Iza udžbenika u kojem piše da Hrvati govore srpski jezik je - hrvatski izdavač

Šokantne tvrdnje da hrvatski jezik ne postoji, već da Hrvati srpski jezik nazivaju hrvatskim objavljenje su u udžbeniku “S reči na dela – Gramatika srpskog jezika za osmi razred osnovne škole”, otkrila je subotička Hrvatska riječ. U navedenom udžbeniku – odobrenom od tamošnjeg Zavoda za unaprjeđivanje obrazovanja i odgoja – stoji kako postoje samo četiri južnoslavenska jezika: srpski, slovenski, makedonski i bugarski. Tek uz srpski jezik stoji napomena da Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci ovaj jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim/bošnjačkim i crnogorskim.

Za one koje pomnije prate politička zbivanja ovo baš i nije iznenađenje: Aleksandar Vučić je još u ožujku najavio da će država snažnije uskočiti u obrazovnu politiku. Povod je bio film “Dara iz Jasenovca”. Vučić je nakon odgledanog filma bio šokiran koliko današnja djeca malo znaju o ustaškom logoru pa je zaključio da je problem u tome što se o Jasenovcu uči “deset minuta na jednom satu”.

“Ubuduće udžbenike iz srpskog, povijesti i geografije može pisati samo država”, zaključio je. “Iznijet ću prijedlog Vladi, veliku stvar, a to je da od sada država radi udžbenike iz povijesti, srpskog jezika i zemljopisa. Neće nam više Jasenovac biti samo 10 minuta jednog školskog sata, to okačite mačku o rep.”

Prema Vučićevim najavama, monopol bi trebao dobiti državni Zavod za udžbenike, no ovdje nije o tome riječ. To tek treba stupiti na snagu. Sada je priča još šokantnija: izdavač je “S reči na dela” je “BIGZ školstvo” iza kojeg stoji “Nova školska knjiga”, tvrtka kći zagrebačke “Školske knjige” poduzetnika Ante Žužula. Upravo je Žužul bio na meti srpskih medija, još od svoje prve investicije koja seže u davnu 2005. godinu. Nazivali su ga beogradski mediji “ustaškim prosvjetiteljem”, bliskim prijateljem Franje Tuđmana, jednim od prvih financijera HDZ-a (to im je, naravno, diskreditirajuće), pa mu potom vadili da se u “njegovom” udžbeniku Jasenovac spominje u samo jednoj rečenici te da djecu uče da su “Beograd i cijela Šumadija, kao i dijelovi Pomoravlja, nekada bili dio Hrvatske”.

No, ovdje treba reći da ni autori udžbenika (a još manje sam izdavač) “S reči da dela” nisu proizvoljno iznijeli ovu tezu o tome da hrvatski nije zaseban južnoslavenski jezik. Niti su jedini koji su to učinili, tek je slučajnost da je njihov udžbenik uzet kao primjer. Naime, problem je nastao kad su u Zavodu za unaprjeđivanje obrazovanja i odgoja, odgovornom za nastavne programe, uočili da se u različitim udžbenicima različito iznose tvrdnje koji jezici spadaju u južnoslavenske. Stoga je konačnu odluku o tome što će u udžbenicima pisati donio Odbor za standardizaciju srpskog jezika koji je iznio stav da su južnoslavenski jezici samo srpski, slovenski, bugarski i makedonski, što je dovelo do skandalozne napomene da Hrvati, Bošnjaci i “neki Crnogorci” taj, srpski jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim/bošnjačkim i crnogorskim.

Potvrdila je to Nataša Mijačika, direktorica “Nove školske knjige” koja je za dnevno.hr iznijela njihovu stranu priče koja dočarava što se događa u obrazovnoj politici Srbije.

“Autori udžbenika ‘S reči na dela – Gramatike srpskog jezika za osmi razred’ su napisali i državnoj instituciji za odobravanje udžbenika – Zavodu za unaprjeđivanje obrazovanja i odgoja – predali rukopis u kojem je kod podjele u južnoslavenskoj grupi jezika, između ostalih, naveden i hrvatski jezik. Međutim, u Zavod je stigla naredba od Odbora za standardizaciju srpskog jezika koji je naložio svim izdavačima u Republici Srbiji, pa tako i ‘BIGZ-u’, da se ta podjela izmijeni“, potvrdila je Mijačika.

“Takve tendencije idu dalje pa se uskoro očekuje usvajanje zakona kojim bi se svim izdavačima u Srbiji, uključujući i nama, onemogućilo izdavanje udžbenika za nacionalnu grupu predmeta – srpski jezik i književnost, povijest i geografiju. Biti će samo jedan udžbenik od posebnog, državnog izdavača, čim se još dalje želi produbiti to jednoumlje. Tako se na mala vrata uvodi jedna istina i praktički ukida tržište”, dodala je, potvrđujući uvodnu napomenu o uvođenju državnog monopola.

BIGZ školstvo inače izdaje i udžbenike za hrvatsku nacionalnu manjinu, pisane na hrvatskom jeziku. Sama ta činjenica dovodi do još većeg apsurda. Dakle, Srbija u svom obrazovnom sustavu, kroz školski program, formalno ne priznaje hrvatski jezik, ali u sklopu tog istog obrazovnog sustavu omogućeno je pohađanje škole na “nepostojećem” hrvatskim jeziku, pa se tako tiskaju i udžbenici na istom tom “nepostojećem” hrvatskom jeziku. Tu treba reći da je “BIGZ školstvu” u više navrata uskraćeno odobrenje za udžbenika za hrvatski jezik upravo za osmi razred.

Upitali su novinari gospođu Mijačiku jesu li razmišljali o tome da odustanu od izdavanja udžbenika koji negira postojanje hrvatskog jezika.

“Radimo tu deset godina, dugo nismo mogli dobiti odobrenje, sada nam je stiglo nakon par godina jer se mijenjao program. No ove uredbe o srpskom jeziku nije bilo dok smo mi razgovarali s autorima. Predali smo udžbenik kakav je, onda su oni donijeli odluku i zatražili povlačenje svih udžbenika za srpski jezik za osmi za razred dok se ne korigira. Država je ta koja propisuje planove i programe, ona ih odobrava. Mislim da je važno da se priča o ovakvim tendencijama jer mislim da će biti sve gore i gore”, otvoreno će Mijačika.

Koliko će to imati posljedice na srpsko školstvo otkrio je i naš izvor iz izdavačkog miljea. On je Vučićevu inicijativu, čim je ovaj iznio najave o monopolu na udžbenike, ocijenio pogubnom i upozorio da bi problem mogao biti puno veći za srpsku djecu nego što se to nekome čini. Naime, državni monopol u izdavanju knjiga mogao bi prerasti u potpuno iskorištavanje obrazovanja u dnevnopolitičke interese.

“Ako imate ozbiljnog autora, ozbiljnog izdavača, on će zbog svog autoriteta i ugleda pisati u skladu s egzaktnim spoznajama u struci. Čovjek koji drži do svog digniteta sigurno neće napisati da je u Jasenovcu bilo milijun i sedamsto tisuća žrtava, da je Marin Držić bio srpski pisac ili Dubrovnik srpski grad. Koji bi autor i koji bi izdavač pristao na to? To su budalaštine. No, ako vam stranka određuje tko će pisati, tko će recenzirati i tko će odobravati knjigu, onda imate partijsko prekrajanje povijesti i partijske ljude koji su spremni na to. U uređenoj zemlji ne može izmisliti povijesne činjenice zato što to odgovara nekom političaru. No, Vučića to očito ne zanima”, pojasnio je.

Dnevnik.ba