Da nije bilo stalnog piskaranja naših monitora radijacije, zgrada se ne bi činila puno drugačijom od bilo kojeg drugog zastarjelog industrijskog mjesta.
Ali zapravo, mi stojimo u jednom od najvećih i najnestabilnijih svjetskih skladišta nuklearnog otpada koji je preostao od britanske utrke za razvoj nuklearne energije i atomskih bombi tijekom Hladnog rata, piše Sky News.
Magnox Swarf Silos (MSSS) u Sellafieldu u Cumbriji opisan je kao najopasnija zgrada u zapadnoj Europi. Čak ni Sellafield Ltd, koja sada upravlja mjestom ne osporava taj opis.
Nuklearni regulator, ONR, označio je zgradu “nepodnošljivim rizikom”. Sada su se inženjeri konačno uhvatili u koštac s tim.
Gledamo kako se pripremaju poslati robotskog grabitelja dolje u jedan od silosa za otpad ispod kako bi izvukao neke od prvih serija nuklearnog otpada.
Prozor od debelog olovnog stakla štiti nas i robotovog operatera od zračenja ispod. Izgleda kao sajamski grabež, samo što je umjesto malog plišanog medvjedića nagrada kanta puna intenzivno radioaktivnog mulja.
Postoji osjećaj ponosa među timom inženjera koji su dizajnirali britanski “stroj za vraćanje” – ali i olakšanje.
Konačno, mogu početi prazniti zgradu i preseliti otpad u moderno skladište.
“Ovo je tako značajan trenutak”, rekao je Chris Halliwell koji je voditelj programa pronalaska.
G. Halliwell je posvetio velik dio svoje karijere “čišćenju zgrade” – što se smatra jedinim načinom da je učini sigurnom.
Zgrada MSSS-a izgrađena je kasnih 1950-ih za skladištenje otpada iz rastuće britanske flote nuklearnih reaktora.
Desetljećima se otpad otapa u intenzivno radioaktivni mulj ispuštajući vodik u zrak iznad sebe – potencijalno eksplozivnu mješavinu koju je potrebno stalno ventilirati.
A zgrada jako stari, 2019. radioaktivnost je ponovno počela curiti u tlo koje je prethodno bilo kontaminirano curenjem 1970-ih.
Neće to biti brz posao. Grabilica uklanja manje od kubičnog metra otpada u jednoj mjerici.
“To je kao da ispraznite kantu za smeće na točkovima čajnom kašikicom”, rekao je gospodin Halliwell.
Očekuje se da će projekt trajati najmanje 20 godina, ali vrijeme u Sellafieldu prolazi drugačije.
Naša sljedeća stanica je zgrada u kojoj će se za sljedeći vijek smjestiti prepakirani otpad iz zgrade MSSS-a.
Za razliku od propadajućeg betona svog susjeda, Skladište proizvoda za tvornicu za inkapsulaciju kutija (BEPPS) je golemi betonski sarkofag sa zidovima debljim od dva metra, opslužen podzemnim tunelom i robotskim dizalicama koje mogu prebacivati otpad u namjenski izgrađenim kutijama u skladište, a da mu ljudi ne moraju ići ni blizu.
Tunel će u konačnici povezati osam trezora koji mogu pohraniti većinu Sellafieldovog otpada sve dok se ne pronađe trajno “geološko skladište” u koje će se zauvijek smjestiti.
Za samo nekoliko tjedana nova zgrada bit će spremna za korištenje. Bit ćemo jedni od posljednjih ljudi koji će stajati u tunelu u sljedećih stotinu godina.
Iznošenje otpada iz zgrade MSSS-a veliki je trenutak za Sellafield Ltd, ali troškovi suočavanja s našim nuklearnim nasljeđem iz hladnog rata su kolosalni, piše Sky News.
Nuklearna razgradnja košta porezne obveznike više od 3 milijarde funti godišnje. Samo Sellafield će koštati 97 milijardi funti za čišćenje u sljedećih 120 godina.
Može li vlada opravdati novi nuklearni program ako ovoliko košta čišćenje posljednjeg? I može li se vjerovati industriji da će to počistiti, s obzirom na skupi nered koji je ostavljen u Sellafieldu?
“Prioritet je u to vrijeme zapravo bila vojna, a zatim širenje civilne nuklearne energije koja nam je ostavila naslijeđene izazove”, rekao je Phil Hallington, šef politike u Sellafieldu.
Nove nuklearne elektrane moraju prikupiti novac kako bi platile vlastitu razgradnju, tako da, barem u teoriji, porezni obveznik ne bi trebao plaćati to.
Ali kako bismo osigurali povjerenje, “moramo zadržati svoj dio pogodbe ovdje u Sellafieldu”, rekao je gospodin Hallington.
Dnevnik.ba