Misionar Krvi Kristove p. Stjepan Ivan Horvat i ove je godine bio dio ekipe koja je evangelizirala na Ultri. Svoje iskustvo podijelio je na Facebooku, njegov status prenosimo u cijelosti:
Peta godina evangelizacije na Ultri u Splitu je iza nas. S blagoslovom splitskog nadbiskupa Dražena, mi evangelizatori i ove smo godine bili među posjetiteljima Ultre. Nevjerojatno je koliko me, uvijek iznova, razveseli i podigne ovaj projekt u koji je ovog puta bilo uključeno tridesetak evangelizatora, a još puno više ljudi u pozadini kao molitvena i logistička podrška.
Sad kada je Ultra prošla te prebirem u srcu ovogodišnja iskustva, na vrhu brojnih pozitivnih iskustava su mi laici koji su se ove godine odvažili na iskustvo evangelizacije na Ultri. Nama svećenicima evangelizacija je nešto što se očekuje od nas, ona je dio svećeničkog poslanja i poziva na koji smo se odazvali. Laici, iako su i oni pozvani na evangelizaciju, ipak se u današnjem svijetu puno teže odvaže na ovako nešto. Zato sam posebno ponosan na ovogodišnje evangelizatore koji su odlučili svoje vrijeme, pa i novac, odvojiti kako bi proveli svoje vrijeme s posjetiteljima Ultre i pružili im ono što mogu: čašu vode, stisak ruke, toplu riječ, osmijeh, zagrljaj, ili se pomolili zajedno s njima, onako po strani, nenametljivo. Koliko sam samo žara i želje vidio u ovim hrabrim i plemenitim genijalcima: Petri, Roku, Vanessi, Dariju, Nedi, Anđelku, Jeleni, Mateji, mladom bračnom paru Ivi i Marinu… Usudim se reći kako su oni heroji današnje Crkve!
Za vrijeme samog programa na Ultri prišli su mi mnogi, jedni su se samo htjeli pozdraviti ili uslikati jer su mislili da imam super kostim, opciju da sam pravi svećenik odmah su isključili (uvijek mi je bila zanimljiva promjena izraza lica kada shvate da sam uistinu svećenik), drugi su sa mnom podijelili svoje teške životne situacije, treći su me zamolili za molitvu za svoje potrebe, ili potrebe svojih bližnjih, a s nekima smo se pomolili zajedno tamo na samom Parku mladeži – to su bila posebno snažna iskustva.
Pitat ćete se sad sigurno, jesmo li uspjeli, je li se isplatilo, koliko ih se promijenilo, nije li to uzalud potrošeno vrijeme? Gledajte, oni zahvalni pogledi, poneka suza i čvrsti stisak ruke ili zagrljaji ljudi koje sam susreo za mene su odgovor da se svaka sekunda uloženog truda i vremena isplatila. Između ostalih sjećam se susreta sa Juanom iz Španjolske, koji je nakon molitve i blagoslova iskreno zaplakao, zatim zahvale za razgovor i molitvu djevojke iz Poljske koja se nikako ne može pomiriti sa smrću oca, oduševljenja dviju katolkinja iz Angole našim prisustvom na Ultri, ugodnog druženja i razgovora s dva para muslimanske vjeroispovijesti koji su pohvalili otvorenost volontera, barba Jure koji je dok je sjedio na zidiću ispred stadiona i čekao ne bi li vidio svoju kćer, vjerujući da će je susresti na ulazu u stadion spontano postao jedan od nas volontera i čuvao naše stvari dok smo razgovarali s ljudima…
U svakoj od ovih osoba prepoznao sam zahvalnost za to što smo se mi, kao Crkva, pojavili na mjestu gdje se ovi ljudi ugodno osjećaju. Ni u jednom trenutku nisam se osjećao viškom među partijanerima, nego baš suprotno, pozvan kao svećenik biti tamo gdje su ljudi, a i njihovo odobravanje mi je to potvrđivalo. I zato daj Bože još više ovakvih iskustava djelovanja Crkve “izvan zidina” vlastitoga komfora.
Dnevnik.ba