Na suđenju za zločine počinjene na području Viteza, svjedokinja Tužiteljstva BiH prisjetila se ozljeda koje je uočila na tijelima dopremljenim u zimu 1994. godine.
Ljiljana Pavlić kazala je da je radila kao liječnica općee prakse u Domu zdravlja u Vitezu i da je u veljači 1994. otišla u dvoranu škole u koju su dopremljena tijela. Napomenula je da je bila s prijateljicama koje su tražile brata.
Svjedokinja je rekla da je na podu bilo poredano više od 30 tijela u najlonu. Kazala je da su od nje tražili da obavi vanjski pregled tijela jer se liječnik koji je to počeo raditi nije osjećao dobro i nije mogao nastaviti.
Pavlić je rekla da je išla od tijela do tijela i na komadu papira zapisivala što je uočila. Objasnila je da u slučajevima gdje je uočila ozljede glave nije detaljnije pregledala tijelo.
“Razmrskane glave, povađene oči, odrezane uši, porezotine po tijelu”, prisjetila se svjedokinja.
Dodala je da je bilježila rane od metka ako ih je primijetila, a da tamo gdje nije bila sigurna nije navodila uzrok smrti.
Pavlić je kazala da se trudila obaviti posao najbolje što je mogla u uvjetima koji nisu bili dobri, jer je dvorana bila puna rodbine i vojske, te buke od jauka i plača.
Prema njenoj ocjeni, smrt osoba nije nastupila u isto vrijeme.
Na pitanja obrane je pojasnila da liječnici obavljaju vanjskih pregled tijela i mogu pretpostaviti uzrok smrti, a da samo patolog može dati definitivne zaključke.
Svjedokinja je rekla da nije utvrđivala vrijeme nastanka ozljeda, kao i da ne zna jesu li ozljede mogle nastati prilikom iskapanja tijela.
Svjedočila je na suđenju Ibrahimu Puriću, Ibrahimu Tarahiji, Nijazu Sivri, Rušitu Nurkoviću, Almiru Sarajliću zvanom Roki, Sadiku i Šaćiru Omanoviću te Kasimu Kavazoviću, koji su optuženi za ubojstva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 22. prosinca 1993. godine.
Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove jedinice, Sivro i Nurković pomoćnici zapovjednika, a ostala četvorica pripadnici ove brigade.
Svjedok Zlatan Hidić kazao je da je bio zapovjednik voda u 325. brigadi i da su bili u Sivrinom Selu. Ispričao je kako je jednu noć obaviješten o akciji planiranoj za sutra i rečeno mu je da treba preuzeti liniju ako je zauzme probojna četa.
Kazao je da je akcija bila rano ujutro, a da su oni kasnije preuzeli linije HVO-a u Šafradinima.
“Među vojnicima se pričalo da su četvorica, petorica, šestorica zarobljeni i gore, poviše nas, ubijeni”, rekao je Hidić, preciziravši da je to čuo od svojih “linijaša” koji su bili bliže Šafradinima.
Kazao je da je zaključio da su njegovi vojnici to od nekoga čuli, jer bi mu ispričali što se dogodilo da su vidjeli.
Svjedok je rekao da je od vojnika čuo da su zarobljenici ubijeni kod kuće Džeme Sarajlića i da ih je strijeljao Roki, za koga je u istrazi naveo da se preziva Sarajlić.
Hidić je izjavio kako je jedne prilike čuo da je Roki doveo neke Hrvate iz Zenice u pokušaju da ih prebaci, ali da njegovi vojnici nisu dali i da je otišao dalje.
Na pitanje obrane svjedok je odgovorio da ne zna od koga su njegovi vojnici čuli za ubojstva, kao ni je li to čuo isti ili neki drugi dan.
Dnevnik.ba