Kako biste u kratkim crtama opisali politički sustav Izraela? Što su mu glavne karakteristike? Je li Izrael tipična zapadna demokracija?
Politički sustav Izraela poseban je iz mnogo razloga. Povijesnih, koji su doveli do stvaranja države Izrael, poput osnivanja Jišuva, preddržavnoga projekta židovske imigracije, društvenih okolnosti za vrijeme mandatne uprave u Palestini te holokausta. Poseban je i zbog definicije Izraela kao židovske države, nepostojanja formalnog ustava i činjenice da ustavni sustav počiva na skupini temeljnih zakona, još uvijek nedovršenih, redovnih zakona, birokratskih odluka i sudskih presuda te nepostojanja priznatih međunarodnih granica. Međutim, poseban je ponajviše zbog odnosa većine i manjine, odnosno, između židovskoga i arapskoga stanovništva te dugotrajna ratnog stanja i međusobna prožimanja između vojne i političke elite. Ipak, sustav vlasti u Izraelu svrstava se u parlamentarne demokracije dok se njegovi institucionalni aranžmani povezuju sa zapadnoeuropskim demokracijama, posebice britanskom parlamentarnom tradicijom ali i istočnoeuropskim i srednjoeuropskim tradicijama, kao i s obrascima bliskoistočnoga okružja. Upravo takav splet različitih utjecaja čini ovaj sustav vlasti jedinstvenim. Ovdje je potrebno naglasiti da je sveukupna društvena struktura Izraela plod različitih naseljeničkih valova, nastalih prije osnivanja države Izrael 1948., i useljeničkih, nakon toga. Tako su prvi cionistički naseljenički valovi, 1882. osnovali vlastitu društvenu zajednicu, novi Jišuv, nasuprot staromu Jišuvu, malobrojnoj židovskoj zajednici koja je opstala u Svetoj Zemlji gotovo dvije tisuće godina. Razvojem Jišuva omogućene su unutarnje pretpostavke za stvaranje židovske države. Od 1882. do 1948. židovsko se stanovništvo povećalo oko 25 puta upravo zbog djelotvornog rada židovskih organizacija, kako u Palestini tako i izvan nje, ponajprije Židovske agencije koja je poticala i organizirala dolaske naseljenika. Jišuv je bio ekskluzivna i zatvorena židovska institucionalizirana politička zajednica u kojoj su postojale sve glavne političke institucije i organizacije, što je i omogućilo da židovska država nastane iznutra.
Demokracija u Izraelu ne odgovara ni jednoj od postojećih zapadnih vrsta demokracije. Neki autori poput Sammyae Smoohae Izrael smještaju pod malobrojne etničke demokracije, dok Oren Yiftachel demokraciju u Izraelu naziva etnokracijom. Izrael se često pojavljuje u literaturi o demokracijama u duboko podijeljenim društvima i konsocijacijskoj demokraciji, međutim, konsocijacijska demokracija, u kojoj se moć dijeli između glavnih segmenata, implementirana je u Izraelu samo unutar nehomogene židovske zajednice i ne suočava sa židovsko-arapskom podjelom, iako je ta podjela kritična točka demokracije u Izraelu. Ipak, međunarodno se Izrael svrstava u demokratske sustave vlasti.
Što su uzroci glavnih podjela u izraelskom društvu?
Društvo u Izraelu je ispresijecano dubokim preklapajućim rascjepima koji stanovništvo dijele na vrijednosne, interesne i identitetske segmente. Prvi društveni rascjep je onaj na židovski i arapski segment i to je najdublji oblik polarizacije u izraelskom društvu te ga treba promatrati kao unutarnju dimenziju šireg regionalnog rascjepa između Židova i Arapa na Bliskom istoku. Stoga Izrael, kao židovska država smatra da je Palestincima dužan pružiti samo osobna građanska prava i slobode a ne kolektivna etnička prava. Dok je drugi rascjep onaj unutar židovskih zajednica. Ovaj drugi rascjep dodatno se dijeli na unutaretnički rascjep na Aškenaze i Sefarde, na vjersko-sekularno, na socijalno-ekonomski rascjep i politički rascjep na ljevicu i desnicu.
Što sve podrazumijeva pojam cionizam?
-To je pojam koji podrazumijeva i ideologiju i politiku i pokret. U kasnome 19. stoljeću, kao rezultat židovskoga pitanja u Europi, nastaje cionistički pokret kojemu je glavni cilj bio povratak Židova u domovinu. Moderni politički cionizam izvorno je nastao kao oblik židovskog nacionalizma. Razlikovao se od ostalih europskih nacionalizama po tome što se pojavio kasnije i što je artikulirao interese naroda koji nije imao svoju domovinu. Intelektualno i politički razvio se u krajem 19.st., a osnivač mu je bio mađarsko-austrijski Židov Theodor Herzl. Upravo na prvom cionističkom kongresu u Baselu 1897. utvrđena su četiri opća cionistička cilja: naseljavanje Palestine, povezivanje i organiziranje svih Židova, jačanje nacionalnog osjećaja i nacionalne svijesti kroz hebrejski jezik, kulturnu tradiciju i sl. te pripremanje uvjeta za ostvarenje cionističkih ciljeva. Politički cionizam nije bio jedinstven pokret već je obuhvaćao različite ideološke i političke struje. Početkom 20. st. započinju ideološko političke podjele na lijevi radnički, koji je bio povijesno najvažnija struja u cionizmu koja je presudno utjecala na nastanak Jišuva i Izraela i desni revizionistički cionizam, koji je nastao kao reakcija na jačanje i prevlast lijevog cionizma. Temeljni ciljevi cionizma, povratak židovstvu i povratak u židovsku zemlju, bili su uvjetovani stanjem u kojemu su Židovi živjeli pod jarmom protusemitizma koji se zasnivao na dubokoj vjerskoj, rasnoj, kulturnoj i privrednoj mržnji prema Židovima, vrhunac čega je bio holokaust.
