5 razloga zašto izraelsko-palestinski sukob neće tako skoro završiti

Slike iz Gaze obišle su svijet, koji se podijelio po brojnim i kompleksnim pitanjima koja se uz ovaj rat vežu, a kako vrijeme prolazi, glasovi za primirjem i sprječavanjem humanitarne katastrofe bučniji su iz dana u dan, no oni zasad ne dopiru do onih koji ih trebaju čuti.

Izvjesno je da ovaj rat neće tako skoro završiti, a magazin Foreign Policy donosi pet razloga zašto još neko vrijeme nećemo vidjeti mir na Bliskom istoku, prenosi Index.hr.

1. Nepomirljivi i nedjeljivi ciljevi

Srž svakog spora je duboki strukturni problem. Izraelski i palestinski nacionalisti žele živjeti i kontrolirati isti komad teritorija, a svaka strana vjeruje da im povijesno pripada. Svaka strana ima osnovu za svoju tvrdnju i svaka gorljivo vjeruje da bi njezina pozicija trebala nadjačati poziciju druge strane. 

Stručnjaci za međunarodne odnose takve situacije nazivaju problemima "nedjeljivosti": Teže je riješiti spor ako se sporna pitanja ne mogu podijeliti na način koji je prihvatljiv za obje strane. Dodajte tome složen i osporavan status Jeruzalema, svetog mjesta za tri velike religije i dobit ćete savršen recept za probleme koji se ponavljaju dekadama. Iako je bilo nekoliko prijedloga za razumnu podjelu zemlje tijekom prošlog stoljeća, glasovi koji su pozivali na kompromis su ugušeni ili marginalizirani od onih koji žele sav sporni teritorij. Nažalost, nacionalizam obično tako funkcionira.

2. Sigurnosna dilema

S obzirom na prvi problem, uzevši u obzir i relativnu malenu površinu spornog teritorija, dvije zajednice suočavaju se s ozbiljnom sigurnosnom dilemom. Cionistički su vođe od samog početka shvatili da će biti teško ili nemoguće stvoriti državu pod kontrolom Židova sa ​​znatnom arapskom manjinom, kamoli većinom. To uvjerenje dovelo je do etničkog čišćenja tijekom arapsko-izraelskog rata 1948. i ponovo 1967. kada je Izrael zauzeo Zapadnu obalu. Međutim, ponašanje Izraela teško se može opisati jedinstvenim, nečim što već nismo vidjeli, budući da su napori za izgradnju države na mnogim drugim mjestima (uključujući Sjedinjene Države) uključivali radnje slične prirode. Nije iznenađujuće da su i protjerani Palestinci i arapski susjedi Izraela bili bijesni zbog onoga što se dogodilo te su i do danas željni preokrenuti situaciju.

Da stvari budu još gore, malo stanovništvo Izraela i ranjiv geografski položaj dali su izraelskim vođama snažan poticaj da zemlju učine sigurnijom širenjem granica. Premijer David Ben-Gurion nakratko se nadao da će zadržati neke od zemalja koje je Izrael okupirao tijekom Sinajskog rata 1956., ali ga je pritisak Sjedinjenih Američkih Država natjerao da odustane od tih planova. Jedanaest godina kasnije, taj isti ekspanzionistički impuls naveo je Izrael da zadrži kontrolu nad Zapadnom obalom i Golanskom visoravni nakon Šestodnevnog rata 1967. i nad većim dijelom Sinajskog poluotoka od 1967. do potpisivanja egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma 1979. godine.

Nažalost, okupacija i naseljavanje Zapadne obale uz kontrolu Pojasa Gaze značili su da će milijuni Palestinaca biti trajno pod izraelskom vlašću, što je zapravo dovelo do demografskog problema koji su utemeljitelji nacije nastojali izbjeći - otprilike jednak broj Židova i Palestinaca u zemlji pod kontrolom Izraela. Slijeđenje cilja "Velikog Izraela" prisilit će njegove čelnike da približno jednakom broju palestinskih podanika daju puna politička prava, pronađu drugu ispriku za protjerivanje većine njih ili uspostave sustav apartheida koji je u suprotnosti s navodnom predanošću Izraela demokraciji i ljudskom prava. Kao što je bivši izraelski ministar vanjskih poslova Shlomo Ben-Ami napisao 2006., "demokracija i židovska državnost ne mogu se pomiriti s teritorijalnim povećanjem." To ostavlja najmanje lošu opciju: Izrael bi se mogao odreći značajnog dijela teritorija koji sada kontrolira i dopustiti Palestincima da imaju vlastitu državu. Taj je cilj bila deklarirana politika Clintonove, Bushove, Obamine, a sada i Bidenove administracije.

Sigurnosna dilema, međutim, komplicira napore o pregovorima koji bi uključivali “dvije države za dva naroda”. Izraelski pregovarači inzistiraju na tome da svaki budući palestinski entitet (ili država) bude učinkovito demilitariziran, s tim da Izrael zadržava značajnu kontrolu nad svojim granicama i zračnim prostorom kako bi se osiguralo da palestinska država nikada ne može ozbiljno ugroziti Izrael. Ali takav bi aranžman ostavio Palestince trajno ranjivima na Izrael (i moguće druge države), situaciju koju oni, razumljivo, ne žele prihvatiti. Iako je moguće zamisliti dogovore koji bi mogli poboljšati osjećaj sigurnosti svake strane i pomoći u poticanju konačnog pomirenja, apsolutna sigurnost je nedostižan cilj. Nažalost, Hamasovi zločini 7. listopada i zločini koji se sada vrše nad nedužnim Palestincima u Gazi još će otežati postizanje rješenja s dvije države u doglednoj budućnosti.

