Vijaka: Selo zaboravljeno od ljudi, ali ne i Boga; Vijaku nije dotakla ružna strana modernizma

Dan je otpočeo neodlučno. Sunce se, skrivečki, ukazivalo među oblacima. Tipično travanjski. Varljivo i nepredvidivo.

U novinarstvu, kažu, nema kruha. Znate čega još nema? Plana! Tog dana Vijaka je odabrala mene, a ne ja nju.

Vijaka je maleno selo smješteno je na brežuljcima planine Zvijezde u dolini rječica Ravančice i Kruškovice.  Od središta Vareša udaljeno nešto više od pola sata vožnje, tek djelomično asfaltiranim putem.  Vrijeme je relativno, no tog dana pola sata bučnog putovanja -  bilo je tek treptaj oka.

Netaknuta priroda, životinje na pašnjacima i tunel koji to ustvari nije. Vijaka je i fizički od civilizacije „zaštićena“ tunelom koji je, ustvari, prirodna pećina kroz koju teče rijeka. Nestvarno, mračno i knjiški. Po izlazu iz pećine ulazi se u zonu sreće. Zonu duševnog mira. Zonu oštrije klime i iskrenih osmijeha.

Tako, u tren oka - Gornja Vijaka. Župa Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.

Populacija: 223.                                

Prosjek godina: 60.

Nivo sreće: 100.

Po izlasku iz auta, baka koja je čuvala ovčice, ugledavši me, mahnula mi je.

„Znatiželjna staričica“, pomislila sam.

No, tek nakon kratkog razgovora s njom, par sekudni kasnije, shvatila da su moji dojmovi, ovoga puta – pogrešni.

Dobrodošlica, srdačnost i briga - bili su motivi staričice.

„U Vijaku smo se vratili odmah po završetku rata. Tu su naši korijeni. Tu smo nikli... Imam petero djece, dvanaestero unučadi i muža kojeg volim i nakon 60 godina braka. Sretna sam. U crkvu idem svakodnevno, a na životu me drži vjera u Boga, ljubav i rad. Imam 86, ali moje godine su samo broj“, nasmiješeno mi pripovijeda baka Ljubica.

Dobro, shvaćam. Ostavljam negativnost s one strane pećine.

Prekrasna crkva sagrađena početkom prošlog tisućljeća bila je moj cilj i odredište. Napravljena od lokalnog kamena – pravo je umjetničko djelo. Mještani su par godina nakon izgradnje skinuli fasadu i otkrili istinsku ljepotu građevine. Crkva u kamenu . Jedinstvena i prekrasna. Kao što je, uostalom, i Vijaka.

„Ljudi ovdje žive zaboravljenim načinom života. U ravnoteži s prirodom i religijom. Vjera je župljanima ljepilo života. Njihov smisao, njihov put“, objašnjava župnik fra Vjeko Eduard Tomić.

„Mještani imaju pristup  internetu, civilizacija je tek manje od sata udaljena, nije Vijaka odsječena slučajno. Župljani su odabrali biti izvan gradske verve. Ovdje se živi u miru, blagostanju i svakodnevnom radu.  Moderan čovjek zaboravlja vrijednost rada. Rad je hrana za um, a vjera za duh. U Vijaci se živi u realnom, a ne virtualnom svijetu. To je formula sreće mještana Vijake“, zaključuje.

Mještani su , ustvari,  kao obitelj. Vode brigu jedni o drugima. Žive u slogi. U crkvenom dvorištu stoji statua. Koga drugog , nego mještanina Vijake - Ićka.

Ićko je starac na kojeg je teško djetinjstvo ostavilo trajne posljedice koje su djelovale na njegovo mentalno zdravlje. Nevin i neiskvaren poput trogodišnjaka, Ićko me oduševljeno dozivao  s lijepa djevojčice.  Ićko je dobrodošao u svaku kuću u Vijaci, a o njemu se brinu dobri ljudi koji su ga primili u svoj dom.

Župa Vijaka je utemeljena 1838. Pretpostavlja se kako prvo spominjanje Vijake datira iz 14. stoljeća. No, prvi pisani dokument koji spominje župu Vijaku je iz 1637., a djelo je biskupa fra Jeronima Lučića i tiče se Izvješća Rimu.

Župa Vijaka nastala je odvajanjem od Vareša, najprije kao mjesna kapelanija 1833., a potom (1838.) i kao župa u punom smislu riječi.

Župa Vijaka – župa je blagostanja.

„Ljudi odlaze. Ne jer su nezadovoljni, nego jer znaju da njihova djeca trebaju više. Mladi su , uglavnom, otišli. No, ritam i način života stvaraju pozitivnu energiju u selu. Ne tuguje se. Vijaka se nosi u srcu – ma gdje na svijetu bili“, zaključuje župnik.

Maleno mjesto s ogromnom energijom navelo me na neke nove staze. One dobre. One ljepše.

„Ljepota je u jednostavnosti života“, poručila mi je staričica iz Vijake.

„U pravu je“, pomislila sam i vratila drugoj strani pećine.

U pravu je. Ovog puta – dobro sam pomislila.

Dnevnik.ba