Kakva je uloga Arapa u današnjem Izraelu? Kakav status u izraelskom društvu imaju Arapi?
Od 900.000 Palestinaca koji su živjeli na području današnjega Izraela ostalo ih je oko 186.000. Iako je Izrael omogućio državljanstvo Arapima, oni se smatraju nelojalnima te su stavljeni pod vojni nadzor. Arapska manjina sudjeluje u političkome sustavu zemlje, ali ima ambivalentne uloge unutar većinskoga židovskog društva. Arapi se s jedne strane osjećaju kao sastavni dio palestinskoga naroda na Bliskom istoku i neasimilirana manjina koja se jasno razlikuje od židovske većine a s druge strane oni su dio izraelskog društva zbog prihvaćanja dvojezičnosti, izraelskih standarda i stila života što bi bio njihov državljanski identitet. Uglavnom žive u ruralnim zajednicama i čine donje slojeve izraelskog društva. Zajamčena su im građanska prava i biračko pravo. Međutim, oni nemaju status ni etničke ni nacionalne manjine premda im država priznaje posebna vjerska, jezična i kulturna prava. Organizirani su u vlastite vjerske zajednice koje upravljaju vjerskim poslovima a imaju i zasebne obrazovne i kulturne ustanove. Ograničena im je sloboda kretanja, naseljavanja, pristup javnim ustanovama, ne služe u izraelskoj vojsci dok država ulaže mnogo manje sredstava za razvoj u područjima u kojima su oni u većini.
Je li Izrael spreman na postojanje i palestinske države i zašto se čini da je to rješenje danas odbačeno?
Tijekom prošlosti nuđena su različita rješenja sukoba između Židova i Arapa. Međutim, pitanje „dvije države za dva naroda“ otvara druga pitanja. Gdje bi bile granice izraelske države nakon uspostave palestinske države? Pri tome ću podsjetiti da je Izrael uspio konsolidirati granice s Egiptom i Jordanom ali ne i sa Sirijom. Nadalje, nameće se pitanje i unutarizraelskih granica pri raspodjeli teritorija i je li izvjesno povlačenje Izraela sa zaposjednutih područja te najvažnije pitanje koje se tiče statusa Jeruzalema. Madridska mirovna konferencija 1991. pomogla je redefiniranju izraelske politike prema Palestincima jer su prvi put u pregovorima sudjelovali i predstavnici Palestinaca s okupiranih područja. I dolazak na vlast laburista Yitzhaka Rabina 1992. i sporazum iz Osla išao je u tom smjeru. Naime, Rabin je vodio tajne pregovore s Jaserom Arafatom od prosinca 1992. do kolovoza 1993. koji su rezultirali izraelsko-palestinskim sporazumom i pismima koja su razmijenili. Arafat je u pismu priznao pravo na postojanje države Izrael i odustajanje od terorizma, što je bio radikalan obrat u politici PLO, dok je Rabin, što je ogroman odmak od dotadašnje izraelske politike, izjavio da je izraelska vlada odlučila priznati PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda i da će započeti pregovore s njima. Slijedom toga u Washingtonu je 1995. potpisan privremeni sporazum o Zapadnoj obali i Gazi, kojim se Izrael povukao iz Gaze i područja Jerihona dok je Zapadna obala ostala sporna i podijeljena na tri zone povlačenja. Međutim, samo mjesec dana nakon potpisanog sporazuma židovski fanatik ubio premijera Yitzhaka Rabina. Naime, ortodoksni Židovi su smatrali da nijedna civilna vlada nema pravo odlučivati o tome da se srce Svete zemlje, Judeja i Samarija, predaju bilo kome. Dolaskom na vlast desnog Likuda nakon izbora 1996. korjenito se mijenja Rabinova politika. Izrael je nastavio graditi židovska naselja na Zapadnoj obali i oko istočnog Jeruzalema i stavljati ih pod suverenitet Izraela. Palestinci su ostali u dvadesetak cestovno nepovezanih enklava a istočni Jeruzalem potpuno je okružen novoizgrađenim židovskim naseljima i odsječen od palestinskog zaleđa. Zbog svega navedenoga a posebice zbog izbijanja novog rata kojega je izazvao Hamas terorističkim napadom rješenje s dvije države teško je ostvarivo u doglednoj budućnosti kao i vjerojatnost da dvije države mogu mirno koegzistirati.
Kako vidite „izlaz“ iz začaranog kruga nasilja na prostoru Izraela?
Premda svi znamo da se to može postići kompromisnim pregovorima, koji su nakon ovog sukoba udaljeniji no ikad, ipak, ako Izrael uspije poraziti Hamas, eliminirati njegovo vodstvo i razoružati ga, na obzoru bi se mogle pojaviti nove prilike za Izrael i palestinski narod od kojih se nikad ne smije odustati.
Dnevnik.ba