Spominje se i bojkot općih izbora ukoliko se ne promjeni Izborni zakon, a o čemu su se posljednjih dana vodili intenzivni razgovori u posredovanje američkih i EU diplomata, piše HMS.
HMS: Prof. Barbariću na početku Vaš komentar i kratku ocjenu dosadašnjih razgovora i uloga međunarodne zajednice, odnosno posrednika SAD i EU oko promjene Izbornog zakona.
BARBARIĆ: Postoje dvije dimenzije problema u vezi međunarodnih aktera u BiH. S jedne strane, međunarodni subjekti su, prvenstveno kroz instituciju Visokoga predstavnika, postali četvrti konstitutivni Subjekt našega političkog sustava. Neka vrsta izvaninstitucionalnoga „suverena po potrebi“ koji je svojim odlukama drastično mijenjao dogovoreni daytonski ustavni poredak. Ne treba zaboraviti da su upravo početkom dvijetisućitih odluke Wolfganga Petricha stvorile institucionalnu mogućnost nametanja hrvatskih delegata u Dom naroda od strane bošnjačkih zastupnika u županijskim skupštinama. Ili pak nametnuti izborni model i statut Grada Mostara od strane Paddyja Ashdowna koji su grad doveli u situaciju potpune političke i značajne administrativne paralize. Na kraju krajeva, kukavički potez Valentina Inzka koji je nametnuo dopune Kaznenoga zakona i nakon toga otišao iz BiH rezultirao je blokadom državne razine vlasti i povlačenjem svih srpskih dužnosnika iz izvršne i zakonodavne vlasti. Dakle, OHR je svojim potezima postao konstitutivni dio problema političkoga sustava BiH. S druge strane, postoji strahovito licemjerje određenih bosanskohercegovačkih političkih aktera koji imaju dvostruka mjerila prema tim istim stranim dužnosnicima i diplomatima. Kada se potonji priklanjaju ili zagovaraju modele koji odgovaraju tzv. „probosanskoj“ fronti onda su „prijatelji Bosne“ i zagovaratelji teritorijalnoga integriteta države. Međutim, kada isti ne idu niz dlaku bošnjačkim akterima onda najednom postaju „strani plaćenici“, „srpski zetovi“, „nositelji visokih hrvatskih državnih odličja“, „nižerazredni diplomati“, „polusvijet“ itd. Svaki se njihov potez tada tretira kao „privatna politika“ koja navodno rastače BiH. Onda im se odriče stručnost, legitimnost da predstavljaju vlastite zemlje ili EU i zlonamjernost prema BiH. Dok god jedna strana bude tretirala međunarodnu zajednicu kao produženu ruku ili partnera za odigravanje „duploga pasa“ za ostvarivanje vlastitih nacionalnih interesa onda zasigurno nema niti govora o iskrenom dijalogu, a bogme niti suverenoj državi.
HMS: Govori se kako je BiH u najgoroj poziciji od Daytona, spominje se rat, raspad zemlje. Koliko je to izvjesno uopće i čemu takva retorika ?
BARBARIĆ: Ubacivanje narativa o potencijalnom ratu i povratku na razdoblje devedesetih je tragikomičan pokušaj da se cjelokupna pozornost javnosti i međunarodnih aktera skrene s pregovaračkoga procesa o izmjenama izbornoga zakona. To samo govori o političkoj infantilnosti onih aktera koji su započeli s takvim pričama. U krajnjem nedostatku bilo kakvih racionalnih prijedloga rješenja izbornoga zakonodavstva i uopće želje za postizanjem dogovora, povlače se argumenti o ratnoj spremi i potencijalnom raspadu zemlje. Dakle, u jeku pregovaračkih procesa lider SDA počinje prebrojavati tenkove, a na tu vrstu diskursa mu asistiraju politički sateliti koji se zaklinju u građanske vrijednosti, izvjesno razdoblje mediji naklonjeni tim opcijama orkestrirano potenciraju pitanje potencijalnih sukoba i imate poražavajući rezultat. U takvom nadrealnom medijskom okviru postaje normalno da aktivisti na Twitteru prijete da Bošnjaci neće pristati na izmjene izbora Doma naroda „makar to značilo rat“ ili da konzul u Frankfurtu piše o „municiji u Konjicu i Goraždu; haubicama u Travniku; RPG-ovima u Hadžićima!“ Ovu narativnu udicu su, nažalost, zagrizli međunarodni diplomati, te su nakon određenih sastanaka slavodobitno iskazivali da do rata sigurno neće doći. Politički spin je uspio, privid straha je postignut, a BiH „ponovno obranjena“. Problem je u tome što ta opcija nikada nije bila realna, niti postoje ozbiljne političke snage u Banja Luci i Mostaru koje bi je zagovarale ili barem njome koketirale. Čak niti kod srpskih aktera ona nije realna opcija već popravljanje pregovaračke pozicije i iritiranje Sarajeva. Upravo suprotno, te „patriotske snage“, kako sebe vole nazivati, svojoj tvrdoglavošću dovode u pitanje daljnji razvoj državnosti, a narativ o ratu im služi kao kupovanje vremena za izbjegavanje krucijalnih reformi i političke odgovornosti. Lakše je zaprijetiti ratom i pozvati se na patriotizam, nego svom biračkom tijelu objasniti kompromis sa hrvatskom ili srpskom stranom. Drugim riječima, ono što nikada nije bila opcija (rat) niti izgledno, neće se niti dogoditi, a ono što je trebalo postići dogovorom (izborni zakon) pada u drugi plan i ostaje sporedni medijski sadržaj.
HMS: Kako vidite poziciju hrvatske strane i koliko su hrvatski politički predstavnici jasno, konkretno i argumentirano prezentirali svoje legitimne političke zahtjeve?
