Uklete Hrvatice: Bježale zbog ljepote, muževi su ih pljačkali...

Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj, 1425. - Rim, 1478.) ostala je u narodu upamćena kao posljednja kraljica Bosne, a zbog njezine tužne sudbine Hrvatice u okolici Kraljeve Sutjeske i danas na glavi nose crne rupce. 

Bila je najstarija kći velikog bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, a supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša Kotromanića koji je bio najveći neprijatelj njezina oca.

Zbog njihovih sukoba posve oslabljena Bosna bila je otvorena najezdi turskog sultana Mehmeda II. Osvajača.

Oteli joj djecu i odveli u Istanbul

Zbog toga je 1463. godine zauvijek prestalo postojati bosansko kraljevstvo. Izgubivši i oca i muža, Katarina se, noseći sa sobom kraljevu krunu, mač i druga obilježja vladarske kuće, probijala kroz turske redove te nekim čudom uspjela preko Kupresa i Stona stići do Dubrovačke Republike. 

Te sreće nisu bila njezina djeca - Šimun koji je tada imao 15 godina, i Katarina, djevojčica od 10 godina. Ona su na putu pala u tursku zasjedu i zarobljena su, nasilno prevedena na muslimansku vjeru i otpremljena prema Istanbulu. 

Katarinina kći je od napora na tom putu preminula. Šimun, po turskom Ishak-beg Kral-oglu, sretno je stigao u Istanbul gdje mu je pružena prvorazredna vojnička naobrazba. 

Dobivala apanažu od sto dukata

Iz Dubrovnika, gdje je nisu dobronamjerno prihvatili, nesretna kraljica odlazi u Rim, gdje se sastaje s papom Piom II., koji je i sam bio svjestan turske opasnosti koja se nadvila nad cijelom kršćanskom Europom te je svojim pismom “Ezechielis prophetae” najavio da će osobno stati na čelo kršćanske vojske koja će krenuti u boj s Turcima. 

Međutim, uskoro je zalegao u bolesničku postelju iz koje više nije ustao. Njegov nasljednik Pavao II. nije namjeravao trošiti sredstva Svete stolice na vojni pohod. Iz blagajne koju je prethodni papa napunio za rat protiv Turaka Katarina je mjesečno dobivala apanažu od sto dukata. 

Zbog sina joj skoro puklo srce

Potom je pokušala osloboditi sina iz turskog ropstva, no Šimun je, sad uspješni turski vojskovođa koji je bio čest i uvažen sultanov gost, majci poručio da je se odriče. Kad je čula tu vijest, Katarini je umalo puklo srce. Potpuno poražena posvetila se duhovnom životu i zbližila se s franjevcima iz crkve Santa Maria in Aracoeli u Rimu te je postala i članica franjevačkog svjetovnog reda. Nesretna kraljica umrla je 25. listopada 1478. godine.

Mila Gojsalić spasila je svoju malenu Republiku od Turaka. Turci će više puta provaljivati i u malenu Poljičku Republiku u kojoj priče i pjesme još pamte heroinu Milu Gojsalić. “Počtovana općina Poljica”, kako se naziva u nekim ispravama, nastala je otprilike u 12. stoljeću na teritoriju od 250 četvornih metara te iz 12 sela-kantuna, između rijeka Cetina i Žrnovnice kraj Splita.

Plaćali harač Turcima

Svake se godine na Jurjevdan na zboru svakog sela birao “mali knez”, a pod brdom Gracem u selu Gata birao bi se “veliki knez”. I dok je u čitavoj Dalmaciji službeni jezik bio latinski, u Poljicama se govorilo samo narodnim jezikom, a pisalo bosančicom. Godine 1440. zapisan je prvi Poljički statut. 

Kad su se našli pod turskim vrhovništvom, Poljica su to regulirale samo plaćanjem harača. Turci su pokušavali provaliti u Poljica preko Žrnovnice, desetak kilometara istočno od Splita, ili bi nasrtali na Klis, a Poljičani bi Klisu priskakali u pomoć jer su tako branili i sebe. 

