Predstava, u dramatizaciji Vanje Ejdus, bit će odigrana u Velikoj dvorani Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače u srijedu, 24. svibnja s početkom 20 sati.
U predstavi glume: Slađana Zrnić (Gospođica), Nataša Ivančević (Majka, Naratorica), Snježana Mišić (Jovanka, Gospođa sa šeširom, Rođakinja, Naratorica), Bojan Kolopić (Dajdža Vlado, Ratko Ratković, Glasovi, Narator), Danilo Kerkez (Rafo, Petar Budimirović, Glasovi, Narator), Belinda Stijak (Rezika, Rođakinja, Karmensita, Naratorica), Pavle Pavić (Veso, Pop, Simo, Rođak, Muzičar u kavani, Glasovi, Narator).
Glazbenici su: Anastasija Marić, violina, i Marko Kovačić, kontrabas.
Ulaznice po cijeni od 10 KM mogu se kupiti na blagajni Kosače.
BILJEŠKA DRAMATURGINJE VANJE EJDUS:
Moje glumačko biće zaintrigirala je baš ta mračna i strašna Rajka Radaković. Osjetila sam njezinu duboku tugu i zaglavljenost u vlastitom sljepilu. Zaintrigiralo me to škrto, bolesno srce koje je potpuno devijantno shvatilo pojmove odanosti i ljubavi. Zaintrigirala me ta neostvarena ženstvenost koja je prinijela žrtvu mrtvom ljubavniku. Zaintrigiralo me to nesvjesno uživanje u tuđoj muci, i ta skamenjenost srca koje se na kraju slomi, nakratko probije do svjetlosti ljubavi i ponovno vrati vlastitoj skamenjenosti i jedinom smislu života, tj. besmislu samoće i otrgnutosti od svega pa i same sebe. Slijepa za sve, a ponajprije za društveni trenutak u kome se našla, sebična i sama, odana samo vlastitoj iskrivljenoj uspomeni. U nedostatku dramatizacija ovog remek-djela naše književnosti, odvažila sam se, prvi put u životu, pokušati dramatizirati ovu novelu i udahnuti joj ritam i formu koja se meni učinila bliskom i potentnom za rad u kazalištu.
Nije slučajno što je ova priča tako rijetko dramatizirana, jer je jako kompleksna i obuhvaća cijeli jedan život. Seli se iz Sarajeva u poslijeratni Beograd, a ponajprije je bazirana na unutarnjim preživljavanjima, mislima i osjećajima glavne junakinje, koje pak naš narator, tj. pisac, maestralno promatra, analizira, secira i komentira. Iz tog razloga, smatrala sam da je značajno da glas naratora, kao nekog objektivnog promatrača sa strane, ostane prisutan i u samoj dramatizaciji. Rad na ovoj dramatizaciji započela sam još 2009. godine, u vrlo intenzivnoj suradnji s redateljicom Đurđom Tešić, kada je nastalo nekoliko različitih verzija. Tražile smo priču, formu, stil. Probijale se kroz gusti materijal Andrićevih bravuroznih misli i uvida, da bismo, na kraju, došle do finalne dramatizacije, koja i dalje ostaje otvorena za mijenjanje i prilagodbu, jer kazalište čine ljudi koji ga stvaraju, te vjerujem da je divna ekipa koja je stvarala ovu predstavu dodala još puno slojeva koji su njima u procesu stvaranja trebali da ispričaju svoju priču. Kazalište je živa stvar, a drama predložak kazališnim stvarateljima kreirati svoj vlastiti svijet.
Dnevnik.ba