U utrobi Lastova JNA je 1947. godine gradila tajne komandne centre s tunelima dugim stotine metara! Oni su u slučaju nuklearnog napada Zapada ili Istoka mogli biti i skloništa za vojni vrh pa i za samog Tita. Kao i podzemni tuneli na Velebitu, i oni su građeni odmah nakon Drugog svjetskog rata.
I također su bili tajni sve do hrvatske neovisnosti, a sada postaju posjetiteljski centar za turiste. Lastovci, koncesionarka turističkog projekta, ljudi iz TZ-a i hrvatski general Luka Džanko za Večernji list govorili su o toj malo poznatoj lokaciji na hrvatskom otoku koji je Jugoslavija žrtvovala za svoju sigurnost.
Lastovo su vojnici JNA napustili posljednje. Prije 30 godina, tog 30. svibnja 1992. vojska bivše države napustila je posljednji otok u hrvatskom arhipelagu. Napokon! Lastovo je u vrijeme bivše države bilo vojna baza JNA i odmah nakon Drugog svjetskog rata u brdu je vojska izbušila stotine metara tunela u dva tajna potkopa. Dva su to tajna prokopa u brdu na dubini od dvadesetak metara sa stotinama metara hodnika, tunela, prostorija za boravak, sanitarnih čvorova, dvorana za sastanke radi čega je iskopano tone i tone stijenja i zemlje. O tome tko ih je i kako gradio se"šapuće.
- Gradila ih je mašinerija bivše države dinamitom, ali i još neki za koje se ne smije znati… - šapnuli su na Lastovu novinaru Večernjaka i time potvrdili priče da je Titova armija za gradnju koristila i brojne njemačke vojnike koji su noću tu dolazili kopati. Dovozili su ih podno Huma, na nekoliko stotina metara visine, navodno zatvorenih očiju. Navodno su osim radnika dovodili i zarobljene inženjere Wehrmachta koji su morali odati "tehnološku tajnu" brzog kopanja u brdu.
Gdje su i kako završili njemački zarobljenici ne zna se, ali pretpostavka je da nisu završili dobro...
- Ja vam tu priču ne mogu potvrditi - kaže Meri Glumac, voditeljica projekta koji će na ostacima skloništa JNA oživjeti turizam, gospodarsku granu koja je do 1988. godine na najudaljenijem naseljenom hrvatskom otoku bila zabranjena. Tek je te godine stranim državljanima dopušten dolazak na otok, baš zbog vojne baze i vojnih tajni među kojima je i podzemna rezidencija za vrh nekadašnje JNA i Tita te Jovanku. U njima se moglo smjestiti više od stotinu ljudi koji su se ondje trebali skriti i u njima ostati neprekidno najmanje tri mjeseca u slučaju da je Jugoslavija bude napadnuta atomskom bombom. Sve je bila tajna i malo tko je za to i danas čuo. Ni reporteru Večernjaka nisu bila poznata ova dva komandna centra u brdu. Iznenađenje podzemnim tunelima je zapravo jednako fascinaciji prirodom koja ih okružuje, a takvo što potvrđuju i oni koji su dosad turistički obišli tu lokaciju. Naime, turistička tura vojnim tajnama bivše države odvija se uz nevjerojatan pogled na lastovsko otočje.
- Uloženo je puno truda u uređenje lokacije Žmijač. Neki ljudi dolazili su i prije, što zbog ljepote prirode, a što zbog jugopovijesti koja im je egzotična. Za ljude iz zapadne Europe Jugoslavija je bila zemlja iza željezne zavjese - kaže Dijana Magdić, direktorica lastovske Turističke zajednice, o lokaciji do koje se dolazi iz Ubli skretanjem desno za Hum, pa u brdo do makadamskog puta…
Ispred manjeg potkopa je žica, lokot, a iznad golema crvena zvijezda. Reporter je ušao i ostao šokiran. Mrakom i jekom manje, a puno više činjenicom da je nakon toliko godina prostor uređen i zapravo ima sva postrojenja koja i dandanas mogu funkcionirati.
- Ovo je priča o otoku koji je bio vojna baza, ali i o otočanima koji su ovdje živjeli. Priča koja postaje turistički interpretacijski centar s najljepšim pogledom na svijetu, ali i priča o povijesti carskog otoka koji su opsjedali, naseljavali ili zauzimali Iliri, Grci, Rimljani, Francuzi, Britanci, Talijani… S ove lokacije vidi se talijanski dio Jadrana, cijeli naš južni dio - kaže Meri Glumac, voditeljica projekta, i s rijetko viđenim entuzijazmom pokazuje prostor kakvog sigurno nema nigdje. Kaže da se tijekom projekta konzultirala i s mještanima i s braniteljskim udrugama i da želi da svi ovdje imaju mjesto za odmor, ali i istraživanje.
