Njemački politolog: Merkel je 2015. spriječila rat na Balkanu

Je li današnja Njemačka bolja od one koju je preuzela 2005.? O njezinoj ostavštini novinar DW je razgovarao s politologom Herfriedom Münklerom.

DW: Profesore Münkler, Njemačka je dobila novu vladu. Prvi put na saveznoj razini će vladati trojna koalicija, takozvani „semafor“.No, ključna poruka saveznih izbora održanih u rujnu je ustvari činjenica da je, za razliku od nekih drugih zemalja, politički centar ojačao - a ne oslabio?

Herfried Münkler: Temeljna poruka saveznih izbora u Njemačkoj je upravo to: Nijemci su ojačali centar. Nisu ojačali populističke stranke, nisu ojačali desničarsko-nacionalističku stranku. Oni su birali centar. I to nam je pokazalo da njemački birači znaju što žele, a što ne žele. Uspjeh SPD-a i pad CDU-a se može objasniti jednostavnom činjenicom: 1,8 milijuna bivših birača CDU-a sada je podržalo SPD. To su ljudi koji su ranije birali Merkel. I zato bih to shvatio kao određeni signal želje za kontinuitetom.

Nije li ta želja za kontinuitetom ipak u neku ruku i dokaz da su Nijemci možda ipak konzervativniji nego što se misli, da biraju više-manje uvijek onako kako su birali? Možda se to najbolje vidi na primjeru Zelenih. Oni su jedno vrijeme briljirali u anketama, ali kako su se bližili izbori, podrška i njima i njihovim idejama se topila. Ili je to ipak znak zrelosti birača – evolucija, a ne revolucija?

To je doista problem Zelenih. Oni su tradicionalno svjetski prvaci u anketama. Ali kad-tad stvari postanu ozbiljne i ljudi shvate da se za potrebe ekološkog zaokreta moraju prihvatiti skuplje cijene goriva, više cijena voća i povrća, više cijene mesa i mesnih proizvoda. Onda ljudi kažu: pa možda to i ne bi baš htjeli tako brzo, možda je ipak bolja lagana tranzicija. I tako su Zeleni pali na 15%, što je za oko deset posto manje nego što su oni smatrali mogućim.

Njemačka ima novog kancelara. Angela Merkel je 16 godina vodila ovu zemlju. Ali kakvu je zemlju ostavila iza sebe? Je li ova Njemačka u 2021. bolja od one Njemačke koju je ona preuzela 2005. kada je prvi put izabrana za saveznu kancelarku?

Angela Merkel je nakon stupanja na dužnost te 2005. imala određeni manevarski prostor za kreiranje, za uvođenje promjena, ali ona te mogućnosti u velikoj mjeri nije iskoristila. Ona nije postala klimatska kancelarka, iako je poduzela neke napore u tom smjeru – ali ne u toj mjeri radikalno da bi danas mogli reći da je upravo to obilježilo 16 kancelarskih godina. Njezinu kancelarsku karijeru su obilježile brojne krize, od krize eura, preko Brexita, migracije, pandemija. I ona je cijelo to vrijeme uspijevala pronalaziti kompromise, ne samo unutar Njemačke, već i u Europskoj uniji.

Zbog čega je to uspijevala? Samo zato što je Njemačka najveća, ekonomski najmoćnija članica Europske unije? Sjetimo se samo „diplomacije uz pomoć čekovne knjižice“ u doba Helmuta Kohla? Kada su se problemi rješavali novcem. Ili zbog njezine sposobnosti moderiranja između suprotstavljenih strana?

Ona je to mogla iz dva razloga: u Bruxellesu je imala znatan utjecaj kao dugovječna kancelarka, u trenutku tih kriza ona je već odavno bila kancelarka. Osim toga onaj tko sklapa kompromis u ruke mora uzeti i novac, a to joj nije bio problem jer je njemačka privreda prosperirala. I upravo je to bilo svojevrsno mazivo koje je pomoglo u očuvanju europskog zajedništva. Da ne bude zabune: to nije mala stvar. OK, neki će reći da je to samo očuvanje statusa quo. No, obzirom na te četiri velike krize to je znatan uspjeh Angele Merkel. I siguran sam da će se već uskoro u Njemačkoj, a i u Bruxellesu, sa sjetom prisjećati ere Angele Merkel.