BARBARIĆ: U ovom trenutku hrvatska pregovaračka pozicija je najuža i s najmanjim rasponom manevriranja. Problem izbornoga zakonodavstva, prije svega izbora delegata U Domove naroda i člana Predsjedništva BiH, postalo je pitanje političkoga subjektiviteta najmalobrojnijega konstitutivnoga naroda. Politički predstavnici Hrvata u BiH su pokazali ozbiljnu razinu odgovornosti. Prije svega, nisu zaoštrili početne pregovaračke pozicije, što može biti otežavajuća okolnost u kasnijim fazama, ali je svakako znak dobre volje i iskrenoga zalaganja za rješavanje problema. Drugo, jedino su hrvatski predstavnici bili proaktivni, te konstantno nudili različite modele kojima se presude Ustavnoga suda, ali i Europskoga suda za ljudska prava implementiraju. Zapravo, u ovom trenutku hrvatski političari u BiH traže resetiranje na daytonske postavke koje su jamčile jednakopravnost i odagnavale mogućnost nacionalne hegemonije većinskoga naroda.
HMS: Mnogi će sadašnja stajališta bošnjačke politike usporedit sličnim velikosrpskim s konca devedesetih. Ustrajava se na nečem što je dovelo do rata! Jedan čovjek jedan glas, majorizacija, biranje Hrvatima već tri puta člana Predsjedništva BiH. To se predstavlja kao nešto sasvim normalno. S druge strane Hrvate i njihove političke predstavnike naziva se UZP-om, traži se lojalnost državi koja vas tretira kao nekog uljeza u zemlji u kojoj si konstitutivan narod i koja je tvoja domovina!
BARBARIĆ: U ovoj državi zaista postoje ljudi koji se nikako ne identificiraju u trima dominantnim nacionalnim identitetima te iskreno zagovaraju određeni oblik građanske države kroz liberalnu predstavničku demokraciju. Paradoksalno je što takvi imaju mnogo više senzibiliteta za zahtjeve manjinske nacije, kakva je hrvatska i njihove političke zahtjeve, u odnose na sve one koji hine ili se kriju iza građanskih modela. Ovi posljednji vlastiti etnonacionalizam mimikrijom pokušavaju prikazati kao građansku opciju, dok u političkom diskursu simbolički „okreću mitraljeze prema Mostaru“, pozivaju na „povratak u šume“, i govore o „broju krstarećih raketa“ i „naoružanih BiH patriota“. U svakoj normalnoj demokratskoj državi takvi bi bili radikalni nacionalistički populisti, dok se jedino u BiH mogu prodavati za emancipatorske građanske i ljevičarske snage. Njihova težnja je preko koncepta većinske demokracije osigurati hegemoniju većinske nacije u Federaciji BiH, te krenuti u razračunavanje s Republikom Srpskom po sličnim načelima. Treća dimenzija su oni koji tek folklorno propagiraju građansku državu bez ikakva razumijevanja što ona suštinski znači i donosi, njihova je nacionalna pozadina neskrivena, ali su na nju nakalemili građanski narativ jer je izgleda prijemčljiviji međunarodnoj zajednici. Sve dok su korifeji takve građanštine nekadašnji reis ulema Cerić koji plasira teze da su Bošnjaci u BiH „okruženi domaćim Srbima i Hrvatima“, te lider SDA koji se fotografira s notornim širiteljem međunacionalne mržnje kojeg se dovodilo u vezu s osobama bliskim terorističkim organizacijama, inače državljaninom Luksemburga, do tada je posve jasno koliku opasnost građanski model BiH može donijeti i u kakve se čudnovate groteske u našem kontekstu pretvara.
Kako to da SDA u Sandžaku zagovara konstitutivnost Bošnjaka kao osnovno političko načelo, a u BiH ga difamira kao „sovjetski model“? Kako to da SDA Hrvatske provodi kampanju „Ja sam Bošnjak“ kako bi dobili svoju izbornu jedinicu, dok im je isti zahtjev Hrvata u BiH „anticivilizacijski“, „UZP-ovski“, „rasistički“ i „fašistoidan“?
HMS: Sudeći prema dosadašnjoj atmosferi i rezultatima pregovora te porukama bošnjačkih predstavnika koji odbijaju svaki dogovor tri naroda, male su šanse za uspjeh. Srpski i hrvatski politički predstavnici stoga otvoreno spominju bojkot izbora ako se ne postigne dogovor. Što će se i što se može dogoditi ako Srbi i Hrvati bojkotiraju izbore 2022.
BARBARIĆ: To bi zaista bio najcrnji scenarij jer bi značio da dogovor nije postignut i da u izborni ciklus ulazimo bez dogovorenih pravila političke igre. Time bi se odagnala bilo kakva mogućnost demokratskoga konstituiranja zakonodavnih vlasti na svim razinama političkoga sustava i došlo bi do njegove apsolutne paralize. Srbima u tom slučaju preostaje entitet, a Hrvatima županijske institucije gdje čine većinu biračkoga tijela, što znači de facto političku podjelu teritorija. Upadamo u situaciju izvanrednoga stanja u kome međunarodna zajednica zadobiva stvarne neokolonijalne ovlasti s ciljem prevladavanja strukturne krize. Ovako krhka država nije u stanju apsolvirati takvu situaciju i prijeti joj implozija političkoga sustava. Karte će biti izmiješane, a pregovaračke pozicije rastegnute i radikalizirane. Ako do toga dođe modeli izmjene izbornoga sustava, uključujući presude Europskoga suda za ljudska prava i Ustavnoga suda, izgledat će kao kamilica u odnosu na ono što će biti na pregovaračkom stolu.
Dnevnik.ba