Na silu odvedena i poginula

Iz pouzdanih povijesnih vrela, “Povijesti Poljica” Ivana Pivčevića, doznajemo da su Turci s velikom vojskom nasrnuli na Poljica 1530. godine i da su došli pod Klis jer im Poljičani već tri godine nisu dali harač. I premda se ne spominje direktno otpor Poljica, turski sandžak izvještava mletačkog dužda kako su se Turci i Poljičani izmirili, a do izmirenja je očito došlo nakon sukoba. 

Legenda kaže da je turski Ahmed-paša u selu vidio prelijepu djevojku Milu i rekao da mu je dovedu. Djevojka je na silu izgubila nevinost u šatoru Ahmed-paše. U zoru je ušla u skladište baruta u turskom taboru i zapalila ga. Poginula je zajedno s Ahmed-pašom te brojnim turskim časnicima i vojnicima.

Meštrović joj napravio spomenik

Taj je događaj iznenadio i prestrašio preostalu tursku vojsku pa su Poljičani napali Turke i porazili ih. O mladoj djevojci iz sela Kostanja pjevaju stare pjesme, ali i noviji pjesnici, poput Drage Ivaniševića, a priču o njoj još dan-danas pričaju Poljičani.

Da je dobro pamte, vidi se iz toga što su joj nad ponorom Ilincem, s pogledom na Cetinu i Omiš u dolini, zahvalni članovi Društva Poljičana 1967. godine postavili spomenik koji je izradio Ivan Meštrović. Sasvim je drukčije izgledao život Cvijete Zuzorić. Najvjerojatnije se rodila u Dubrovniku 1552. godine.

Djetinjstvo i mladost ne provodi u Dubrovniku, nego u Anconi, gdje se upoznala s firentinskim plemićem Bartolomejem Pescionijem, s kojim se vjenčala 1570. godine.

Cvijeta bila muza pjesnicima

Poslije vjenčanja sa suprugom putuje u Dubrovnik jer toskanski ga je vojvoda Cosimo I. Medici postavio za firentinskog konzula u Dubrovniku bez obzira na to što u Gradu tada nema mnogo Firentinaca. Snalažljiv Bartolomeo, osim što obnaša diplomatsku dužnost, upušta se i u trgovinu, ponajviše tekstilom.

Vrlo brzo domaćim petrarkistima Cvijeta postaje poetski ideal. Cvijetino će tijelo i duša naseliti pjesme mlađe petrarkističke generacije, kao i platonističke rasprave. 

Giulio Mosti iz Ancone od slavnog Torquata Tassa naručit će sonete i madrigale za Cvijetu. Njezini najbliži prijatelji, među ostalima, bili su Mara Gundulić, obrazovana Dubrovkinja, i njezin suprug - filozof Nikola V. Gučetić koji Cvijeti daje glavnu ulogu u dva svoja filozofska traktata. 

Njezine pjesme nikada nisu pronađene

Takvo prekomjerno opjevavanje sigurno je budilo veliku zavist u Dubrovčana, među kojima se Cvijeta suviše isticala. Ono što znamo jest da je njezin suprug pao u stečaj te se zbog dugova vjerovnicima morao povući u okolicu Dubrovnika. 

Nakon što je sredio svoje poslove, 1583. odlazi zauvijek iz Grada u Anconu, a s njime i Cvijeta. Moguće je da su, ne samo stečaj, nego i klevete i ogovaranja, kao i mržnja Grada prema idealnoj renesansnoj ženi – Cvijeti, zapravo otjerale par. Umrla je u dubokoj starosti u Anconi te je ostala upamćena i kao iznimna pjesnikinja. Ali njezine pjesme nikad nisu pronađene.

Trudna branila grad

Stotinjak godina nakon Cvijete, na granicama Habsburškog Carstva, gdje bijesni vječni rat s Osmanlijskim Carstvom, odvija se život slavne heroine Jelene Zrinske. Bila je poznata po tome što je mjesecima trudna branila svoj grad od austrijskoga generala te ju je sam Kralj Sunce prozvao “najhrabrijom ženom Europe”, a onodobni europski tisak napeto je pratio sudbinske bitke te obrazovane, pobožne i lijepe žene.

