Novinar portala domovina.info razgovarao je s njima u gotovo praznoj obiteljskoj kući jer sve stvari su spakirane i otišle su kontejnerom za Bosnu, a ispred kuće stoji velika table na kojoj piše da je kuća prodana. Razgovaramo u četvrtak 28.10., a oni su putovali za tri dana, u nedjelju 31.10.
“Rođen sam 4.1.1966. u Zenici u Bosni i Hercegovini a supruga Josipa rođena Šantić je iz Viteza. 1993. godine smo krenuli moja supruga i ja doslovno iz pepela iz zapaljene kuće iz jedne male sobe u toj kući, ja ranjen u ratu na štakama, bukvalno iz pepela i sada kada pogledam gdje smo stigli na drugi kraj svijeta i što se ipak steklo i napravilo, mogu samo reći - hvala Bogu. 1995. godine otišli smo u Njemačku kod pokojnog ujaka u Koelnu gdje smo živjeli skoro pet godina. Radili smo. U Njemačkoj smo bili zadovoljni i imali smo dobar posao oko uzgoja i skladištenja organskog voća i povrća te cvijeća. No nakon što su u to vrijeme svi morali kao izbjeglice napuštati Njemačku, kontaktirao sam svog drugog ujaka Tomislava Jandrića koji je živio u Sydneyu, nije mi to baš bilo jako drago, Australija je bila daleko, a sva rodbina mi je ostala u Bosni. Došli smo 15.9.1999. u Sydney, i nakon par dana smo odmah počeli raditi.
Tri smrti u zadnjih par godina, braće Ivice i Stipe te smrt sestre, bili su mi preokret u životu. Posebno sam volio brata Stipu, čak sam razmišljao nakon njegove smrti odmah se vratiti. Imam još četiri sestre, dvije žive s obiteljima u Njemačkoj, a dvije su u Vitezu", kaže Josip.
"Došli smo u Njemačku bez znanja njemačkog jezika pa smo se snašli, jezik naučili i zaposlili se, pa opet Australija i opet sve ispočetka, od jezika do posla i opet smo sve to uspjeli, a vraćamo se u svoju zemlju gdje govorimo svojim jezikom pa da se tamo nećemo moći snaći", smije se dok govori Josipa kao odgovor na pitanje hoće li se snaći u Bosni.
"Pamte se samo lijepe stvari,kada smo ovdje došli u Australiju mnogi su nas pitali kakav je život u Njemačkoj, a ja sam im znala reći; da vam prvo pričam lijepe ili ružne stvari? Svaki početak je težak, Veno je htio nakon deset dana u Njemačkoj da se vratimo u Bosnu. Nije to jednostavno, ali moraš biti uporan i imati cilj. Ova naša crkvena zajednica, tj. župa Sv. Nikole Tavelića u Sydney,u nam je bilo nešto što nas je držalo i okupljalo, mnogi naši prijatelji ovdje još ne vjeruju da idemo. Ovom prilikom se zahvaljujem Blažu Dejanoviću i njegovoj agenciji za prodaju nekretnina koji su nam prodali kuću za izvrsnu cijenu i svima ih preporučujem", dodaje Josipa.
“Upoznali smo ovdje puno svećenika koji su dolazili u župu na ispomoć, sve smo ih ugostili i u našoj kući. Najteži trenuci su nam ovdje bili Božić i Uskrs, jer sva obitelj ti je tamo u Bosni. Od 2014. godine mi je počelo faliti i to da više nije bilo oca i njegovih poziva za blagdane i čestitki. Taj Uskrs više nije bilo njegovog poziva. Također počeli su i Josipini umirati…", priča Veno.
Josipa sluša Venu pa dodaje: “Mi smo propustili sve, i sprovode i veselja,… imaš toliko puno obitelji i sve je to prošlo bez nas kaže, pa nastavlja – Dolazak u Australiju je probudio moju duhovnost, ja sam ovdje doslovno okrenula život. Rođena sam u kršćanskoj obitelji, otac mi je čitao Bibliju dok je ja nisam znala čitati, ali do svoje tridesete sam lutala. Bio je to moj put i to svoje iskustvo mogu sada prenijeti u Bosnu, ako uspijem", smije se dok to govori.
"Pet godina sam bio vojnik u ratu, ranjavanje, bio sam u logoru, htjeli su me strijeljati" govori Veno, a oboje spominju fra Antu Vučkovića i njegov boravak u Sydneyju. "Jedna jedina njegova riječ – ´oprost´ me je probudila", dodaje Veno.
"A prije toga se sjećam kada je pokojni prvi župnik kojeg smo mi ovdje zatekli fra Marijan Glamočak prvi put molio nada mnom, imao sam osjećaj da lebdim, nakon toga sam spavao skoro 24 sata i tone i tone tereta – snova i ratnih dana te događaja - su jednostavno spali s mene i netragom nestali. I to isto sam opet doživio kod fra Ante Vučkovića i to me je samo učvrstilo u stavu da se dam sto posto ovoj hrvatskoj zajednici i župi. Kada čovjek otvori srce Bog će mu sve dati, put će ti biti otvoren, samo ga zamoli"; priča Veno.