Jugosoldateska zaustavila je razvoj otoka držeći ga desetljećima u izolaciji, ali to se istodobno pokazalo i korisnim jer je Lastovo izolacijom očuvalo izvornost.
- Mi ne želimo graditi na otoku, nego iskoristiti postojeće objekte i naći im neku svrhu. Ovdje je uz ove vojne objekte i hrast, maslina, borova šuma, mir i spokoj, pa i mali oltar koji je ispod drveta vjerojatno izradio neki vjernik koji je gradio potkope - kaže Meri Glumac i nastavlja:
- U manjem bunkeru su stalno bila dvojica vojnika, a na ovoj stazi i cijelom prostoru od 15 do 20 vojnika. Ovdje su se učili kako u prirodi mogu napraviti zaklon i biti nevidljivi. Potkop je bio centar veza i odavde su se radiovezom prenosile naredbe i strategije s otoka u druge vojne zone, u Jurjevu luku, Maršalku, Veje more… Oba potkopa imaju dodatni izlaz navrh brda i to je samoodrživo područje u proizvodnji struje i opskrbi vodom - kaže Meri Glumac i vodi nas kroz stotine metara tunela u većem potkopu. Ondje pali agregat. Sve je osvijetljeno i funkcionira.
Lutke vojnika, telegrafista, stražara, koferi, kuhinje, prostorije za spavanje, sanitarni čvor, prostor za sastanke… Sve je uredila i postavila i gotovo sve je original iz tog vremena. Ima tu i radiostanica, portabl TV, puške, kaseta i kasetofona, a i parola "Smrt fašizmu, sloboda narodu". I to tik do gole žene koju je na zidu izbušene stijene u brdu vjerojatno nacrtao jedan od vojnika koji je tu služio vojsku.
- Uniforme su originalne i bile su pod šahtovima kad sam ih našla. U potkopima su neki eksponati koji su donacija ljudi s otoka, i koji će uvijek biti tu u prostoru. Potkopi su bili samoodrživi i imali su svoju proizvodnju struje, i male bunare za vodu koji su se punili kamionima-vodonoscima. Za razgranati sustav ventilacije kao i posebne pročišćivače zraka u slučaju nuklearnog napada trebala je velika proizvodnja struje. Sagrađene su prostorije u kojima su bili agregati za proizvodnju struje, cjelokupni sustav je i nakon 72 godine u funkciji. Osim motora, sustav za proizvodnju struje uključuje ventil za gorivo i vodu, rashladne uređaje, ispušne cijevi. U toj vojnoj zoni održavale su se simulacijske vježbe u slučaju napada neprijatelja, preživljavanje i opstanak vojnika. Područje je nakon 1992. načeo zub vremena, i do danas, dvije godine nakon početka čišćenja i uređenja prostora u istim gabaritima, pretvoreno je u mali interpretativni centar oživljavanja prostora i toga vremena - zaključuje Meri Glumac i upućuje na hrvatskog generala Luku Džanka, najboljeg poznavatelja lastovske vojne povijesti.
- Od 1982 do 1987. obavljao sam dužnost komandanta Vojno-pomorskog uporišta Lastovo. Otok je bio fortifikacijski uređen tako da su u potkopima tri baterije obalne obrane i rakete. Vidjeli ste manji dio. Taj dio je lijepo uređen, na iznenađenje svih mještana Lastova. Posebne pohvale turističkoj djelatnici Glumac. Smatram da sve potkope koji nisu od interesa HV-a treba urediti i voditi se primjerom gospođe Glumac. Budući da je Jugoslavija otok žrtvovala za svoju obranu, danas bi mu Hrvatska to trebala vratiti turizmom, da svi ti potkopi budu uređeni i predstavljeni javnosti onako kako to čini turistička djelatnica Glumac - istaknuo je Luka Džanko, 1991. prvi zapovjednik Južnog bojišta.
Nažalost, ne zna se hoće li i drugi napušteni i propali objekti koji su ostali nakon JNA biti turistički iskorišteni. Lastovski potkopi jesu, a istodobno, srećom, nikad nisu poslužili za ono za što su građeni, kao sklonište od nuklearne opasnosti. Valjda nikad i neće poslužiti.
Dnevnik.ba