Nakon što je Alen Bokšić smrznuo 90 tisuća Ukrajinaca na prepunom stadionu Valerij Lobanovski i lansirao Hrvatsku na povijesno, prvo svjetsko prvenstvo, u Hrvatskoj je zavladala prava nogometna manija. Iako je načelni cilj već bio ostvaren, plasman na najveće sportsko natjecanje na svijetu za jednog globalnog (ali nikako ne i nogometnog) „liliputanca“ kao što je Hrvatska bio je sjajan rezultat, no euforija koja je tih dana vladala Hrvatskom bila je strašna i nogometni puk tražio je puno više, prenosi Index.hr.
Velika očekivanja od "Vatrenih"
Nije se u obzir uzimala činjenica da nastup u zemlji „Galskih pijetlova“ nisu osigurale moćne nogometne zemlje poput Češke, Rusije, Portugala, Švedske, pa i nekada snažnih Poljske ili Mađarske. Na temeljima sjajnog uspjeha na EURU 96. u Engleskoj kad je Hrvatska zaustavljena tek u četvrtfinalu od kasnijih prvaka Nijemaca, a uz obilatu pomoć švedske sudačke trojke i na činjenici da su hrvatski igrači imali važne uloge u najvećim svjetskim klubovima poput Juventusa, Milana, Reala, Lazija, Hrvatska je tražila od svojih nogometaša uspjeh, veliki uspjeh. I on se dogodio.
Prva stanica do nogometne slave bila je Jamajka
Neponovljivi „Vatreni“ kreirali su jednu od najvećih senzacija na svjetskim prvenstvima. Treće mjesto na svijetu bio je rezultat nad rezultatima i svijet je napokon upoznao Hrvatsku.
A prva stanica do svjetske bronce i nogometnog Olimpa bila je reprezentacija Jamajke. Prva utakmica reprezentacije Hrvatske i odmah se veselo igralo s „glazbenicima“ s Jamajke. No, nije sve išlo onako kako se očekivalo. Trema pred prvi nastup na SP učinila je svoje i igralo se u grču. Ali, ni Jamajčani nisu bili totalne nogometne analfabete. Momčad prepuna solidnih igrača, uglavnom engleskih klubova nije željela bez ispaljenog metka spustiti hlače pred puno jačim protivnikom, što je Hrvatska zasigurno bila.
Žilavi "Reggae Boysi" i povijesni gol Marija Stanića
Prema kasnijim pričama „trenera nad trenerima“, velikog Ćire Blaževića, noć uoči utakmice, kapetan momčadi Zvonimir Boban mu je oko jedan ujutro pokucao na vrata i sav zabrinut rekao: „Šefe, strah me za sutra. Prejaki su“. Bila to istina ili samo jedna od Ćirohitovih verbalnih eskapada, činjenica je bila da su se „Vatreni“ cijelo prvo poluvrijeme mučili sa žilavim Jamajčanima. Šuker i ostali nikako nisu uspijevali probiti obrambeni bedem ispred golmana Barretta, a Jamajčani su itekako znali zaprijetiti Ladiću, pa je u jednoj situaciji Šimić sa crte izbio loptu. Ipak, u 27. minuti prvi gol za Hrvatsku na svjetskim prvenstvima. Prosinečki je izveo korner, dao loptu do Šimića, ovaj povratnu do Štimca koji puca kao iz topa i pogađa gredu, a na odbijenu loptu prvi stiže Mario Stanić i zabija za povijesnih 1:0. Ali, šok na samom kraju prvog poluvremena. Jedna brza kontra Jamajčana, Štimac zaboravlja na Earla, a ovaj preciznim udarcem glavom matira Ladića.
Čarobni dodir Velikog Žutog
A onda, u 53. minuti na scenu stupa majstor nad majstorima. Prosinečki je prvo driblingom izbacio jednog braniča, a onda lijevom nogom iz kuta prekrasno zabio poviše Barretta. Da li je Prosinečki ciljao ili mu je lopta samo prešla preko noge, nikada nećemo znati, ali nije ni važno. Gol Velikog Žutog bio je prekrasan, dostojan jednog od najvećih igrača koje je Hrvatska ikad dala i trasirao je put k pobjedi koju je osigurao par minuta prije kraja Davor Šuker, svojim prvim od ukupno 6 golova s kojima će biti najbolji strijelac SP u Francuskoj 1998.
Dnevnik.ba