Boban: Bosna ponosna je okupirana; Izetbegović Kadijeviću: Mi s Armijom nemamo problema

-U hrvatskoj javnosti još uvijek se raspravlja o opravdanosti i razlozima osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosna. Da bi odgovorili na to pitanje, nužno je podsjetiti se na vrijeme i događaje koji su utjecali na odluku o uspostavi HZHB. Početkom 1990., godine, desetljeće poslije smrti J. B. Tita, došlo je do raspada SKJ, a time i nestanka drugog od tri najvažnija integrativna elementa obnovljene jugoslavenske države – Tito, Partija i Armija – koja je cijelo vrijeme svoga postojanja funkcionirala kao oružano krilo Komunističke partije pod vodstvom svoga Vrhovnog komandanta kojega nitko i ništa nije moglo zamijeniti.

(Izlaganje prof.dr. Ive Lučića poslušajte i pogledajte od 25.10 minute)

Nesposobna za reforma i nespremna za demokratske promjene u Jugoslaviji, JNA se tijekom 1990. godine svrstala uz dogmatska i nacionalistička vodstva sāvēza komunista Srbije i Crne Gore uz koja su pristali i unitaristički opredijeljeni ostatci saveznih institucija te srpsko-nacionalistički orijentirani dijelovi već razvlaštenih komunističkih partija iz drugih republika i pokrajina.

Planovi JNA, zapovjedništvo u Kifinu selu kod Nevesinja

Takva je JNA još početkom 1991. godine razradila akciju obaranja vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj i „izlaza iz krize“. Nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović objavio je te planove u svojoj knjizi, odnosno dnevniku „Poslednji dani SFRJ“, gdje uz ostalo piše: „Preseći Hercegovinu i Hrvatsku na liniji Mostar-Ploče. Tako izrezana Hrvatska bila bi pred kapitulacijom“.

Navedeno je potvrdio i bivši jugoslavenski, odnosno srbijanski, general Jevrem Cokić koji je (po zapovijedi Blagoja Adžića) 19. rujna 1991. postavljen na čelo Druge operativne grupe sa sjedištem u Kifinu Selu nedaleko od Nevesinja, odnosno tridesetak kilometara od Mostara. Odatle je zapovijedao svim snagama JNA i srpskim paravojnim formacijama na prostoru Hercegovine i Dalmacije, koje su činile jedinstveni ratni prostor spomenute Operativne grupe.

Sutradan po njegovu imenovanju, 20. rujna 1991., u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog (37.) i Titogradskog (2.) korpusa JNA, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore. Radilo se uglavnom o razularenoj masi, okićenoj četničkim insignijama, odnosno srpskim i crnogorskim nacionalnim simbolima. Petokrake su izmiješane s dvoglavim orlovima i mrtvačkim glavama. Oni su pošli u rat protiv Hrvatske. Nitko razuman nije mogao ni pomisliti da su Hrvati koji im se nađu na putu sigurni, samo zato što se nalaze s druge strane republičke granice. Konačno, kao što smo već vidjeli, njihov je plan bio „Preseći Hercegovinu i Hrvatsku na liniji Mostar – Ploče“! Da bi došli do Ploča morali bi zauzeti u najmanju ruku Mostar, Stolac, Čapljinu i Neum, dijelove općina Ljubuški, Široki Brijeg i Čitluk te Ston i Metković.

Udar na Ravno; Izetbegović: To nije naš rat!

Uglavnom, bio je to udarni dio snaga koje su 1. listopada 1991. napale Dubrovnik, uništivši pritom dvadeset i dva hrvatska sela i naselja u južnoj Hercegovini, od kojih je najveće nekadašnje općinsko središte Ravno. Naime, procijenili su da će teško doći do Ploča, pa su reducirali ciljeve i udarili na Dubrovnik i njegovo zaleđe do Stona.

