Sinoć mi javiše da je na Dnevniku Televizije N1 emitiran zanimljiv prilog posvećen zastavama neprežaljene nam, kako joj neki vole tepati, „paratvorevine” Herceg Bosne. Jutros sam isti pogledao na internetu (prilog pogledajte ovdje) uz blagotvoran učinak na moj probavni trakt. No, šalu na stranu...
Iz moga pristanka da pozitivno odgovorim na poziv novinarke Televizije N1 Dženane Kaminić Puce te joj u kameru dam izjavu kojoj je povod bilo isticanje zastave hrvatskoga naroda u foajeu Hrvatskoga doma hercega Stjepana Kosače a nakon što je prilog u sinoćnjem dnevniku emitiran, meni se osobno, a vjerujem i svakom objektivnom gledatelju, nameće samo jedan zaključak: naivčina željna medijske pozornosti dopustila je da ga prevesla novinarka kojoj je zadatak na napravi maliciozan prilog na granici ratnohuškačke propagande. Ako stvarno i jest tako, nije velika šteta jer neke su se odavno znane činjenice samo dodatno potvrdile, ponovile i učvrstile. Iako sa žaljenjem mogu konstatirati da dotična novinarka ne posjeduje ni gram časti, (o profesinalnom integritetu da i ne govorimo), dužan sam joj zahvalu.
Ne znam sjeća li se gđa. Kaminić Puce što mi je obećala i zajamčila nakon mog prvotnog odbijanja da dam izjavu za tu televiziju koja se odavno prometnula u političkog glasnogovornika sarajevske čaršije (čitaj: „građanizma“). Od moje izjave pušteno je u najboljem slučaju 20 %... i uklopljeno u unaprijed zadane zaključke. Ali pravo mi i budi kad imam posla s nečasnim ljudima! No ipak, kako već rekoh, hvala joj! Ovim i ovakvim prilogom samo je potvrđeno ono što sam u mojoj objavi na službenoj FB stranici hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače prije koji dan konstatirao: 'Hrvatski dom „herceg Stjepan Kosača“. Ili u genitivu bez navodnika kako je komu draže. Tako se ova kuća zove već 27 godina sviđalo se to nekom ili ne. Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače. To je naše ime. Smijao se netko tomu ili se od bijesa pjenio - mi se tako zovemo! To je naš identitet.... ako je i samo hrvatsko ime problem onda je hrvatska narodna zastava još i veći problem... Ne možemo izgovoriti ili ne daj Bože napisati ime hrvatsko? Nije li to licemjerno?'
A kad smo kod licemjerja kako drukčije opisati izjavu Huseina Oručevića koji nam drži lekcije iz bontona: Kako biti dobar domaćin, poučava nas Huso i objašnjava što bi trebalo i kako bi trebalo. Pa moj Huso ovaj domaćin ima svoje ime i prezime. Kakav je to gost koji svom domaćinu ne želi ni imena izgovoriti? Ovaj domaćin u svojoj kući, uz ostale, ima i simbol svog identiteta. Ako gostu smeta domaćinovo ime i simbol njegova identiteta zašto uopće dolazi u goste? Ti i takvi ne mogu se gostima ni zvati, već u najboljem slučaju uljezima. Tebi je, licemjeru, ime Husein (arapski: ljepuškast, ljubak, zgodan) i svi te zovu tvojim imenom ili nadimkom Huso pa tako te i ja ne prekrštavam u Ljubo nego te zovem - Huso. Priznajem ti da postojiš, priznajem da si možda iz nekog objektivnog razloga frustriran mojim identitetom i njegovim simbolom, ali ne predstavlja mi problem ni tvoje nacionalno ime, ma kakvo ono bilo, ni tvoj simbol ni ništa tvoje. Prihvaćam te takvog kakav si.
Insinuira se potom da je Gradsko vijeće nekad donijelo odluku da ustanove ne mogu imati nacionalni predznak. Meni potpuno nepoznata činjenica. Nedvojbena istina je međutim sljedeća: pravno nikad nitko nije ni pokušao (a kamo li da je u tomu uspio!) osporiti naš naziv. Ali ovom mediju i njihovoj novinarki očito nije problem širiti i lažne informacije ako su u funkciji dokazivanja unaprijed zadanih teza. Pa tako ćemo i danas na obljetnicu zlokobne presude haškoj šestorici iz Sarajeva slušati kokodakanje: UZP, UZP, UZP... s ciljem nametanja kolektivne krivnje cijelom jednom narodu. Uzalud je tim i takvima objašnjavati bjelodane povijesne činjenice o funkciji i ulozi Hrvatske zajednice (pa potom Republike) Herceg Bosne, Hrvatskog vijeće obrane, pojedinaca s imenom i prezimenom, činom i dužnošću u tom i takvom sustavu, vremenu, prostoru....
Kao povijesna činjenica ostaje nedvojbena jedna stvar – makar je presuđeno temeljem pravno-političkog konstrukta, a ne objektivnih pravnih činjenica – osuđeni su pojedinci s imenom i prezimenom, a ne HR Herceg-Bosna ili ne daj Bože hrvatski narod kao kolektiv.
Zločini su činjeni na svim stranama i pod svim nacionalnim zastavama i simbolima – i njegovim 4S ćirilicom i tvojim ljiljanom i mojom šahovnicom. I svi ovisno iz kojeg kuta se gleda mogu posvjedočiti isto ili slično za sve naše zastave, ambleme i simbole. Te su zločine činili pojedinci. Nečasni pojedinci pomračena uma. To sam da parafraziram, između ostalog i rekao novinarki Dženani, ali eto ta se izjava nije uklopila u zadani joj format priloga.
I tako će se danas sarajevski „građanski“ mediji natjecati u dokazivanju tko je više za državu, tko je veći „Bosanac i Hercregovac“ i u toj zaglušujućoj buci njihovog kokodakanja jedino što se čuje jest da je Bosne i Hercegovine sve manje i manje. Da ona sve više prestaje biti realnost a postaje iluzija...
Kako u tom kontekstu pronaći bilo kakav odgovor na pitanje koje se tiče budućnosti? Naše zajedničke budućnosti u ovoj zemlji? Naše djece?
Teško. I s njima takvima svakim danom sve teže i teže...Je li moguće obrnuti te trendove – pitam se – i ne nalazim odgovora.
Ne pada mi na pamet ništa osim jednog citata iz Andrićeve Priče o vezirovom slonu: piše dolački paroh fra Mato Mikić gvardijanu u Gučoj Gori izvješćujući ga o nepodopštinama koje po travničkoj čaršiji svakodnevno čini vezirov fil : „Et sic Bosna ut antea neuregiena sine lege vagatur et vagabitur forte do sudgnega danka.“ (I tako Bosna kao i dosada neuređena, bez zakona, luta i lutat će možda do sudnjega dana)
Tako i ovi sarajevski prvaci borbe za građansku državu i njihovi medijski janjičari: K'o slon u staklani...
***
Dostavljam ovo na nekoliko hrvatskih portala u BiH, s molbom da objave. Neka se samo čuje, makar i slabašan glasić, kad se već ne možemo ravnopravno suprotstaviti medijskim trabantima sarajevskog medijskog mraka. Ljudi, njih ipak stoji CNN! Nije se šalit' s tim!
Danijel Vidović