KAKO JE TUĐMAN ODBIO IZETBEGOVIĆEV PRIJEDLOG Nama središnja Bosna, a vi uzmite sve južno od Prozora do Neretve, Mostar po pola

Granić je govorio o političkoj situaciji u tom trenutku između Hrvatske i BiH.

“U BiH se nakon ‘velikosrpske agresije dogodio nesretni rat Bošnjaka i Hrvata’, a posebno su bili ugroženi Hrvati u srednjoj Bosni. Hrvatska je podržala referendum o samostalnosti i nezavisnosti BiH, prva poslala veleposlanika u Sarajevo, zbrinula oko 700.000 izbjeglica iz BiH (Hrvata i Bošnjaka), a njih oko 300.000 prošlo je kroz Hrvatsku u treće zemlje”, rekao je Granić za Večernji list.

Osvrnuo se na hrvatsku podršku mirovnim planovima.

“Hrvatska je podržala sva tri mirovna plana za BiH (Cutileirov, Vance-Owenov te Owen-Stoltenbergov), a sva vojna i humanitarna pomoć za Bošnjake došla je preko Hrvatske. Krajem 1993. bilo je jasno da će i Owen-Stoltenbergov plan propasti jer ga Bošnjaci nisu prihvaćali. S druge strane, Hrvatska je u srpnju potpisala s BiH Makarsku deklaraciju, u rujnu Ženevsku deklaraciju (Tuđman – Izetbegović) te u studenome Sarajevsku deklaraciju (Granić – Silajdžić) za rješavanje humanitarnih pitanja, razmjenu zatočenika, prekid vatre i traženje političkog rješenja između Hrvata i Bošnjaka. Unatoč tomu, krajem 1993. položaj Hrvata u BiH bio je politički, vojno i diplomatski krajnje nepovoljan”, istakao je .

“Bez rješenja hrvatsko-bošnjačkog sukoba, Hrvati u BiH ne bi opstali”

Granić je rekao da se Hrvatskoj u prvoj polovini 1993., zbog sukoba Hrvata i Bošnjaka, dramatično pogoršao međunarodni položaj i počeli su snažni pritisci na Hrvatsku, posebno na predsjednika Tuđmana. Ministrom vanjskih poslova postao je 1. lipnja 1993. i nakon mjesec dana na toj dužnosti, posebno nakon sastanaka s međunarodnim dužnosnicima, kaže Granić, shvatio je da bez rješenja hrvatsko-bošnjačkog sukoba nikada neće postići međunarodni kredibilitet i da nikada neće osloboditi okupirana hrvatska područja, a da Hrvati u BiH neće opstati.

“U međunarodnoj zajednici Muslimani (Bošnjaci) imali su neosporno status žrtve, a za stradanje Hrvata u srednjoj Bosni vrlo malo se znalo, što je dodatno povećavalo pritisak na RH i predsjednika Tuđmana. Sve moje inicijative kao ministra vanjskih poslova u drugoj polovici 1993. bile su usmjerene na uspostavljanje dijaloga s Bošnjacima, posebice s Harisom Silajdžićem, na zaustavljanje rata Bošnjaka i Hrvata te informiranje međunarodne zajednice o pravom stanju stvari na terenu, posebice u razgovorima s Albright, Tauranom i Kinkelom, ali i svim drugim ministrima vanjskih poslova u svijetu”, rekao je Mate Granić.

“Hrvatska je znala da Armija BiH planira ofenzivu”

S Harisom Silajdžićem, kazao je Granić, dogovorio je da i hrvatska i bošnjačka strana oslobode sve zatvorenike te da hrvatska strana može organizirati humanitarni konvoj za Novu Bilu (Središnju Bosnu), a bošnjačka za Maglaj, s time da obje strane pruže podršku organizaciji.

Granić je rekao da je “Hrvatska znala da Armija BiH planira ofenzivu na Lašvansku dolinu, a to je i Alija Izetbegović na ručku u državnoj rezidenciji u Bad Godesbergu 11. siječnju 1994. potvrdio predsjedniku Tuđmanu u prisutnosti najviših dužnosnika SAD-a, Njemačke i NATO-a. Na pitanje predsjednika Tuđmana mogu li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na Lašvansku dolinu, kazao je: ‘Franjo, mislim da ne mogu, generali su odlučili.’ To je, naravno, bila snažna poruka Amerikancima da brzo djeluju, a nama je otvorila dodatni manevarski diplomatski prostor”, rekao je on.

“Predsjedniče Tuđman, prepustite nam središnju Bosnu, a vi uzmite sve južno od Prozora do Neretve…”

Osvrnuo se i na jednu, kako je rekao, malo poznatu činjenicu.

“Malo je poznata činjenica da je 10. siječnja 1994. u državnoj rezidenciji u Bad Godesbergu u 23 sata, na sastanku u prizemlju rezidencije kojem su prisustvovali predsjednici Tuđman i Izetbegović, Haris Silajdžić, Mate Granić i Hido Biščević, Izetbegović predložio Tuđmanu sljedeće: ‘Predsjedniče Tuđman, prepustite nam središnju Bosnu, a vi uzmite sve južno od Prozora do Neretve, Mostar po pola, pa da završimo rat.’ Tuđman je nakon vrlo kratkog razmišljanja odgovorio: ‘Alija, ne možemo ostaviti Hrvate u središnjoj Bosni. To ne možemo prihvatiti.’ I sastanak je završen”, rekao je Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske za Večernji list.

Granić je kazao i da je sastanak u istom sastavu ponovljen u Ženevi 17. siječnja 1994. godine u zgradi UN-a. Sastanku su prisustvovali predsjednici Tuđman i Izetbegović, Haris Silajdžić, Mate Granić i veleposlanik Miomir Žužul.

“Predsjednik Izetbegović ponovio je prijedlog i dobio isti odgovor predsjednika Tuđmana”, tvrdi Granić.

Dodaje da su za njega i Tuđmana Hrvati u središnjoj Bosni imali posebno značenje.

Dnevnik.ba