Šest dana poslije tog napada, 6. listopada 1991., predsjednik Predsjedništva SR BiH Alija Izetbegović uputio je preko TV Sarajeva proglas o neutralnosti BiH u „ratu između Srbije i Hrvatske“. On je tom prilikom rekao: „Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi da bude učesnik u ovom bezumnom činu. […] Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“

Teško je bilo sačuvati „mirnu Bosnu“ dok su srpsko-jugoslavenski korpusi harali Hercegovinom i kako god danas tumačili (i pravdali) citiranu izjavu, ona je značila samo jedno, to nije muslimanski rat, već je to rat Srba i Hrvata. Izetbegovića su u takvom stajalištu podržali Stjepan Kljuić, Jure Pelivan kao i neki drugi hrvatski dužnosnici i intelektualci u Sarajevu. Navedimo da je na sjednici Vlade SR BiH koja je održana 9. listopada 1991. prevladavalo stajalište da BiH mora ostati neutralna „u ratu koji se vodi na jugoslavenskim prostorima“.

Izetbegović Kadijeviću: Mi s Armijom nemamo problema

Dva tjedna nakon početka tragedije Ravnog, jugoistočne Hercegovine i Dubrovnika, 15. listopada 1991. godine političko vodstvo SR BiH sastalo se u Sarajevu s čelništvom Saveznog sekretarijata za narodnu obranu odnosno JNA što ga je vodio Veljko Kadijević. Sastankom je predsjedavao Izetbegović, koji je tada rekao: „Drago mi je da smo se našli da raspravimo neka pitanja. Hoću da vas uvjerim, sa dvije rečenice, ja sam to sinoć rekao na zasjedanju Skupštine pa ću to samo ponoviti, mi sa armijom nismo imali niti želimo da imamo problema. Nadam se da ih nećemo imati. Ima izvjesnih stvari koje bismo željeli da otklonimo. Da otklonimo neke male nesporazume koji tu i tamo postoje, ali generalno niti imamo problema niti ćemo ih, nadam se, imati – što se tiče BiH i njenih građana i Vlade. To je naš nekakav generalni stav. To je nekakva polazna osnova za ovaj razgovor.“

Tadašnji predsjednik Vlade Jure Pelivan govorio je o namjenskoj industriji, baš kao da se ništa izvanredno ne događa, a posebno je istaknuo „dobru suradnju našeg MUP-a i generala Vasiljevića“ u rješavanju tekućih problema. Kadijević je naglasio da je JNA jedna od rijetkih institucija SFRJ koja egzistira. Upozorio je da nema razlike između redovnog sastava i rezervista, te da vojne jedinice u BiH nisu tu zbog BiH, nego zbog izvršenja zadaća u Hrvatskoj i u sukobu su s Hrvatskom.

Zatim se pozvao na odluku Vijeća sigurnosti UN-a o embargu na uvoz oružja u Jugoslaviju (Rezolucija UN-a broj 713. od 25. rujna 1991.) i zatražio njezino poštovanje. (To je ona Rezolucija u čijem je donošenju sudjelovao i tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar koji posljednjih godina uvjerava javnost da je to bilo u interesu Hrvatske).

Osnivanje HZ HB

Uglavnom, dok se bosansko-hercegovačka vlast pravila da ne vidi što se događa u Hrvatskoj koju je JNA sustavno razarala, kao i dijelove BiH, dio hrvatskog političkog vodstva u BiH osnovao je 18. studenoga 1991. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) kojom je vremenom povezano nekoliko ranije utemeljenih obrambenih zajednica Hrvata u BiH.

Hrvatska zajednica Herceg Bosna nastala je kao izraz solidarnosti sa stradanjima hrvatskoga naroda i borbom Republike Hrvatske za slobodu i neovisnost. Osnivanjem HZHB poslana je jasna politička poruka srpskom i muslimanskom političkom vodstvu, ali i međunarodnoj zajednici da Hrvati u BiH ne žele i da neće ostati u krnjoj Jugoslaviji ili u bilo kakvom obliku Velike Srbije. Konačno, osnivanje HZHB predstavljalo je izraz čvrstog opredjeljenja hrvatskog političkog vodstva i Hrvata u BiH da će se braniti od svakog oblika agresije i da će se boriti za svoja ljudska i nacionalna prava.

HZHB zamišljena je i osnovana kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini, ili su barem činili znatan dio stanovništva. Osnivači HZHB računali su na savezništvo s onim dijelom muslimanske politike i naroda koji će prihvatiti borbu protiv agresora.

U Odluci o osnivanju naglašeno je da će HZ HB „poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”.

