Likovni događaj 2021. godine u Hrvatskoj, ali i zemljama regije bila je izložba “Murtić 100“ kojom se obilježavala 100. godišnjica rođenja Ede Murtića, likovne zvijezde i velikana hrvatskog apstraktnog slikarstva. Izložba “Murtić 100“ otvorena je koncem svibnja, a zatvorena prije neki dan u Meštrovićevom paviljonu.
Bio je to središnji događaj bogatog i sadržajnog programa posvećenog Murtiću i njegovom likovnom stvaralaštvu.
Edo Murtić (Velika Pisanica, 1921 – Zagreb, 2005) bio je jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih likovnih umjetnika s prostora jugoistočne Europe iz druge polovice 20. stoljeća. U karijeri dugoj gotovo 70 godina radio je u svim likovnim tehnikama i napravio na gotovo sedam tisuća djela, što mu je donijelo visoki ugled i slavu međunarodnih razmjera.
(hdlu.hr)
Atrakcija i senzacija: Veliku multimedijalnu izložbu “Murtić 100“ posjetilo je više od 20 tisuća ljudi
Velika multimedijalna izložba “Murtić 100“ kustoski je projekt Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Hrvatskoj, dugogodišnjeg suradnika i prijatelja obitelji Murtić, koji je odabrao više od stotinu ikoničkih djela Ede Murtića, a koji je svojim sveukupnim djelom i djelovanjem formirao kulturni život Hrvatske i zemalja bivše Jugoslavije.
Uz izložbu u Meštrovićevom paviljonu, održani su i simpoziji “Gesta i sloboda“ u Zagrebu i Rovinju , izložba “Nova apstrakcija“ u Laubi uz muzički program kojeg su osmislili Murtićevi nasljednici, sin Marko i unuk Mak, a na kojima su nastupili Damir Urban i Darko Rundek. Atrakcija i senzacija, ukratko, bogat program namijenjen svim generacijama i skupinama, od likovnih radionica za djecu, programa sa studentima Akademije likovnih umjetnosti, specijaliziranih izložbi i reinterpretacija Murtićevih djela u tzv. street-artu.
Da je u pitanju ozbiljan projekt kojem se tako i pristupilo dokazuje i veliki keramički mural “Bez naziva“ (2001.) pretvoren u taktilnu sliku, uz legendu na Brailleovom pismu i audio-opis murala koji pomaže slijepim osobama da ga dožive dodirom.
U Domu hrvatskih likovnih umjetnika, u tri galerije, pokazano je simboličnih oko stotinu djela iz svih faza Murtićevog stvaralaštva. Predstavljena djela dio su izuzetne zbirke Fondacije “Murtić” koju godinama definira Goranka Vrus Murtić, sjajna slikarica i Murtićeva supruga. Izložba “Murtić 100“ prvoklasni je umjetnički doživljaj na kojem smo mogli upoznati najmanje dva Murtića – na crnim zidovima su njegove velike i silovite apstrakcije, pune energije i boje. U ‘gornjoj‘ galeriji je tjeskobni, razočarani, sjetni Murtić i njegov ‘mračna‘, gotovo pa depresivni opus, ili kako kaže, kustos Franceschi, mračna strana naše stvarnosti.
(Murtić 100, izložba u Meštrovićevom paviljonu)
“Predstavili smo sve faze i sve likovne discipline u kojima je Murtić radio od 1941. godine do 2004. godine. Ipak, cilj nam je bila svečarska izložba, prostor nije velik za retrospektivu u punom značenju te riječi. Predstavili smo najbolje primjere iz svakog razdoblja i svih tehnika koje su dio Murtićeve ostavštine na kojoj obitelj kao Fondacija Murtić želi u zajedništvu s Gradom Zagrebom ili državom osnovati muzej. Koliko je zanimanje za njegov opus i kolika je potreba za takvom institucijom vidjelo se na izložbi“, izjavio je Branko Franceschi, kustos izložbe i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti za Dnevnik.ba.
Osim slika, publika je mogla vidjeti keramiku, gvaševe, ali i radove umjetnika u vanjskom prostoru.
Branko Franceschi, kustos izložbe, izjavio je za Dnevnik.ba, da su ostvareni svi zamišljeni i planirani ciljevi, te da je izložba imala ciljani efekt da već pri ulazu doživite punu snagu Murtićeve jedinstvene energije.
“Svi koji smo sudjelovali u organizaciji izložbe i cijelog projekta, izrazito smo zadovoljni. Kad kažem svi mislim na obitelj Murtić, HDLU, Real grupu i mnogobrojne suradnike. Oko dvadeset tisuća posjetitelja i k tome zadovoljnih, u manje od dva mjeseca za naše je prilike impozantna brojka. Nismo doživjeli nikakav negativan komentar“, rekao je Franceschi za Dnevnik.ba.
(Branko Franceschi, kustos izložbe i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti; Novi list)
Od siromašnog dječaka iz radničke Trešnjevke do jednog od najvećih slikara ovog dijela Europe
Impozantni su i umjetnik i njegovo djelo. Murtić je bio jedan od najkreativnijih autora suvremenog slikarstva, istaknuti predstavnika apstraktnog slikarstva.
