Fojničanin godinama vlastitim rukama gradio kaskade i pripremao parcelu za voće
Pet godina vlastitim rukama gradio kaskade i pripremao parcelu za voće
Za razliku od brojnih stanovnika ove zemlje čiji posjedi, iako dostupni za obradu poljoprivrednim strojevima, ipak zarastaju u korov pod izgovorom da se rad na zemlji ne isplati, iz Fojnice jedna drugačija priča.
Mumin Polutan primjer je kako se i bez poticaja s bilo koje razine vlasti od vlastitog rada može živjeti. Naime, on je na parceli, koja zbog nepovoljnog nagiba nikada nije bila obrađivana i kojoj ne može prići ni jedan stroj, pet godina vlastitim rukama gradio kaskade. Na njima je zasadio maline i desetke različitih vrsta voća, s kojih danas ubire plodove.
Dok novinare FTV-a nogu za nogom uskom stazom vodi prema vrhu parcele na kojoj njegova supruga Ramiza bere posljednje ovosezonske maline, Mumin objašnjava kako je sve počelo. Ništa to nije novo, kaže, ali uz poznavanje zemljišta najviše je trebalo truda. A on je znao što hoće.
„Jedan normalan nagib, kako bi se moglo zatraviti, i onda ću posaditi voćke da armiraju žilama teren da se ne otiskuje“, priča Mumin.
I počeo je, ne sluteći kakve ga sve teškoće i prepreke čekaju, pojašnjava te pokazuje kamene zidove koje je pravio kako bi umanjio eroziju tla. Onda je stigao do gotovo nesavladive prepreke, na jednom dijelu mu se ispriječila stijena koju je vadio željeznim klinovima i drugim ručnim alatom.
„Izvukao sam odavde kamena 100 kubika, ako ne i više, sve kolicima.“
I sve je to kaže radio isključivo zimi, jer u tom periodu zemlja je mekša za kopanje i lakše za nju prione busenje.
„Trajalo je to pet godina, ustvari pet zima, i svake zime sam radio po tri kaskade“, priča.
Nakon okončanja građevinskih radova na površini nešto većoj od duluma zasadio je maline, a potom desetke vrsta različitog voća koje mu sprječava otiskivanje tla.
Maline već nekoliko godina donose značajan prihod. Ove godine i pored sustava za navodnjavanje prihod je manji, ali ne žale se, kaže Ramiza, koja nakon posla u Štampariji pripremi ručak pa u malinjak.
„Oko 750 kilograma, kroz ovu sušu. Zadovoljni smo, prezadovoljni. Bože zdravlja! Poskočiti, boriti se“, poručuje Ramiza.
Uz rad koji njima očigledno nije teret nego radost, dan se začini harmonikom. I opet bi, kaže Mumin, sve ispočetka.
„Najlakše je reći: ne može se živjeti... u kući sjediti, čekati tko će ti donijeti. Može se živjeti, samo treba raditi“, poručuje Ramiza.
Dnevnik.ba