Jelena je rođena oko 1643., a potomak je izuzetno moćne i ugledne obitelji Zrinskih. Mlada grofica djetinjstvo provodi u gradu Ozlju na Kupi. Tek kad je navršila 22 godine, što je za ono doba prilično kasno, Jelena se udaje.

Obitelj optužena za veleizdaju 

Njezin je zaručnik Ferenc I. Rakoczi, a nosio je titulu izabranog erdeljskog kneza. Godine 1664. habsburški car sklopio je s Turcima Varšavski mir zaobišavši pritom Mađare. Granice opet nisu bile točno određene pa su Turci napadali i palili desetke sela u zaleđu krajiških utvrda.  U ožujku 1670. na zasjedanju Dvorskog tajnog vijeća, na inicijativu zloglasnog kancelara Hochera, odlučeno je da se na Ugarsku pošalje armada od 10.000 vojnika.

Petar Zrinski (koji je nakon bratove pogibije u lovu 1665. imenovan hrvatskim banom) proglasio je samoobrambeni opći ustanak. No Hocheru je uspjelo da Petra Zrinskog i brata njegove supruge Ane Katarine te Jelenina ujaka Franu Krstu Frankopana “himbenim obećanjima namami u Beč.” Jelena i njezin suprug Ferenz na to se sklanjaju u tvrđavu u Munkaču.

Njezina majka Ana Katarina Zrinski (Bosiljevo, 1625. - Beč, 1673.) zaklinjala je muža i brata da ne putuju k caru, a loši su se predosjećaji i obistinili. Naime, čim su stigli pred vrata Beča, okružila ih je i zarobila osobna Leopoldova carska straža. Bačeni su u zasebne ćelije pod optužbom za veleizdaju.

Osudili ju zbog savezništva s Turcima

Ana Katarina je s kćerkom Aurorom Veronikom prebačena u samostan dominikanki u Grazu gdje je ostala u svojevrsnom kućnom pritvoru u kojem će umrijeti 16. studenog 1673. godine.  Jelena Zrinski, njezina najstarija kći, koja je u međuvremenu izgubila supruga, preuzima upravljanje golemim posjedima u Gornjoj Ugarskoj, na prostoru Erdeljske Kneževine.

Uskoro do nje dolaze glasovi da novi veliki vezir Kara-Mustafa namjerava podići vojsku i okupirati Beč te da u tome računa na ugarske pobunjenike čiji je vođa mladi grof po imenu Imre Tekely. 

Taj će mladić uskoro postati njezin drugi muž. Slijede kontraudar Habsburške Monarhije na Turke, razbijanje opsade Beča i krizna vremena. Jelenu i njezina supruga sve glasnije osuđuju zbog savezništva s Turcima. 

Nije joj bilo spasa

On odlazi varadinskom paši Ahmedu, koji ga na prevaru razoruža i u okovima pošalje u Beograd. Sama s djecom u tvrđavi Munkač, Jelena je u krajnje nezahvalnoj situaciji. Glavni zapovjednik Gornje Ugarske, grof Aenas Carara, zauzima redom sve utvrde, a s posebnim se užitkom sprema zauzeti Munkač. 

Stoga je njegovu gospodaricu pozvao na predaju jer joj i tako nema spasa. Odgovor Jelene Zrinske obišao je Europu. Ona kaže kako će oružjem braniti tvrdi grad koji joj pripada pravom Boga i cara. Nakon tri godine, izgubivši novorođeno dijete, prisiljena je sklopiti barem donekle povoljan sporazum. 

Kneginja će se s djecom preseliti u Beč, gdje će biti smještena sukladno svojem rangu, ali su joj oduzeli djecu. Izvojevavši veličanstvenu pobjedu sa svojom vojskom nad carskim regimentama, sultanovom Ahdnamom proglašeni erdeljski knez Tekely inzistira da mu suprugu puste iz Beča. U društvu supruga, kojeg je vidjela prvi put nakon sedam godina u maloazijsku pokrajinu Bitniju. Mjesto na kojem će 20. siječnja 1703. godine umrijeti zove se Cvjetna poljana.

Dnevnik.ba