Spomen-obilježje na Kazanima kod Sarajeva: Naši ubijeni psi lutalice

Da nisam prije par dana na nekom dnevniku gledala podsmješljiv komentar gradonačelnice Karić ovim povodom pomislila bih da joj netko podmeće elementarnu neuviđavnost. Naime, Karić je uz neki zlokoban osmjeh postavila pitanje da zamislimo kako bi to izgledalo da uz sedamnaest imena ubijenih stoji četrnaest imena počinitelja tih zločina. Uz to je još par puta naglasila kako je nakon četiri provjere utvrđeno da je ipak riječ o svega sedamnaest ubijenih civila.

Piše: Sanja Vlaisavljević, Dnevnik.ba

Što je htjela poručiti naglašavanjem broja ubijenih? Valjda da je to zanemariv broj i da ne treba praviti galamu oko toga. Evo zamišljamo kako bi izgledalo. Znalo bi se da su sarajevske Srbe i ostale ubili ljudi sa imenom i prezimenom, pripadnici armije koja ima naziv i da ubijene nisu ubili nikakvi odmetnici ili samoorganizirane ulične bande.

Koliko je trebalo Srba (civila) ubiti u Sarajevu pa da bi se moglo govoriti o zločinima?

Nakon što je komandant brigade koja je počinila ove zločine sahranjen uz najveće počasti, na istom groblju na kojem počiva prvi predsjednik SDA, zar se još itko usuđuje reći da su ubojstva nad Kazanima počinili neki odmetnici. Kao nagradu za zločine nad Srbima sahranjen je pored vrhovnog komandanta armije čiji je zapovjednik bio.

Eto, usuđuju se to reći dežurni sarajevski ukrasi na reveru koji svjedoče o „multinacionalnom“ sastavu kako tadašnje armije čiji su pripadnici bili tako i današnje tobožnje multietničnosti grada pa jedan od njih veli da su se neki „pretvorili u odmetnute grupe koje su dodatno terorizirale građane, čineći zločine čak i nad pripadnicima Armije RBiH“ te dodao da je „broj takvih zanemariv“. Dakle, ne samo što ih amnestira od odgovornosti kao pripadnike armije nego dodaje da ih je toliko malo bilo da ih ne treba, praktično, ni spominjati. A vrhunac cinizma je pohvala armiji koja se usudila obračunati s „odmetnutim pripadnicima“ te iste armije.

Pa ili jesu ili nisu pripadnici armije? Razumljiva je potreba ovakvih ikebana da ne izgube status u gradu, ali da treba ponovno gaziti preko nedužno ubijenih da bi se zadržale pozicije u gradskoj upravi je previše čak i od ikebane koja dodaje gordo kličući da nisu svi isti i da nije točno da su „svi činili zločine“. Što zaključujemo ovim usklikom? Da na Kazanima zapravo i nisu bili nikakvi zločini! Civili su naprosto nekako ubijeni u ratnom vihoru.

Drugi, pak, cvijetak na reveru multietničnosti smatra da je gradskom odlukom o neimenovanju zločinaca „napravljena velika greška“.

Kako se samo biraju riječi da se ne bi kompromitirao ugled u gradu u kojem za samo jednu pogrešnu riječ bivaš izopćen. U gradu u kojem si na poziciji ako znaš što treba reći, a ne kako stvari stoje. Zato se svakodnevno njihove misli i prenose putem „građanskih“ medija koji šalju strogo kontrolirane poruke.

Nažalost, koliko god tu šačicu dežurnih uljepšavatelja multietničke slike podmetali kao živi dokaz multietničnosti i primjera kritičkog promišljanja ostaje neumoljiva činjenica da su oni samo sluge koji služe jer znaju što ih čeka ako se „odmetnu“.

No, vrhunac cinizma gradonačelnice Karić povodom spomenika na Kazanima je zahvala vijećnicima što pokazuju razumijevanje prema žrtvama? „Razumijevanje prema žrtvama“! Razumijevanje čega? Zbog čega? U ime čega? Ili samo još jedno ubojstvo nevino ubijenih srpskih civila u srcu glavnog grada koji su, eto, ubijeni baš kao psi lutalice. Baš kao što šinteri pokupe ulične pse pa im se više za trag ne zna niti treba da zna.

Doduše, poslije godina nerazumijevanja i relativiziranja zločina u glavnom gradu BiH, njihovo glasovanje u vezi sa spomen pločom još je i velikodušan čin.

Ps.

Oni koji su proživjeli dvostruku sarajevsku opsadu znaju da su do zadnjeg dana života „odmetnutih“ vojnika sarajevski civili, mahom Srbi i Hrvati, dobivali svakodnevno pozive za kopanje rovova baš u njihovu brigadu a da je na tim pozivima bio definiran naziv armije čiji su zapovjednici bili. Bili su to pozivi poslije kojih se mnogi nisu živi vraćali.

A o uličnim racijama neki drugi put.

Dnevnik.ba