Jergović o 'ženi, bosanskoj Hrvatici i zlostavljanom djetetu': Gloria Lujanović nije kao svi!

Književne promocije rijetko su nezanimljiva događanja, no ono što se dogodilo jučer natjeralo bi svakog skeptika da razmisli o promjeni mišljenja, možda su samo one koje je dosad pohodio bile dosadne. Obično se za moderatora odabere agilniji član gostujuće trojke, a često se radi o trojkama, dok se autorici ili autoru pridruži po jedan teškaš iz oblasti književne kritike i spisateljstva. Tako je bilo i jučer, ali je predstava bila bitno drugačija.

Uz autoricu Gloriju Lujanović nastupili su tako književna i kazališna kritičarka Nataša Govedić i književnik Miljenko Jergović - teškaši, složit ćete se, potrudio se izdavač OceanMore - dok je promocijom suvereno kormilarila Sanja Baković, jedna od naših boljih moderatorica. Priča je delikatna jer se Lujanović bavi stradanjima Hrvata u Srednjoj Bosni u posljednjem ratu na Balkanu, a trebalo joj je osigurati dostojnu podršku.

Predstavljanje je, kako i dolikuje, otvorila autorica: 'Jedna od prvih slika kojih se sjećam je zapaljena rodna kuća mog oca. Kasnije je slika te kuće u mom sjećanju postajala sve važnija. Još je veća tragedija bila to što sam istražujući saznala da je moja baka tijekom izbjeglištva živjela u kući u Vitezu, za koju Haag tvrdi da je iz nje počeo napad na bošnjačko selo Ahmiće, gdje se dogodio ratni zločin nad 114 civila. Odjednom se sjetim karata iz podruma te kuće. Bilo je tu puno iracionalnosti.'

'Što se mene tiče, zovite je kako hoćete. Koncept knjige osmislile su dizajnerice Lana Cavar i Narcisa Vukojević. Mislim da je veća vrijednost ove knjige u tim pjesmama nego u uvodnom proznom tekstu. One su rezultat mojih susreta s tim ženama, bilo da su u pitanju žive, bilo mrtve žene, zato što su i ove koje su ubijene dugo bile prisutne u mom životu. Bavila sam se njihovim sudbinama, pokušavala sam doznati koje su točno brigade bile odgovorne za njihove smrti. Jedna me sudbina posebno progoni', zatvorila je Lujanović ovim rečenicama uvodnu riječ, upitana o tome gdje bi svrstala svoju knjigu.

Zatim je riječ dobila Govedić i održala podulje izlaganje, no prenosimo ono što smo ocijenili kao najvažnije: 'Pjesme su za mene najjači dio zbirke. Čini mi se da je Gloria od svoje poeme 'Otac' do ove knjige putovala kroz težak, neobičan, šamanski proces ljuštenja slojeva patrijarhata, koji trpi njen otac, a i njena otadžbina, da bi došla do tih ženskih glasova. Ono što mene fascinira nije ta kritika patrijarhata, nego što se Gloria bavi pitanjem što je podrška. To je jako teško pitanje, jako delikatno pitanje. Sam čin slušanja vlastitog oca je ogromna podrška. Empatija je postala teška riječ, ljudi je uludo troše. Nije pitanje samo sentimentalizirati se sa žrtvom, nego zaista preuzeti njenu bol.'

Gosti dugo govore, pitaju se monopoliziraju li mikrofon. Govedić se također pita ima li pravo sudjelovati u ovoj promociji jer ne spada u taj geopolitički prostor i nudi riječ Miljenku Jergoviću.

Jergović se na početku pomalo sramio, izrazio je želju da Govedić nastavi, ali je smogao snage prozboriti o važnim pitanjima: 'Zaborav? Zaborav je ljekovit. I ne postoji ništa što više liječi od zaborava. I nema goreg prokletstva od toga da čovjek pamti sve. I nema preciznije definicije besmrtnosti od pamćenja svega, jer ako čovjek pamti sve, onda mu ni vrijeme ne prolazi i onda neprestano živi u istom trenutku, a obično je taj trenutak trenutak njegove najveće muke. I onda čovjek živi u trenutku svoje najveće muke i živi vječno. Od takvog života postoji samo nešto što je mnogo gore, a to je samosažaljenje. To je možda i jedina emocija uz mržnju, koja zapravo nije emocija nego stav, koja je vrijedna svakog prezira. Ljudi i zajednica koje se samosažalijevaju doista su vrijedni prezira, ali prezira koji je opet moguć kao samoprezir.'

'Tko su autsajderi? Autsajderi su, kako kaže Hans Mayer, židovi, homoseksualci i žene. To, naravno, ne znači previše za nas, jer ne govorimo nužno o židovima, homoseksualcima i ženama, ali govorimo nužno o onima koji se uklapaju u te tri kategorije. Autsajderi mogu biti egzistencijalni i intencionalni. Egzistencijalni su oni koji ne mogu izabrati, naprosto su se u krivom trenutku rodili na krivom mjestu ili u krivom identitetu ili u krivoj ljudskoj koži. Intencionalni su oni koji su odabrali. Ono što je još bitno, Hans Mayer govori o monstrumima u doba prosvjetiteljstva, u doba civilizacije prosvjetiteljstva, o monstrumima koji zapravo potvrđuju da je cijeli taj veličanstveni projekt jednakosti koji je došao s prosvjetiteljstvom zapravo doživio poraz. Jer što je sloboda za sve, što je jednakost za sve ako postoje ljudi koji naprosto nisu kao svi i koji ni u jednoj raspodjeli karata ili ni u jednoj egzistencijalnoj situaciji nisu u poziciji da budu kao svi. To je Gloria Lujanović i to je zapravo svijet cijele književnosti Glorije Lujanović', nastavio je Jergović.

'Ona je, dakle, žena u jednom dramatično postpatrijarhalno-patrijarhalnom kontekstu, kontekstu koji više kao ne bi trebao biti patrijarhalni, ali je, što bi se reklo, do daske patrijarhalan. Ona je zlostavljano dijete u vrijeme u kojem se djeca više ne zlostavljaju. I ona je Hrvatica, ali s tim malim, dodanim pridjevom - bosanska Hrvatica - u kontekstu i u vrijeme u kojem Hrvati i sami sebe percipiraju uvijek i svugdje kao većinu. Problem je to što ljudi u ovom gradu i u ovoj zemlji uopće nisu u stanju imaginirati situaciju u kojoj je to ozbiljan problem, u kojoj je ozbiljna drama biti bosanski Hrvat i živjeti svoj život u miru ili u ratu, ali ga živjeti na način da zapravo formalno imaš sve ono što u stvarnosti nemaš i formalno ti je priznato sve ono što je zapravo fantom, što je zapravo nepostojeće, što je zapravo izvan tebe. A u isto vrijeme živiš u nekom stvarnom svijetu onih autsajdera koje je doista Hans Mayer opisivao u svojoj knjizi. Toga sam ja postao svjestan čitajući 'Srce zemlje', odjednom mi je došao taj Hans Mayer. Prije toga o Gloriji nisam razmišljao na taj način', zaključio je Jergović prvi krug razgovora.

Dnevnik.ba