Priča se temelji na stvarnom i jedinom susretu između tada novoizabranog predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita i nadbiskupa Alojzija Stepinca koji se dogodio u Zagrebu 4. lipnja 1945. u Lovačkom domu na Tuškancu 63, dan nakon što je Stepinac pušten iz pritvora.
Titova je namjera bila da Stepinac Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana. Glavne uloge igraju danski glumac Caspar Phillipson (Tito) te britanski glumac Dylan Turner (Stepinac). Film traje sat i četrdeset i pet minuta.
Zapis razgovora između Tita i Stepinca pronašao je Jakov Sedlar u Izraelu. U filmu su dodani samo neki manje važni dijelovi da se bolje ispriča što se zapravo dogodilo. Posebno treba istaknuti onaj dio gdje Tito i Stepinac razgovaraju o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Jakov Sedlar je pod prisegom posvjedočio da je sve vjerno preneseno. Hrvatski tjednik u više nastavaka objavljuje scenarij filma pa je tako u broju od 21. travnja donio i rečenice o pobijenim hercegovačkim franjevcima (str. 32. – 33.).
Stepinac: »Kako god na to htjeli gledati, nalazim određenu utjehu s onima koji promiču mir umjesto ideje o miru stečenom sredstvima krvave diktature.«
Tito: »Ne može se napraviti omlet, a da se ne razbije nekoliko jaja. Ovaj rat nije završio s nekim savršenim sporazumom koji će ostati cijelu vječnost… I ja bih volio da se dosegne apsolutni mir, no ostaje pitanje… kako?«
Stepinac: »Mir dolazi iz poznavanja samog sebe. Poštovanja za bližnjega i vjere u Boga.«
Tito: »I upravo sam ugledao svinju kako je poletjela! Budimo realni bar jednom… sedam dana nakon vašeg predavanja, kad smo praktički bili pred vratima Zagreba, ne samo da ste komunizam opisali kao prijeteću opasnost, već ste nas javno optužili za uništavanje crkava i ubijanje svećenika. Niste mislili da ćemo ući u grad, zar ne?«
Stepinac: »Biskupi i ja smo jednostavno govorili istinu, i mogu je ponoviti u bilo kojem trenutku, sada ako želite.«
Tito: »Programirani ste da imate odgovor na što god navedem.«
Stepinac: »Jer nemam što skrivati. Moja duša je čista. Je li Vaša? Dvjesto četrdeset i tri svećenika i njihovih sljedbenika ubili su partizani, sto šezdeset i devet su zatvorili, osamdeset i devet je nestalo, zajedno sa sto devetnaest teologa. Brojke neprestano rastu.«
Tito: »Ne možemo ovako razgovarati.«
Stepinac: »To su brojevi koje se ne može poreći.«
Tito: »Dosta!« Tito udara rukom o stol. »Ako je bilo što od onoga što kažete istina, vaši ljudi nisu umrli kao nevini ljudi… sami ste rekli… sve u životu ima svoj uzrok i posljedicu!«
Stepinac: To su bili ljudi od Boga i časti…«
Tito: »Poštedite me igranja na suosjećanje. Ili su se pretvarali da su neutralni ili su se izravno priklonili neprijatelju.« Tito si natoči još jednu čašu viskija…
Stepinac: Sedmog veljače… dvadeset i devet svećenika je ubijeno unutar samostana u Širokom Brijegu, u Hercegovini…« Tito se nasmiješi.
Tito: »Informacije koje sam ja dobio bile su da je Široki Brijeg bio naoružano uporište neprijatelja… jednostavno tako.«
Stepinac: »Dakle, svjesni ste onog što se dogodilo?«
Tito: »Da. Problem je riješen.«
Stepinac: »Ti svećenici nisu imali ništa osim kuhinjskih noževa.«
Tito: »A Vi ste bili tamo? Znate da je to istina, ono što ste upravo rekli?«
Stepinac: »Znam dovoljno da znam da oružje nikada nije dio svećenstva.«
Tito: »Tako smo brzi braniti na temelju starih pretpostavki.«
Stepinac: »Brzi koliko ste i Vi da pretpostavljate drugačije.«
Tito: »Trebali bi znati bolje, Nadbiskupe, nego da podmećete vrat da spasite nekoga iz Hercegovine… jedino u čemu oni uživaju više od novca je iskrivljavanje istine… postojali su uvjerljivi dokazi da ih se…«
Stepinac: »Ubije.«
Tito: »Zbrine. I ja sam bio taj koji je dao naredbu… ljudi umiru, Nadbiskupe. Bili su na pogrešnoj strani povijesti u najneprikladnije vrijeme. Trebalo je poslati poruku.«
Stepinac: »Nema suđenja, samo pretpostavka i trenutna presuda… vraćamo se u barbarska vremena.«
Dnevnik.ba