Na današnji je dan otpočeo rat koji nije bio rat. Makar ne rat koji se ticao sviju. Na današnji će dan jedna loša prognoza, jedno nojevsko zabijanje glave u pijesak, jedno ulizivanje poradi kupovine već izgubljenog mira roditi krvavom agonijom. Isprva za taj mali i plodni hercegovački eden, u sljedećem momentu za čitavu državu.
Na današnji je dan izdahnulo Ravno. Na današnji jer je šesti negdje u sredini od prvog do trinaestog koliko je ginulo i nestajalo. Na današnji dan jer je baš na ovaj dan predsjednik države kojoj Ravno pripada u TV kamere kao da otpuhuje prašinu s ramena stare bluzetine, otpuhao Ravno, odrekavši ga se hladnim riječima: „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode.“
Pod kišom granata kukavičjih ispaljenih s okolnih brda, jer je za sići među mahom stari narod i njegov mršavi ajvan ipak trebalo zeru hrabrosti, Ravno je nestajalo. Naizgled ničije i ostavljeno. Dok ga se ne sravni sa zemljom, kako su agresori olovom i riječima znali govoriti i orgijati nad njegovom tužnom sudbinom.
Opravdanje za zločine nalazilo se u mitologiji poremećenosti. Od ustaških baba koje su u Drugom svjetskom ratu kastrirale, do ogrlica od dječjih kostiju. Pa iako nitko normalan u te nebuloze ne bi trebao povjerovati, našli su se valjda pijani od alkohola i pijani od mržnje umovi. I učinili su zlo.
Da, treba ostati čovjek i kada se o nečovječnosti govori, pa napomenuti kako uvijek i u najgorem zna bljesnuti zrno ljudskosti, pa se pojavilo i to početka groznog listopada '91. u Ravnom, i to u peru novinara koji nije mogao gledati nevinu i ničim opravdanu smrt. Kao da se smrt inače može opravdati ovozemaljskim rječnikom.
Zahvaljujući njemu, jednom crnogorskom novinaru (između ostalog), ostala su nam za sjećanje nevjerojatna zvjerstva i lažne optužbe; ostale su uspomene na obijest koja kad više nije mogla secirati ljudske živote, jer ih više nije bilo, rezala je i odnosila one životinjske. Da više ništa što ima bila ne ostane na tom malom području jedne plodne hercegovačke općine. Popovske. Smještene u zelenoj i žutoj žitnici; i onih koji su ubijeni i protjerani i onih koji su protjerivali, izdavali i ubijali.
Novinar Koprivica za svoja je istinita svjedočanstva tužen od zločinaca koje je imenovao. Nikad nije do kraja obranjen iako je njegov slučaj došao i do Europskog suda za ljudska prava.
No, maestralnim operacijama Južnog bojišta, zahvaljujući prvenstveno Četvrtoj i Prvoj GBR HV-a, i ono malo ravanjskih i drugih lokalnih bojni, naposljetku je obranjeno Ravno sa svojom malom općinom. Belenićima, Kijevim Dolom, Veljom Međom, i Trebinjom, i Čvaljinom, i Ruđerovim Orahovim Dolom, i Prhinjama, i Vuletićevim Zagorcem, Pećinom…
Do oslobođenja rađala se tragična statistika. Izginuli su stari i nemoćni, izginuli su branitelji. Samo dio imena koja svijetle u mraku nikad formalno osuđenih zločina i danas bdiju pod lampionima svojih najmilijih;
Jozo Stanković, Niko Brajić, Stana Matijić, Cvijeta Lučić, Jela Skaramuca, Stana Skaramuca, Ivica Vuković, Ivan Maić, Mara Obren, Jela Obren, Mara Škurla, Božica Krkić, Bosa Krkić, Manda Krkić, Ivana Krkić, Miho Krkić, Mara Krkić, Mara Hapan, Mara Dubelj...
Poginuli su Ante Batina, Nikša Dobroslavić, Šimun Tomašević, Miško Raguž, Zvone Šijaković, Mirko Papac…
Poginuli su i sinovi Dalmacije, Hercegovine, Imotske Krajine, Slavonije… Ante Jerković, Gojimir Šećer, Boris Perić, Franko Zagorčić, Zoran Lendić, Draško Čalušić, Aleksandar Armanda, Admir Kulenović Nino, Jurica Rašić Ninđa, Mihajlo Konanov Miha, Zvonko Vujević, Mate Banović…
Dok su umirali, dok je Ono negirano umiralo, dio mu ionako malobrojnog stanovništva je zatočen i mučen na najsvirepije načine. Po kućama, ogradama, uz puteve, a naposljetku i najogavnije, u crnogorskim kazamatima. Mlaćeni mokrim gunjinama, gašenih cigara u nozdrvama, izlagani minusima, zgaženih glava na podu mokrih zahoda logora, višestruko premlaćivani, vezani, izgladnjeli, goli i bosi, lišeni ljudskog dostojanstva, pothlađeni…
Dokumentirano je i barem jedno svirepo, a kao da može biti imalo i ikad humano, silovanje. Starice.
Dokumentirana su ubojstva civila s leđa, na kućnom pragu, pred ulazom u štalu, u potrazi za zaklonom. Dokumentirano je vješanje. Starice. Nakon što je njezino izranjavano, ali živo tijelo vučeno konopcem kroz selo, obješeno je na murvu. Dud. I ubačeno u bunar u sred sela. Sin ga našao onda kada su odustali svi.
Dokumentirano je sve, neki od svjedoka još uvijek žive sa svojim bolnim sjećanjima na nevidljivom križu svojih širokih pleća, sve ima, sve je tu. No nitko ne leži iza rešetaka.
Ravno je sravnjeno sa zemljom, kako su bestijalni agresorski umovi i priželjkivali. Sravnjeno je, no onda se i uzdiglo. I, buja, čuješ li? Buja k'o drenjina, i šipak i bajam. K'o popovska jabuka i loza.
Buja u cvatu mladosti, iz zemlje natopljene krvlju, boli i progonom. Buja i ne misli stati. Uzainat.
Dnevnik.ba