Murtić je od siromašnog dječaka sa zagrebačke Trešnjevke postao student kod Petra Dobrovića u Beogradu, potom kod Ljube Babića u Zagrebu.
Partizanskom se pokretu pridružio 1943. godine gdje je u Topuskom na padobranskoj svili ilustrirao ‘Jamu‘ Ivana Gorana Kovačića sa Zlatkom Pricom. Osnovao je i prvu partizansku litografsku tiskaru.
U hladnoratovskim je godinama bio među prvim slikarima iz Jugoslavije koji su dobili stipendiju za boravak u Americi i Kanadi. Jedan je od osnivača skupine Mart (1975) i kultne galerije Forum. Bio je redoviti član HAZU, dobio je i Nagradu ‘Vladimir Nazor‘ za životno djelo na početku milenija.
Izlagao je na više od 200 samostalnih i 300 skupnih izložba na svim kontinentima, a njegova se djela nalaze u kolekcijama najuglednijih svjetskih muzeja poput londonske Tate Gallery i njujorškog Museom of Modern art (MoMA). Za svoj rad dobio je niz značajnih priznanja, među ostalim, francuski Orden Legije časti, Zlatnu medalju predsjednika Italije, te tri nagrade za životno djelo, AVNOJ-a u bivšoj Jugoslaviji, Lissone u Italiji i Nazora u Hrvatskoj.
Murtić je, govori nam Franceschi, bio lice apstrakcije cijelog života, personifikacija visokog modernizma i otjelotvorenje onog što nazivamo samostalnim, slobodnim umjetnikom i mislećim intelektualcem.
(Edo Murtić)
Potpis munje: Njegove slike zvuče kao simfonijski orkestar
“Nisam ništa htio pokazati, želio sam da publika osjeti tu silnu energiju kad uđe u izložbeni prostor, jer arhitektura omogućuje da se umjetnine postave na taj način. Njegove slike zvuče kao simfonijski orkestar, u jednom čovjeku orkestar. Želio sam da to publika osjeti“, rekao je ranije Franceschi.
Murtićev status se vjerojatno najbolje moglo razumjeti na konferenciji “Gesta i sloboda“ gdje je, dodaje Franceschi, kolega Maković govoreći o Murtićevoj nepresušnoj energiji iznio podatak o 7.000 umjetnina koje je Murtić za života napravio, ne računajući skice i male formate.
“Praktično fundus jednog muzeja. Međunarodno gledajući bio je jednim od viđenih, a kod nas dominantan, predstavnika međunarodnog stila apstrakcije. Još krajem pedesetih uspješno je izlagao i na Venecijanskom bijenalu i na Documenti, i dan danas dvjema najvažnijim likovnim manifestacijama na svijetu. Dobitnik je nagrade Lissone koja je početkom šezdesetih bila vodeća likovna nagrada u Europi. Te su činjenice dovoljne. Živio je od rada svojih ruku i talenta, prodavao slike na inozemnom tržištu čime je više zarađivao nego na javnim projektima uzemlji“, objašnjava.
(Posljednji radovi Ede Murtića postavljeni u Laubi)
Bio je, nastavlja Franceschi, izuzetno talentiran, poduzetan, hrabar čovjek i umjetnik, ali i veliki radnik i vrsni poznavatelj svih likovnih disciplina.
“Uzmimo, na primjer, monumentalne radove u javnim prostorima zbog kojih ga je publika smatra državnim umjetnikom, iako je cijeli niz naših velikih umjetnika to isto radio. Kad se postavite na mjesto naručitelja ili arhitekta i trebate nekog tko će u roku, kvalitetno i umjetnički relevantno riješiti monumentalni zid, koga ćete pozvati? Najjednostavniji je odgovor Murtić koji može izvesti fresku, mural, keramiku, emajl, sgrafito itd“, objašnjava.
Između njegove ruke i mentalnog stanja nije bilo barijere: Uspješan u transferima radosti i egzistencijalne tjeskobe
Govoreći o efektu nekog umjetničkog djela, dodaje kustos izložbe, govorimo o sposobnosti umjetnika da publici prenese svoje osjećaje i svoj stav o stvarnosti.
“Murtić je bio jednako uspješan u transferu životne radosti kao i u transferu egzistencijalne tjeskobe, jer između njegove ruke i njegovog mentalnog stanja nije postojalo nikakve barijere. Bio je iskren i nije se libio u slikama pokazati svoja najosobnija raspoloženja i stavove“, rekao je.
Murtić je umjetnik međunarodnog značaja i to je naša publika, a mi se neprekidno mjerimo s većim i bogatijim sredinama, dobro osjećala.
“Njegov rad je najširoj publici bio poveznica sa svim relevantnim što se u njegovo vrijeme događalo na svjetskoj umjetničkoj sceni. S lakoćom ostvario prepoznatljiv rukopis i likovnu formulu koje je uspješno varirao kroz sve faze i mijene svoje pola stoljeća duge karijere. Bio je vrstan u svim likovnim disciplinama, tako i u grafici koju je svako tko je želio sebi mogao priuštiti“, izjavio je.