Vlasti Republike Hrvatske podržali su i pozdravili stvaranje HZHB ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se Hrvatska tada nalazila. Trećina Hrvatske bila je okupirana, razarani su Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Karlovac, Vinkovci, Osijek, Županja, Brod i drugi gradovi i sela. Istoga dana kada je osnovana HZ HB (18. 11. 1991.) pao je Vukovar, ubijena je Škabrnja. Hrvatska je gorjela.

Deset dana poslije osnivanja HZHB, 28. studenoga 1991., u Sarajevu je održana Deseta redovita sjednica Predsjedništva HDZ-a BiH. Na sjednici su bili nazočni svi čelnici stranke, pa tako i čelnici prethodno uspostavljenih regionalnih kriznih štabova i hrvatskih zajednica – Mate Boban i Iko Stanić. Sjednicu je vodio predsjednik Stjepan Kljuić.

Boban: Bosna je prestala biti ponosna, ona je okupirana

Konstatirano je da Predsjedništvo HDZ-a BiH jednoglasno prihvaća Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg – Bosna od 18. studenoga 1991., kao i Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Bosanska Posavina od 12. studenoga 1991. Zaključeno je da HDZ mora hitno utvrditi platformu djelovanja u uvjetima gomilanja vojnih trupa i tihe okupacije BiH. Isto tako odlučeno je da se mora hitno pristupiti konkretnim i otvorenim pregovorima sa SDA i SDS-om. Poslije spomenute sjednice, na konferenciji za tisak, predsjednik HZHB i dopredsjednik HDZ-a Mate Boban je na pitanje: „Zašto Herceg Bosna u ovom trenutku?“ odgovorio: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dâ do znanja da to ne želi.“

Danas, trideset i jednu godinu poslije osnivanja HZHB, dok Bosnom još uvijek kruži zlo, najviše eterom, možemo s punim pravom reći da smo sačuvali ponos. Uspjeli smo obraniti se od svih agresija, kako ratnih, tako i političkih. Prihvaćanjem mirovnih sporazuma sačuvali smo ustavnu konstitutivnost koja nam garantira očuvanje identiteta, političkog subjektiviteta i biološki opstanak.

Optužbe za secesiju

Hrvatska zajednica Herceg – Bosna osnovana je u jednom od najtežih trenutaka u novijoj hrvatskoj povijesti. Osnivanje HZ H-B izraz je političke volje Hrvata u BiH da neće ostati u Jugoslaviji, da ne žele JNA kao „svoju vojsku“, da je rat u Hrvatskoj „i naš rat“ te da neće mirno gledati uništenje Hrvatske. Što se tiče odnosa prema BiH i optužbi za „secesiju“ treba naglasiti da su isti ljudi koji su osnovali HZHB, dva mjeseca poslije, odnosno 25. siječnja 1992. u Skupštini BiH izglasali Odluku o referendumu te da je 29. veljače i 1. ožujka na prostoru kojim su oni vladali organiziran i uspješno proveden Referendum o neovisnosti, bez kojeg danas ne bi bilo samostalne BiH.

Tamo gdje u BiH nije bilo HZHB i Hrvatskog vijeća obrane– vojske što ju je HZHB osnovala, opremila i vodila danas uglavnom nema ni Hrvata. Što se tiče Republike Hrvatske, bez političkog i vojnog organiziranja Hrvata u BiH Hrvatska bi se teško mogla obraniti, a nikako ne bi mogla osloboditi okupirane krajeve. To potvrđuju i pravci napada na Hrvatsku 1991., koji su uglavnom dolazili iz BiH, kao i pravci udara Hrvatskih snaga na okupirana područja u vojno-redarstvenim operacijama tijekom 1995. godine.

Što nam danas ostaje? Ostaje nam trajno se boriti za očuvanje stečenih ustavnih prava, boriti se protiv neustavnih i nezakonitih djelovanja, uzurpacija i krađa. Boriti se za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Boriti se za nacionalna prava i slobodu, onako kako su se za slobodu politički borili osnivači HZHB, a na bojnom polju ginuli vojnici Hrvatskoga vijeća obrane, zaključio je prof. dr. Ivo Lučić.

Dnevnik.ba