"Ja sam naučila da ti Bog daje križ koji ti možeš nositi i stvarno sam to i prihvatila da nosim svoj križ, dođu padovi, nitko nije savršen, no uz Božju pomoć možeš ga nositi. Sjećam se kako nam je mama pričala kao malima priče te se posebno sjećam one o čovjeku koji se stalno žalio da mu je težak križ, pa ga je Bog doveo na livadu punu križeva da izabere jedan. Reče mu - imaš cijeli dan pa izaberi jedan. Na kraju dana je opet uzeo onaj svoj jer je shvatio da mu je taj ipak najlakši", dodaje Josipa.
U Australiji smo imali lijepi život, nastavlja Veno – radio sam cijelo vrijeme u građevinskoj industriji više poslova, a moja supruga također. Svakako smo planirali ići, a moja majka, koja će navršiti 90 godina, a za koju se brine moja samohrana sestra, je još dodatno ubrzala planove za povratak. Nas je bilo osmero djece, mama je uvijek govorila – djeco, ne bih htjela ići u starački dom. Moj brat Stipo se brinuo za roditelje, a nedavno je umro. Želim biti te zadnje dane života s majkom. Idemo u Vitez jer tu mlađa sestra živi i tu je mama, a i mi smo iznajmili jednu kuću u blizini u kojoj ćemo živjeti. Želim biti s mamom, da mogu popiti svaki dan kavu s njom, pričati, da joj uljepšam zadnje dane. Kada je umro moj brat Ivica mama me pitala - sine, hoćeš li se ti još jednom vratiti da vidiš svoju majku?", priča Veno.
"Imali smo ovdje lijep život, a posebno smo voljeli raditi u našem Hrvatskom katoličkom centru Sv. Nikole Tavelića u St. Johns Parku, veseli me da se u mom mjestu upravo radi nova crkva pa se možemo i tamo odmah priključiti", dodaje na istu temu Josipa. Njezin jedan brat je poginuo u ratu, a dva još žive u Bosni.
"Sve ono što je ovdje bilo dobro, mi ćemo rado prenijeti u našu Bosnu. Da nismo ovdje naišli na tako dobru zajednicu i tako dobre ljude, mi bismo se vjerojatno i prije vratili kući. Kada smo i kupovali kuću ovdje u Sydneyu, gledali smo da bude što bliže naše crkve, Australija mi je doista najljepši dio života, ovdje sam upoznala Hrvate iz cijele Hrvatske te Bosne i Hercegovine, ovdje smo dobili mnogo kumova, tako da ćemo imati za obići brojna mjesta i sve naše nove i stare kumove.
Fra Marijan je bio prvi svećenik kojeg smo ovdje zatekli kada smo se počeli uključivati u aktivnosti ove župe i zajednice, i mi smo mu rekli, evo tu su vam naši brojevi telefona i mi smo vam dostupni 24 sata, i tako je to bilo i ostalo i kod fra Smiljana i kod našeg sadašnjeg župnika fra Petra. Što god je trebalo, što god smo mogli, nismo se tu štedjeli", kaže Veno.
"Pitaju nas sada kad idemo da li nam je žao, no ponavljam svima što sam čula od svog mlađeg brata – jedna etapa života je gotova i sada počinje druga. Mi ovdje nemamo svoje obitelji, svi moji su tamo, sve svoje sam ostavila, zašto bi mi bilo teže ostaviti ovo nego kada sam odlazila od tamo, bili smo vjerojatno mlađi pa o tome nismo razmišljali, ali tvoje srce i tvoja krv je tamo", priča Josipa.
"Bilo bi nam teško kada bismo čuli da se netko razbolio, pošalješ ti pomoć, novac, ali nisi tamo Otac mi je bio bolestan, odmah sam kupio prvu kartu za kući vidjeti ga, a on umro dva dana prije nego sam krenuo", kaže Veno.
"Mi moramo upravljati svojim životom iako smo svjesni da Bog ipak na kraju upravlja svime. Fra Marijan nam je bio duhovni otac, a fra Smiljan mi je bio kao treći brat", govori Veno.
"Tako smo se uvijek i oslovljavali, ja sam ga zvala i zovem i danas – brate Smiljane, a on mene sestro Josipa", dodala je Josipa.
"Ne volim rastanke i ovo mi teško pada, mnoge smo ljude ovdje zavoljeli, bili su nam doista kao obitelj", kazao je Josip.
Na pitanje o planovima, Josipa kaže: "Prvo ćemo se dobro odmoriti od svega, jer ova prodaja kuće, pa stvari, pa punjenje kontejnera, sve ovo zajedno je više umorilo psihički nego fizički, i zima u koju dolazimo u Bosni dobro će nam doći da se doista odmorimo. Uopće se ne opterećujemo time što ćemo dalje, kada dođemo dolje pa malo vidimo svakako ćemo nešto izabrati jer ne mislimo sjediti desetak godina do mirovine. Naučili smo raditi i ne bismo ni mogli sjediti i mirovati. Posla i života se ne bojimo. Bilo nam je lijepo u Australiji, no puna srca i duše jedva čekamo našu Bosnu i Hercegovinu i našu Hrvatsku te sve drage ljude koji nas tamo čekaju! Hvala na svemu, Njemačka i Australija, mi se vraćamo kući!"
Dnevnik.ba