onda opet svijet obećava: «neće se ponoviti». I onda se opet dogodi. A oni koji nisu izravno dotaknuti pasivno promatraju nadajući se da su sigurni.
Ali što ako neki od nas ipak nauče. Što ako neki od učinaka i pokušaja djeluju i utječu na situaciju. Što ako može biti gore?
Što se tiče ukrajinske situacije: da se stotine tisuća Ukrajinaca nisu usudile ići braniti zemlju, Ukrajina bi doista prestala postojati trećeg dana rata. Da nas svijet ne podupire oružjem, bili bismo u puno kompliciranijoj situaciji protiv „druge najjače vojske svijeta“ gdje ih nije briga ni za živote vlastitog naroda. Vidjeli smo nevjerojatne primjere humanosti i podrške od početka rata. Dakle, ima nade.
U romanu "Amadoca" rekonstruirali ste veliku, složenu i slojevitu ukrajinsku povijest i prošlost. Može li nam književnost dati odgovore kad povijest to ne čini?
Književnost sigurno ima i daje više slobode. Nisam sigurna u odgovore, ali može pružiti više razumijevanja, suosjećanja, empatije, prihvaćanja. Ne bavi se samo temama nego i osjećajima i pojavama. Prije da može postavljati i formulirati pitanja, ali pitanja nisu ništa manje važna od odgovora. Odgovori mogu biti opasni jer ovise o tome tko ih i zašto oblikuje. A pitanja daju svu slobodu svakome da pokuša pronaći svoj pristup. Književnost ima moć iskreno izraziti neumoljive i komplicirane stvari, ali daje i sredstva da ih prigrlimo i zaliječimo rane, a ne da se osjećamo odvojeno u svojoj usamljenosti.
Vjerujem da povijest i književnost nisu u suprotnosti. One se nadopunjuju. Potrebni su vam podaci, kronologija i točne informacije na koje se možete osloniti kako se ne biste izgubili u svojoj mašti. Ali potrebni su vam mit i simbol da biste proživjeli i percipirali život u potpunosti, da biste se osjećali povezani s dubljim razinama bića.
Čitajući „Amadocu“ naučila sam mnogo o ukrajinskom narodu, njegovim težnjama za stvaranjem nacionalne države, jeziku i književnosti te njihovoj povijesti. Ali roman, čini mi se, najviše govori o ljudima i njihovim životima, o misteriju ljubavi, izdaje i strasti. Lik Romane, nepouzdane pripovjedačice, doživjela sam kao metaforu povijesti, povijesti koju nam serviraju država i njen informacijsko-propagandni aparat. Čujemo ono što oni žele da čujemo, ali sjećanje u svakome od nas je jače od te mašinerije?
To je bila jedna od mojih ideja dok sam pisala roman. Pokušala sam pokazati kako se nečije pamćenje i svijest mogu konstruirati – od strane druge osobe sa svojim motivacijama ili od strane režima kakav je bio u sovjetsko vrijeme. Utjecati na pamćenje i percepciju način je utjecaja i kontrole ljudi. Objediniti pamćenje velike skupine ljudi znači moći ih kontrolirati, manipulirati njima. Vidimo to danas na primjeru ruskog društva: njihova percepcija je iskrivljena propagandom i oni više vjeruju u ono što im se govori s TV-a nego vlastitim očima i ušima.
Dok sam radila na „Amadoci“, zanimalo me je pronaći i istražiti mnogo različitih načina iskrivljenja memorija. Ponekad si to učinimo kako bismo mogli živjeti s traumom, sa strahom ili krivnjom. Nije uvijek iskrivljenje memorija nedvosmisleno zlo. Prekomplicirano je i pokušala sam prikazati njegovu složenost, različite oblike i neobičnost. To što je ujedno i obrambeni mehanizam naše psihe to se može smatrati i za dar. No, istovremeno nas može lišiti vlastite povijesti i identiteta.
„Amadoca“ je poput lutanja labirintom gdje svaki prolaz vodi do nekih spoznaja ali i do novih prolaza s novim pitanjima i problemima.
Koliko je važno da u sebi tražimo razumijevanje svih životnih nijansi i razumijevanje okolnosti u kojima se drugi nalaze i koja je u tome snaga književnosti?
To je prirodna sposobnost ljudskih bića i skloni smo je ne priznati – svatko od nas može biti suosjećajan. To znači da možemo osjetiti ono što drugi osjećaju, možemo evocirati iskustvo nekog drugog u sebi, a da ga nemamo u stvarnosti. Tako funkcionira naš mozak. Kad bismo češće posezali za tom moći, osjećali bismo se više povezanima s drugima, a manje usamljenima. I možda bismo mogli izbjeći neke pogreške.
Književnost je jedan od načina vježbanja ove sposobnosti. Postoje milijuni iskustava opisanih na milijune načina, s mnoštvom detalja koji pomažu da iskustvo postane naše. To je način da živite ne samo svoj život, već stotine života. I dok bolje razumije druge, osoba dobiva priliku bolje razumjeti sebe. U potpunosti živjeti svoj, vlastiti život.
Čini se da će istočnoj Europi trebati mnogo vremena da se oporavi od bolesti Sovjetskog Saveza jer nisu sve priče ispričane, a mnogi su ljudi bili žrtve tog terora čak i u najintimnijim aspektima svojih života. Ali danas, kada se agresijom stvara nova ukrajinska dijaspora, a jedan narod i država nestaju pred očima cijelog svijeta, nečista savjest Europe tek se treba probuditi?
Kritičan je trenutak za Ukrajinu i za cijeli svijet, slažem se. Ovo je prava prilika za Ukrajinu da prevlada sovjetsku prošlost i postane jedinstvena i jaka kao društvo. Ti su procesi postali očiti iz vremena „Revolucije dostojanstva“ i rata u Donbasu 2014. Ali od početka sveobuhvatnog rata Rusije protiv Ukrajine naše društvo prolazi kroz transformacije bez presedana. Nedvojbeno je da smo i mi kao društvo traumatizirani agresijom. Trebamo shvatiti neizbježnost rada s tim traumama, živjeti s njima, priznati ih, biti oslabljeni njima.
Ali ukrajinsko društvo ima veliku volju pobijediti u ovom ratu i egzistirati u svojoj novoj zreloj kvaliteti. I vjerujem da je ta spremnost najodlučniji element od svih. Cijeli svijet sada treba proći kroz jedan od najvažnijih testova u povijesti. Hoćemo li nešto naučiti iz svega ovoga? Možemo li učiniti malo više i ovaj put djelovati malo drugačije? Pomoglo bi nam svima kada ne bi zaboravili Ukrajinu i njezin narod.
Dnevnik.ba