“Njegov kolorizam označio kraj socijalističkog sivila, bio je lice svega humanog što je epoha donijela sa sobom“
Ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ističe da je publika u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji zavoljela apstraktnu umjetnosti preko Murtićevog rada.
“Njegov vitalizam i kolorizam označili su kraj poslijeratne bijede i socijalističkog sivila. Bio je licem visokog modernizma i svega humanog što je ta epoha sa sobom donijela. Kao umjetnik, bio je modelom nezavisnog umjetničkog stvaralaštva za koje se opredijelio odmah nakon rata kad to u razdoblju agitpropa i kolektivizma nije bilo politički oportuno. Za razliku od većine kolega nikad nije prihvatio sigurnu egzistenciju akademskog profesora ili dizajnera u nekoj od velikih nacionalnih izdavačkih kuća“, dodaje.
U Murtićevom su se atelijeru, prema Franceschiju, kao enklavi slobodne i neopterećene razmjene misli od pedesetih godina nedjeljom redovito okupljali oni kojima je takav razgovor bio nasušna potreba.
“Murtić je zbog toga imao i problema. Uglavnom, riječ je mahom bila o umjetnicima, pjesnicima i filozofima koji su u auri Murtićeve karizme upijali osjećaj slobode. Smatram da je to važnije od bilo kakvog formalnog utjecaja“, izjavio je.
U konačnici, dodaje, apstraktni ekspresionizam je značio oslobađanje forme po osobnom ključu, svatko je mogao izraziti svoju osobnu energiju. Druženje je imalo i praktičnih posljedica, tamo je osnovana Galerija Forum koja je i danas jedan od vodećih zagrebačkih izložbenih prostora.
“Za naše nestabilne prostore treba istaknuti i njegov društveni značaj, humanizam, politički konzistentno lijevo i liberalno opredjeljenje koje je razvio ne samo odrastajući u radničkoj Trešnjevci, već i oblikujući se u intelektualnom okruženju tridesetih godina.“
Sve je to uspijevao prenijeti svojim energičnim potezom, objašnjava, i snažnim kolorom koji su već na toj formalnoj razini izražavali snagu individualne slobode i nadahnjivali publiku bez obzira na društveno uređenje.
“To se nije promijenilo kroz sve godine i još danas ima snažni efekt kojeg publika osjeća, prepoznaje i intuitivno razumije pa su stoga njegove izložbe posjećene, a njegova umjetnost i dalje ima poklonike svih generacija“, tvrdi kustos.
Karijeru počeo u jednom i završio u drugom ratu
Tragično je, dodaje, za Murtićevu generaciju da su svoj profesionalni vijek počeli u jednom i završili u drugom ratu.
“U međuvremenu su svojom energijom gradili ili vjerovali da grade bolju stvarnost. Kojeg li razočaranja spoznati da se sve vrti u zloslutnom krugu brutalnog nasilja. Kao istaknuti umjetnik u čijem se atelijeru redovito okupljala intelektualna, profesionalna i politička elita, Murtić je poznavao silnice vremena. Osamdeset i prve ponavlja ‘Jamu‘ i počinje paralelno s hedonističkim povratkom figuraciji raditi ciklus ‘Oči straha‘. Taj paralelizam više nije napuštao. Nažalost, stvarnost je ne samo potvrdila, nego i nadmašila njegove najgore slutnje“, rekao je.
Ako umjetnost nije dostupna što široj publici, ona i nema zapravo nekog naročitog smisla, ocjenjuje Franceschi.
(Crteži inspirirani Jamom)
Umjetnik vulkanske snage i geste: Njegovo je slikarstvo samo po sebi glasno, plijeni pažnju, osvaja, to je karizma
“Umjetnici stvaraju zbog sebe, ali za druge. Što ga više ljudi vidi, umjetničko djelo intenzivnije živi. Mislim da to umjetnici očekuju premda to nije osnovni poriv njihovog rada. Biti umjetnikom je vokacija i umjetnik će raditi jer mora i bez obzira na okolnosti. Istina, što slobodnije i što vidljivije to bolje. Murtić je bio izuzetno vidljiv umjetnik, njegovo slikarstvo je samo po sebi glasno, plijeni pažnju i osvaja. To se zove karizmom“, zaključio je Branko Franceschi, kustos izložbe i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti za Dnevnik.ba.
Ili, kako je to sam Murtić svojedobno rekao: “Odgovoran si sebi i promjenjivim zakonima svoje umjetnosti. Nisi odgovoran prema trećim osobama. Ako su ti jadranska ljetna krstarenja ganula dušu, ako se oko ispunilo nezaboravnim vizurama, ako ti je ruka sve to vrijeme bilježila, zapisivala, crtala, umakala kist ili pero u more, vino ili boje, ako te vodio zanos i ako je u tome zanosu bilo čak i evokacija na davne dane – tvoja je dužnost da se tome odazoveš. Ne brini za ostale: oni su, ionako, samo promatrači.“
Dnevnik.ba