"Nesanica" Ive Andrića u proširenom izdanju Naklade Ljevak

Ovo izdanje "Nesanice" donosi prošireni izbor Andrićevih zapisa, a odredio ga je i priredio Michael Martens, istaknuti poznavatelj Andrićeva života i književnog opusa, autor njegove biografije "Vatra u vatri" te knjige "San zvan Jugoslavija".

"Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Nesanica je prikazana kao posebno psihološko stanje koje se razlikuje i od spavanja i od snivanja i od potpune budnosti. Ono je 'negde na polovini puta između sveta živih i sveta pokojnika, oba podjednako blizu i daleko'", napisao je akademik Krešimir Nemec.

Patnički subjekt opisuje sebe kako leži u postelji kao mrtvac, ali mrtvac čiji bolovi nisu prestali. Jasno vidimo izmučena čovjeka sklupčana u tami kako čeka jutro potpuno obezglavljen jer ne zna kojem svijetu u stvari pripada: "Ne živi više, nije još mrtav". U tim trenutcima Andrićev ispovjedni subjekt posve je ogoljen u svojoj bespomoćnosti, napuštenosti i jadu: nesanica zaustavlja sve duhovne snage, pojačava osjećaj samoće i svodi čovjeka na "mučeno, golo i gladno telo, koga sećanje vara, kome sadašnjost sve uskraćuje i budućnost ništa ne obećava".

Ali, kao što spavanje ima svoje snove, tako i nesanica ima svoje vizije: "I u svaki sekunda može da stane beskrajan niz slika".

Ivo Andrić (1892.-1975.) školovao se u Višegradu, Sarajevu, Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je doktorirao. Od 1920. do 1941. radio u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Grazu, Parizu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu. Prve književne radove objavljuje 1911. Nakon zbirki "Ex Ponto" (1918.) i "Nemiri" (1920.) piše prozu u kojoj realistički opisuje povijesni i kulturni život Bosne. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine. Andrićeva su djela prevedena na pedesetak svjetskih jezika. Važnija izdanja: "Put Alije Đerzeleza" (1920.), "Pripovetke" (I, 1924.; II, 1936.), "Gospođica" (1945.), "Travnička hronika" (1945.), "Na Drini ćuprija" (1945.), "Prokleta avlija" (1954.) i "Omer-paša Latas" (1976.).

Dnevnik.ba