Tri desetljeća od gotovo zaboravljena zločina u Buhinim Kućama: Hrvati su ipak uspjeli opstati

Kronologija važnijih ratnih događanja u Lašvanskoj dolini kaže kako su se u prosincu 1993. između vojnih postrojbi Hrvata i Bošnjaka najžešće borbe vodile za Križančevo Selo. Upravo su u tom mjestu 22. prosinca probijene hrvatske crte obrane te je počinjen jedan od najvećih pojedinačnih zločina u posljednjem ratu u BiH za vrijeme aktivne borbe. Ubijena su ukupno 63 hrvatska civila i vojnika HVO-a, a angažiranjem svih raspoloživih snaga spriječeno je spajanje bošnjačkih postrojbi u Starom Vitezu i izvan grada.

Bio je to početak kraja...

Samo 18 dana od tog zločina, ovoga puta nekoliko stotina metara istočnije, dok su rane iz Križančeva Sela još uvijek bile svježe, 9. siječnja 1994. Hrvatima u potpuno opkoljenoj i blokiranoj Lašvanskoj dolini dogodila se nova strahota, piše Nedjelja.ba.

Naime, tog dana, u ranim jutarnjim satima, pod okriljem mraka i magle, pripadnici elitnih postrojbi Armije BiH i MUP-a uspjeli su prodrijeti kroz crte obrane i upasti u Buhine Kuće i među pripadnicima HVO-a i civilima napraviti pokolj. Ubijeno je i masakrirano 25 vojnika i zarobljenika te civila, a među njima je bilo žena, staraca i djece.

Da katastrofa bude veća, ovim je upadom presječena prometnica Vitez – Busovača, a krajnji cilj napada Bošnjaka bio je spojiti se Vranjskom, udaljenoj od Buhinih Kuća manje od 1 000 metara, i tako Lašvansku dolinu presjeći na dva dijela što bi, prema procjenama vojnih analitičara i stručnjaka, bio i početak kraja obrane Lašvanske doline.

Kako bi u tomu uspjele, bošnjačke su postrojbe istodobno na još nekoliko mjesta na području općine Vitez napali crte obrane Hrvata. Zaustavljanje tog pokušaja proboja plaćeno je s još četiri poginula i 15 ranjenih. U tim borbama na području Sofe poginuli su i istaknuti pripadnici HVO-a, članovi zapovjedništva Treće bojne Viteške HVO brigade: Dragan Grabovac Galeša i Željko Matković.

Nada je vraćena polovicom veljače 1993.

Bošnjačke snage nisu uspjele jer su 14. veljače, nakon svakodnevnih borbi, pripadnici HVO-a oslobodili Buhine Kuće, kada se konačno u potpunosti vidio razmjer strašnog zločina od 9. siječnja.

Važno je istaknuti kako je u prijašnjim borbama za obranu Buhinih Kuća i u borbama za oslobađanje ovog prigradskog naselja Viteza, poginulo još 9 pripadnika HVO-a, a ranjeno ih je nekoliko desetaka. U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 14. veljače teško je ranjen, a dan kasnije u Franjevačkoj bolnici Dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj, preminuo istaknuti zapovjednik, bojnik Jozo Plavčić.

S oslobađanjem Buhinih Kuća borbe u Lašvanskoj dolini svedene su na minimum, barem u odnosu na prosinačke i siječanjske. Obje su strane bile iscrpljene u sukobu čiji se kraj tada nije nazirao. Hrvatsko vijeće obrane održalo se unatoč brojčanoj nadmoći A RBiH koja nije više bila u stanju za ozbiljnije napade na tom području. Čini se kako su i bošnjački političari shvatili da vojna borba s Hrvatima u Središnjoj Bosni više nema smisla, te da je pobjeda nad HVO-om nemoguća.

Logičan slijed je bilo potpisivanje primirja, i to u Washingtonu, samo mjesec dana kasnije, 18. ožujka 1994. kada je i dogovoreno formiranje Federacije Bosne i Hercegovine s 10 kantona.

Za kraj dodajmo kako nam je ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor poslao točan popis pobijenih 9. siječnja 1994. Bitno je napomenuti da mnogi bojovnici HVO-a nisu ubijeni u borbama već nakon zarobljavanja:

1. Mario (Marko) Barišić, (1974.), HVO;

2. Anto (Mato) Božić, (1972.), HVO;

3. Marko (Dragutin) Buhić, (1957.), HVO;

4. Mario (Josip) Buligović, (1972.), HVO;

5. Ankica (Zdravko) Grbavac, (1971.), civil;

6. Danijel (Anto) Grbavac, (1992.), beba;

7. Mladen (Rafael) Grgić, (1973.), HVO;

8. Nikola (Pero) Janković (1932.), HVO;

9. Toni (Ivan) Jazvić, (1975.), HVO;

10. Nikola (Ilija) Jurić, (1969.), HVO;

11. Novka (Milan) Jurić, (1959.), civil;

12. Draženko (Đuro) Jutanda, (1960.), civil;

13. Goran (Mijo) Kafadar, (1972.), HVO;

14. Ivan (Zrino) Kreševljak, (1975.), HVO;

15. Ivica (Anto) Lovrenović, (1967.), HVO;

16. Smiljan (Vlatko) Papić, (1969.), HVO;

17. Petar (Stjepan) Perković, (1940.); HVO;

18. Dragica (Đorđe) Petrović, (1957.), civil;

19. Stjepan (Stipo) Ramljak, (1941.), HVO;

20. Mirko (Ilija) Šafradin, (1960.), HVO;

21. Perica (Niko) Šantić, (1951.), HVO;

22. Ankica (Ante) Vidović, (1952.). HVO;

23. Drago (Ante) Vidović, (1950.), HVO;

24. Draženko (Mirko) Vidović, (1975.), HVO;

25. Mirko (Anto) Vidović, (1952.), HVO.

Dnevnik.ba