3. Beskoristan i štetan utjecaj svjetskih sila

Sukob između ova dva naroda također je poticao i održavao niz trećih strana, čije su intervencije iz osobnog interesa obično bile kontraproduktivne. Britanija je započela problem s Balfourovom deklaracijom iz 1917., loše upravljala svojim mandatom Lige naroda tijekom međuratnog razdoblja, a onda je digla ruke i iznijela problem Ujedinjenim narodima nakon Drugog svjetskog rata. Nakon 1948., konkurentske arapske države podržale su odvojene palestinske frakcije kao dio stalnog niza međuarapskih rivalstava, što je potkopalo palestinsko jedinstvo.

Sjedinjene Države naoružale su Izrael, a Sovjetski Savez je naoružao nekoliko arapskih država tijekom Hladnog rata iz vlastitih interesa, a niti jedna supersila nije posvetila dovoljno pozornosti gorućem palestinskom pitanju ili ukidanju prakse Izraela da gradi naselja diljem Zapadne obale. Zatim se Iran upustio u akciju podupirući Hamas, Palestinski islamski džihad i Hezbolah u Libanonu, uglavnom kako bi izbacio iz kolosijeka napore SAD-a da preuredi regiju na način koji je Teheran smatrao prijetećim. Niti jedna od tih vanjskih intervencija nije pomogla u rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba, dapače, pogoršale su ionako lošu situaciju.

4. Ekstremisti

Na Bliskom istoku, kao i drugdje, mali broj ekstremista ponekad može poremetiti dobronamjerne napore da se riješe teški problemi. Mirovni proces u Oslu 1990-ih bio je najbliže što su dvije strane ikada došle postizanju izvedivog kraja sukoba, ali ekstremisti s obje strane pomogli su potkopati ovaj put ka miru. Serija samoubilačkih bombaških napada Hamasa i Palestinskog islamskog džihada potkopala je nade za mir u Izraelu. Izraelsko-američki doseljenik ubio je 29 Palestinaca 1994. u namjernom pokušaju da zaustavi mirovne napore, a drugi izraelski fanatik je naknadno ubio premijera Yitzhaka Rabina, čime je neizravno pomogao Benjaminu Netanyahuu da postane premijer.

Protivljenje dvodržavnom rješenju bila je vodilja cijele Netanyahuove političke karijere, toliko da je tajno podržavao Hamas s izričitom svrhom slabljenja umjerene palestinske vlasti, koja je bila zainteresirana da dvodržavno rješenje funkcionira. Tragični rezultati te politike pokazali su se 7. listopada.

5. Izraelski lobi

Suprotno onome što neki tvrde, grupe kao što su AIPAC, Anti-Defamation League ili Christians United for Israel ne mogu biti isključivo odgovorne za ovoliko trajanje sukoba, već su druge grupe i pojedinci istomišljenika bili ozbiljne prepreke napretku i miru.

Osim indoktriniranja američkog političkog tijela jednostranim pogledom na sukob, te su skupine aktivno radile na opstruiranju svakog ozbiljnog pokušaja američkog predsjednika da ga okonča. Predsjednici Bill Clinton, George W. Bush i Barack Obama javno su se zalagali za postizanje rješenja s dvije države, a Clinton i Obama ozbiljno su pokušali to postići. Zašto? Jer, kako je rekao Obama, dvije države za dva naroda bile su "u interesu Izraela, interesu Palestine, interesu Amerike i interesu svijeta". Ali usprkos ogromnom potencijalu utjecaja koji im je bio na raspolaganju, niti jedan od tih predsjednika nije bio voljan izvršiti ozbiljan pritisak na Izrael (tj. stavljanjem američke vojne pomoći i diplomatske potpore u uvjete postizanja poštenog dogovora). Nisu čak mogli uvjetovati američku pomoć i diplomatsku zaštitu Izraelu da zaustavi izgradnju naselja i počne demontirati sustav apartheida na okupiranim područjima.

Čak ni istaknute proizraelske organizacije koje su podržavale dvodržavno rješenje, poput J Streeta i Americans for Peace Now, nikada nisu otvoreno pozvale čelnike SAD-a da poduzmu ovaj korak niti su vršile pritisak na članove Kongresa da podrže vršenje značajnog pritiska na Izrael. Budući da Izrael nikada nije bio pozvan na odgovornost od svog glavnog pokrovitelja i zaštitnika, izraelske vlade koje su se smjenjivale nikada nisu osjećale nikakvu potrebu za kompromisom ili razmatranjem dugoročnih posljedica svojih postupaka. Rezultat, kao što su mnogi upozoravali prije mnogo godina, bila je upravo ona vrsta nesreće s kojom se Izraelci i Palestinci danas suočavaju.

Svaki od ovih pet faktora sam po sebi je prepreka miru, a nedvojbeno postoje i druge prepreke koje zajedno govore da ovaj sukob neće uskoro završiti. To je tragedija i za Izraelce i za Palestince, iako su potonji ti koji trpe daleko najveće gubitke.

Štoviše, ponašanje Izraela u sadašnjem ratu u Gazi moglo bi ugroziti Židove diljem svijeta poticanjem antisemitizma. A budući da je Bidenova administracija aktivno uključena u izraelsku brutalnu i potencijalno genocidnu kampanju u Gazi, Sjedinjene Države će platiti ozbiljnu moralnu i stratešku cijenu za svoju ulogu u ovoj katastrofi. Svjetski čelnici željni diskreditiranja samoproglašene uloge Amerike kao vođe “međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima" dobili su time argumente za svoje tvrdnje.

Dnevnik.ba