Merkel su mnogi hvalili zbog liderskih sposobnosti. Ali ne zaboravimo ni kritike, pogotovo vezane uz njezin pragmatičan, neki će reći i oportun odnos prema političarima kao što su Orban, Kaczynski, Erdogan ili Vučić, to su ljudi koje se na Zapadu često naziva „autokratima". Ona ih je uvijek pokušavala integrirati, ali je izbjegavala javno ih kritizirati. Zašto?

Vučića bih htio izdvojiti iz tog društva. Srbija naime nije članica Europske unije, doduše htjela bi to postati. Teža je situacija kod Orbana ili Kaczynskog. Tu je neizbježno pitanje jesu li Nijemci u neku ruku i previše ranjivi po pitanju proklamiranja određenih vrijednosti, odnosno preuzimanja vodeće uloge u tom procesu? Ranjivi u kontekstu njihove povijesti, Drugog svjetskog rata. Pogotovo na istoku i jugoistoku Europe. Angela Merkel se fokusirala na kompromise i zajedništvo, i zato ni nije energično forsirala po tom pitanju.

Hoće li to sada s novom vladom biti drugačije? Sa zelenom šeficom diplomacije koja govori o vanjskoj politici koja se temelji na vrijednostima poput poštivanja ljudskih prava?

Sa zelenom ministricom vanjskih poslova to bi doista moglo biti drugačije. Zeleni bi tu mogli biti odlučniji. A to znaju i Kaczynski i Orban. Njih očekuju malo neugodnija vremena. Nijemci neće vršiti veliki pritisak, ali bi mogli u puno većoj mjeri inzistirati na tome da se isplata novca iz EU-fondova intenzivnije počne koristiti kao instrument za ostvarenje tih ciljeva. 

Iza Angele Merkel će ostati i ona čuvena rečenica „Uspjet ćemo“ („Wir schaffen das“) u kontekstu prihvata izbjeglica 2015. Ona je tada rekla da ćemo uspjeti, ali nije doduše rekla kako ćemo uspjeti u integraciji više od milijun izbjeglica. Jedan od razloga zbog čega je ona tada donijela odluku o prihvatu izbjeglica je bio očito i Balkan. Već u jesen 2015. Merkel je govorila o tome što bi se dogodilo da nije prihvatila te ljude, spominjala je čak i mogućnost destabilizacije, pa i izbijanja konflikta na Balkanu. Njezine tadašnje riječi su prošle relativno nezapaženo na Balkanu. Vi međutim smatrate da je Merkel tim potezom spriječila izbijanje rata na Balkanu?

I dalje stojim iza te rečenice. U posljednje dvije godine, i to uz relativno male brojke izbjeglica, uz sve te izbjegličke kampove u Moriji i drugdje, vidjeli smo kako je dovoljno samo nekoliko tisuća izbjeglica da to te zemlje dovede na rub njihovih mogućnosti. Zamislimo samo da je Merkel zatvorila njemačke granice, da je Austrija zatvorila svoje granice, a onda i Mađari. To znači da bi se na jugoistoku, od Mađarske, Hrvatske, od BiH, pa sve tamo do Egejskog mora odjednom našlo pola milijuna, možda i više ljudi. U toj situaciji bi se komplicirana etničko-konfesionalna ravnoteža koja postoji u tim krajevima, a radi se o prostorima na kojima su se ranije vodili ratovi povezani s raspadom Jugoslavije, u toj mjeri raspala, da bi se moralo računati s opcijom da opet dođe do velikih sukoba i nasilja. Tko zna kako bi se u tom slučaju razvijala spirala nasilja. I kad se stavimo u kožu jednog racionalnog političara, ili kako je to Merkel rekla da se stvari moraju promatrati od njihovog kraja, u toj je situaciji bilo sasvim razumljivo da kaže kako je bolje te ljude pustiti u Njemačku, kamo su oni i htjeli. Odnosno da se nije inzistiralo na bezuvjetnoj primjeni Dublinskog sporazuma, kako bi se spriječilo da Balkan, koji je već 1914., a i ranije, bio bačva baruta europskog poretka, ne završi opet u neredu. Balkan kao šupljikavi jugoistočni bok Europe, kao faktor koji ugrožava stabilnost Europe, kao regija oko koje se Europljani moraju brinuti, ali na pametan način, to je ono što je pratilo politiku Angele Merkel sve do samog kraja. I zato sam mišljenja da je to sigurno igralo važnu ulogu u donošenju odluke o tome da se teritorij SR Njemačke iskoristi takoreći kao bazen za alociranje problema koji bi na Balkanu mogao imati opasne posljedice.

S Herfriedom Münklerom je razgovarao Srećko Matić.

Dnevnik.ba