Nije ni satira ni parodija. Nije ni rijaliti šou!
Bosnnylood je poseban format, odnosno žanr svjetskih i domaćih cirkusnih performansi od sabaha do akšama, gdje glavni svjetski i domaći glumci izvođenjem svojih salto mortale do suza izbezumljuju bosanske gledatelje.
Nije ni Hollywood ni Bollywood!
Bosnnylood je ciklus profitabilnih cirkusnih igara, koje se nameću kao najpopularniji i sveprisutni oblik dokumentarnih tragikomičnih sapunica, gdje se ljubomorno sakriva zaplet genocidne drame da bi bosanske žrtve genocida doživjeli amneziju, kao glavni cilj bosnnyloodske serije cirkusnih igara u režiji oprobanih svjetskih i domaćih scenarista i režisera.
Nije da nam nisu poznati imenom i prezimenom još iz devedesetih godina prošlog stoljeća, ali ne bih da im spominjem imena.
Mnogo je njih ovdje dolazilo i odlazilo. Neki od njih u normalnim okolnostima nikada se ne bi ni sreli da nisu imali ulogu glavnog ili sporednog glumca u bosnnyloodskim cirkusnim igrama.
Neki vole da se opet ovdje vrate, a neki ne žele da ih se ikad više gleda u glumačkoj ulozi vještačke bosanske cirkusne igre u srpsko-hrvatsko-europskoj režiji. Jer mi se sve to previše gadi.
Ova je serija cirkusnih igara oko Bosne zanimljiva zato što liči na „rijaliti šou“, gdje su anticivilizacijski obrti mješovite Zadruge protiv zdravog razuma i protiv logike zdravog uma tako drastični i porazni da zbunjuju i sâmog Velikog Brata, koji ne zna kao da se s tim vještačkim glupostima nosi.
A mnogo je tih gluposti na sceni „rijaliti šoa“ u režiji Milorada Dodika i Dragana Čovića, od kojih je najveća glupost ona oko srpske pobune protiv zabrane negacije genocida, kao i ona oko hrvatske pobune protiv jednakopravnosti Hrvata među sâmim Hrvatima, gdje su jedni Hrvati u Bosni jednakopravniji i legitimniji od drugih.
Sinoć je na sceni „rijaliti šoa“ u rezidenciji ambasadora Evropske unije u Bosni i Hercegovini Johana Satlera (Johann Sattler) u Sarajevu u toku radne večere američkog izaslanika za Izbornu reformu Metjua Palmera (Mathew) i Angeline Ajhorst (Eichhorst) nestalo struje.
Glavni glumac Milorad Dodik je zbog toga ranije napustio scenu jer se pobojao mraka, dok su Bakir Izetbegović i Dragan Čović ostali do kraja. Ne zna se šta je bilo na kraju.
No, zna se da europski i svjetski scenaristi i režiseri ne žele više stavljati svoj potpis na svoja autorska djela. To im se uvelike gadi.
Sada su na redu potpisi srpsko-hrvatskh udruženih scenarista i režisera uz blagoslov europskih i svjetskih promatrača, koordinatora i spektatora, koji su tu u Bosni da facilitiraju i iniciraju bosanski dogovor na način da Bošnjaci/musliman priznaju bosansku „realpolitik“ tako što će odustati od priče o zabrani negiranja srpskog genocidu u Srebrenici i tako što će Hrvati nesmetano imati u Bosni, pardon, Hercegovini, sve što zažele pod uvjetom da točno znaju što žele.
Srpskoj politici treba ukidanje Inckovog zakona o zabrani negiranja genocida kako bi se omogućilo Miloradu Dodiku da dovrši ono što su doživotno osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić započeli, ali nisu skroz dovršili. Nije fer da Milorad Dodik bude izvan panteona doživotno presuđenih srpskih ratnih zločinaca.
Hrvatskoj politici treba pravo manjine da vlada bosanskom većinom zato što je Dragan Čović jedini političar u Bosni, koji promovira europske vrijednosti na način da „sve što je moje, samo moje i zato ne želim da djelima ni sa kim, a ono što je prirodno tvoje, moraš dijeliti sa mnom inače blokirat ću ti i bosansko društvo i bosansku državu“.
Nije fer da Bošnjaci biraju Željka Komšića kad im se Dragan Čavić nudi džaba da ga izaberu kao legitimnog člana hrvatskog naroda iz Mostara. O Hrvatima u Posavini i drugdje neka brinu drugi. Oni nisu briga Dragana Čovića.
Dragi moji, nemojte očajavati! Serija bosnnyloodskog cirkusa se nastavlja!
I trajat će sve dok svi u Bosni ne budu podmireni i zadovoljni od Beograda do Zagreba, od Brisela do Washingtona, od Moskve i Istanbula i na karaju sve dolje i gore do Kine osim bosanskih autohtonih građana.
Bošnjaci/muslimani su tu u Bosni i njenoj Hercegovini da svima ispune „demokratska“ i „civilizacijska“ očekivanja osim sâmima sebi.
Jer svi treba da budu podmireni i zadovoljni zato što Bošnjaci ostaju uskraćeni i nezadovoljni, jer su naivni pa su svima vjerovali da je njima stalo do istine i pravde, da je njima stalo do demokracije i ljudskih prava, da je njima stalo do građanskog principa: jedan čovjek, jedan glas.
Bošnjaci/Bosanci su sâmi sebi krivi što su vjerovali da ih oni neće izdati!
Vjerovali su im da neće izdati svoje vlastite demokratske i civilizacijske principe u ime čišćenja Europe od autohtonih muslimana Bošnjaka/Bosanaca, koji iritiraju Orbana u Mađarskoj, Janšu u Sloveniji, Vučića u Srbiji, Milanovića u Hrvatskoj, a ponajviše Dodika i Čovića u Bosni i njenoj Hercegovini.
Rekoh, nije ovo ni satira ni parodija!
Nije ovo ni klasični rijaliti šou!
Nije ovo ni Hollywood ni Bollywood!
Već je ovo Bosnnylood!
Ovo je cirkus nad cirkusima o europskoj demokraciji i ljudskim pravima u Bosanskoj Republici, gdje se autohtoni Dobri Bošnjani kažnjavaju zato što su većinski muslimani.
Zato Bošnjaci/Bosanci moraju biti jedna od tri glave na čelu svoje vlastite države, koja je kriva zato što baštini povijesni princip multietničnosti i multikulturnosti.
Bakire, hoću da znaš da nisi sâm!
Ovaj cirkus i bezobrazluk neka nas sve probudi i osnaži.
Jer ono što čovjeka ne ubije, osnaži ga!
Božja je ovijek bila i uvijek će biti i na početku i na kraju!
Bošnjaci moji,
Učimo dovu da nam Svevišnji Allah svima prosvijetli um, oplemeni srce, otvori oči i raširi ruke da bude braća u radosti i u muci! Amin!
Dnevnik.ba