Zašto SAD ne štiti mirovni sporazum u BiH kao što to čini u Sjevernoj Irskoj?

Piše: Martin Mikulić

Mirovni sporazumi su zbog navedenog svugdje u svijetu ozbiljna stvar. Mirovni sporazum je svetost u koju se ne dira, pogotovo ne bez dobrovoljnog konsenzusa svih strana koje su potpisale sporazum. Razlog tomu je jednostavan – rušenjem mirovnog sporazuma prestaje mir, a time se otvara prostor za novi ratni sukob.

Veliku ulogu u pojedinim neuralgičnim točkama svijeta igraju Sjedinjene Američke Države koje su kao vodeća svjetska sila svojevrsni jamac i garant da će se strane držati potpisanog sporazuma.

Primjerice, SAD su izuzetno privržene očuvanju Good Friday Agreementa, odnosno mirovnog sporazuma u Sjevernoj Irskoj koji je postignut 1998. godine. Tamo su tenzije povećane otkako je probritanski, unionistički premijer Paul Givan podnio ostavku početkom veljače kao znak prosvjeda protiv tzv. sjevernoirskog protokola koji je postignut nakon Brexita, a koji je de facto stvorio granicu između Sjeverne Irske i ostatka Ujedinjenog Kraljevstva. Stvar se zakomplicirala nakon izbora održanih 5. svibnja na kojima je proirski Sinn Fein odnio povijesnu pobjedu.

Uzdrmali su se temelji mirovnog sporazuma, što je uzrokovalo reakciju američkog State Departmenta u kojoj su poručili kako pozivaju političke čelnike Sjeverne Irske da „poduzmu potrebne korake za ponovnu uspostavu izvršne vlasti u kojoj će se dijeliti vlast, što je jedna od ključnih institucija uspostavljenih Sporazumom iz Belfasta/Velikog petka“ te da ostaju „duboko predani očuvanju mira iz Sporazuma iz Belfasta/Velikog petka“ i kako će „uvijek nastojati zaštititi dobitke za sve zajednice“.

Dakle, ovo je jedno ozbiljno priopćenje kojim su Sjedinjene Države jasno dale do znanja da žele očuvati mir u Sjevernoj Irskoj te da je zaštita i katoličke i protestantske zajednice nužan preduvjet za to, zbog čega je obvezno sudjelovanje obje zajednice u izvršnoj vlasti.

No, ako promotrimo pojedine stavove SAD-a prema Bosni i Hercegovini i Daytonskom mirovnom sporazumu kojega su sponzorirali, onda ćemo vidjeti kako su nažalost već predugo naklonjeni bošnjačkoj strani, a što se ponovno pokazalo dolaskom novog američkog veleposlanika Michaela Murphyja.

Od one famozne rečenice američkog diplomata Thomasa Millera „Hrvati, ili se asimilirajte ili iselite“, preko Barryjevih i Petritschevih amandmana koji su poništili paritet u hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji i gotovo u potpunosti uništili konstitutivnost Hrvata zajamčenu mirovnim sporazumom, do najnovijih pritisaka veleposlanika Murphyja koji je u posljednjim pregovorima o izmjenama Izbornog zakona pledirao da Hrvati pristanu na reduciranje ovlasti Doma naroda. Sve ovo je činjeno ili uz direktnu asistenciju ili makar prešutnu potporu pojedinih američkih diplomata.

Da su Hrvati pristali na antidaytonski zahtjev reduciranja Doma naroda, to bi de facto značilo političku, a posljedično i biološku smrt hrvatskog naroda u BiH, a time i kraj Daytonskog mirovnog sporazuma koji garantira jednakopravan položaj svim trima konstitutivnim narodima.

Stoga se nameće pitanje – zašto SAD čvrsto štiti i odgovorno drži do mirovnog sporazuma u Sjevernoj Irskoj, dok s druge strane pojedini, neodgovorni američki činovnici (in)direktno ruše preduvjete mira u Bosni i Hercegovini? Zašto ne zaštite ustavni okvir kojega su sami stvorili? Zašto već puna dva desetljeća podržavaju većinsku, bošnjačku hegemoniju koja razara temelje mira u BiH? Zašto se Sjedinjene Države, baš kao u Sjevernoj Irskoj, ne zalažu za zaštitu svih konstitutivnih naroda u BiH? Zašto su već 5 puta dozvolili političko nasilje u kojemu se u potpunosti zanemarila izborna volja hrvatskog naroda?

Radi li se o kolonijalističkom refleksu, nesposobnim, korumpiranim i konformističkim diplomatima ili pak jednostavno o nemaru, manjku zanimanja i nepovezanosti s centralom u Washingtonu – manje je važno. Šteta je u svakom slučaju identična, a rezultat djelomično neodgovorne i neprincipijelne američke politike u BiH je najveća politička kriza od završetka rata u BiH.

Sve ovo se događa zbog zanemarivanja važnosti Daytonskog sporazuma kao okvira koji je osigurao mir u BiH. Ignorira se konkretan članak Ustava BiH koji kaže da su odluke Ustavnog suda obvezujuće, no ipak se tolerira bošnjačka blokada vladavine prava i činjenica da bošnjačke elite svojim ponašanjem de facto kontinuirano odbacuju Daytonski mirovni sporazum.

Posebno razočarava to što se osporeni, diskriminatorni i antidaytonski Izborni zakon nije promijenio iako je američki državni tajnik Blinken zagovarao izmjenu Izbornog zakona u neizbornoj, dakle 2021. godini. Pored toga, Sjedinjene Države su svjedok tzv. Mostarskog sporazuma koji je također garantirao izmjenu Izbornog zakona prema temeljnim daytonskim načelima.

Unatoč tomu što je američki izaslanik za izbornu reformu Matthew Palmer snažno zagovarao povratak u daytonske okvire kako bi BiH doista imala slobodne i demokratske izbore, dogovor nije postignut. Novi veleposlanik Murphy se nije držao opredijeljenosti za zaštitu mirovnog sporazuma kao što SAD to čini u S. Irskoj, nego je stao na bošnjačku stranu i praktički pristao podržati bošnjački, antidaytonski prijedlog o smanjenju ovlasti Doma naroda koji bi urušio temelj mirovnog sporazuma - podjelu moći između tri konstitutivna naroda.

Iako je politička situacija u BiH iznimno kompleksna, ključ za mir, stabilnost i napredak je zapravo vrlo jednostavan – zaštita i očuvanje onoga što je uopće donijelo mir u BiH. Daytonski mirovni sporazum je preduvjet mira u BiH, a njegovo grubo narušavanje koje provodi probošnjački politički blok zapravo znači izazivanje novoga rata.

Američki State Department konačno treba s najviše razine obratiti povećanu pozornost na devijacije u  Bosni i Hercegovini i ne dopustiti da se uruši kredibilitet američke vanjske politike u svijetu. Ako se jedno načelo primjenjuje u Sjevernoj Irskoj, onda isto treba vrijediti i za BiH. To je jedini način na koji je moguće osigurati dugoročni mir i stabilnost, stoga je vrijeme za odgovorniju politiku svih aktera koji sukreiraju politički život u BiH, među kojima ključnu ulogu imaju Sjedinjene Države.

Dnevnik.ba