„Srce zemlje“ Glorije Lujanović kapitalno je djelo, sad je jasno zašto su majke željele da prestane istraživati rat

Gloria, zašto ti to treba? Zašto ne se ne zanimaš za nokte, frizure, odjeću i slične stvari za koje se djevojke tvojih godina zanimaju? Zašto se zanimaš za rat i ratne sudbine, za ratne zločine i zločince, za suce i odvjetnike, za Haag i sudove po BiH? Zašto sebi ne pojednostaviš život? Pitala je to moja majka Gloriju Lujanović prije pet ili šest godina dok smo sjedili u kući mojih roditelja u Bugojnu.

Kako je tad bila u zenitu istraživanja ratnih sudbina Hrvata Središnje Bosne, Glorija tom prigodom nije mogla odoljeti da ne postavi nekoliko pitanja mojem ocu koji je 1993. godine kao bojovnik HVO-a bio zarobljen u zloglasnim bugojanskim logorima Armije BiH za Hrvate. To što je nakon dva mjeseca zarobljeništva uspio pobjeći iz logora bilo je silno zanimljivo Gloriji. Zanimala se za logore, što se u njima događalo, tko su bili stražari a tko zapovjednici, tko je odgovoran za na tisuće uništenih života, tko je i kako nastradao, tko je tukao a tko naređivao, kako je Bugojno „palo“, kako su civili „izašli“, kako su se vratili…

Nije da ju nisu zanimale frizure i nokti, ali te teme nisu palile njenu unutarnju vatru kao što je to bila tema rata.

U to vrijeme sve mi je to bilo normalno i razumljivo. Riječ je bilo o vrlo talentiranoj mladoj novinarki koja je ušla u novinarstvo kako bi dala „svoj doprinos“ osvjetljavanju istine o bošnjačko-hrvatskom ratu u Središnjoj Bosni. Željela je dati glas nijemim hrvatskim žrtvama, onima koje nitko nije želio čuti.

U vrijeme kad je Gloria počela pisati o ratu u Središnjoj Bosni ni u Hercegovini se nije dovoljno znalo čak ni o najvećim ratnim zločinima nad Hrvatima, poput ubojstva osam hrvatskih anđela na igralištu u Vitezu; Križančevo Selo i Buhine Kuće su bili koliko-toliko poznata mjesta hrvatskog stradanja, ali Bikoši, Maljine, Dusina – toponimi su hrvatskog stradanja koje je čak i hrvatska javnost upoznala tek u posljednjih nekoliko godina.

Dok je istraživala teme rata i ratnih zločina, Gloria je bila studiozna, uporna i neumorna. Iako smo u to vrijeme svakodnevno skupa sjedili u redakciji, tek naknadno sam spoznao koliko je cijenu zapravo platila kako bi doprinijela razbijanju perverznog sarajevskog narativa o Hrvatima Središnje Bosne kao zločincima i agresorima a ne kao žrtvama bošnjačko-mudžahedinske agresije.

Nakon njena teksta „Središnja Bosna – bošnjački lebensraum“ pokrenuta je hajka na djevojku koja je tad bila u ranim 20-im godinama. Hajku je pokrenuo ni manje ni više nego direktor Memorijalnog centra Potočari i poznati šovinist Emir Suljagić. Suljagića nitko iz Sarajeva nije čak ni „prozvao“ zbog pokretanja hajke na mladu djevojku. Štoviše, u SDA-centričnoj javnosti hajka je objeručke prihvaćena. Doduše kao i svaka druga. Pozivi na silovanje i ubojstvo nisu pokolebali Gloriju. Ali ostavili su traga.

Koliko je traga na Glorijino zdravlje i njen unutarnji svijet ostavilo bavljenje ratom i ratnim temama shvatio sam tek nakon što sam pročitao njenu najnoviju knjigu „Srce zemlje“.

Riječ je zapravo o intimnoj ispovijesti o tomu zašto se počela zanimati za ratne teme i kako je to činila.

U vrijeme nastajanja njenih ključnih tekstova, često smo razgovarali o utjecaju tih tekstova na službene narative i pitali smo se hoće li se išta promijeniti. Tad se činilo kako se ništa ne mijenja. No, sad vidim da je Gloria uspjela promijeniti puno toga.

Tek s ove vremenske distance može se vidjeti odgovor na pitanje iz naslov jednog od njenih kapitalnih tekstova „Ima li Središnja Bosna pravo na opsadu“. Odgovor je DA, a Gloria je dala nemjerljiv doprinos da tako i bude.

No, pored ove šire slike, kroz svoje pisanje dala je i glas brojnim nevinim hrvatskim žrtvama rata u Središnjoj Bosni. Njihova imena izgovaraju se danas s dostojanstvom i pijetetom. Taj glas nije samo onaj glas koji je snimljen na diktafon dok su žrtve pričale svoje priče. Riječ je o puno dubljem i intimnijem glasu, glasu koji odjekuje kroz njenu poeziju koja je, također, dio knjige „Srce zemlje“.

Tek nakon čitanja ove knjige postalo mi je jasno zašto je moja, kao i njena, kao i sve majke ovog svijeta, željela da Gloria prestane s istraživanjem rata. Cijena je ogromna, ali netko ju je morao platiti. Gloria se dobrovoljno javila.

Zato je važno doći na promociju njezine knjige „Srce zemlje“ u organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, koja će se održati u srijedu, 28. veljače u 19 sati u Galeriji kraljice Katarine Kosače u Mostaru. Knjigu će, pored autorice, predstaviti prof. dr. sc. Miroslav Palameta, dekan Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru prof. dr. sc. Dražen Barbarić i ravnatelj HNK Mostar Ivan Vukoja, a moderatorica je dr. sc. Anita Milićević. Knjiga „Srce zemlje” objavljena je u nakladi Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Naklade OceanMore iz Zagreba. 

Dnevnik.ba