Razgovarao: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Gospodine Sitarski, hrvatskom narodu i njegovim političkim zastupnicima se često prigovara kako „ne znaju što žele“. No, Vi ste radili na studiji koja na neki način artikulira viziju Bosne i Hercegovine u kojoj se Hrvati neće osjećati građanima drugog reda. Dakle, znaju li Hrvati što politički žele u BiH?
Hrvati naprosto žele jednakopravnost s ostala dva konstitutivna naroda na cijelom teritoriju BiH. Oko toga su suglasne gotovo sve ozbiljne društvene i političke strukture Hrvata u BiH. One su suglasne i da se ta jednakopravnost može ostvariti jedino na načelima multinacionalnog federalizma. Takav stav ne samo da ne ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet BiH, već je i u cijelosti sukladan Ustavu BiH, posebice njegovom temeljnom dijelu – Preambuli, u kojoj su poimence pobrojani Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi.
Što podrazumijeva pojam „konstitutivnosti naroda“?
Konstitutivnost naroda podrazumijeva da su tri naroda pobrojana u Preambuli, zajedno s ostalima i sa svim njezinim građanima, izvor i temelj samog državnog subjektiviteta BiH. Ta je činjenica našla svoj odraz ne samo u preambuli Ustava, nego i i u strukturi vlasti. Nitko ne može zanijekati da u ovoj državi postoje tijela vlasti namijenjena upravo legitimnom, dakle demokratskom predstavljanju konstitutivnih naroda. Ta su tijela Predsjedništvo BiH, u koje svaki konstitutivni narod treba izabrati po jednog člana, te domovi naroda u Parlamentarnoj skupštini BiH i u Parlamentu Federacije. Svaki konstitutivni narod treba izabrati svoje izaslanike u vlastitom klubu u svakom od tih domova naroda. Stoga svaki od tri konstitutivna naroda treba biti zasebna izborna jedinica za izbor svakog od tih tijela vlasti. Jedino na taj način konstitutivni narodi mogu, sukladno Ustavu BiH, biti nositelji demokratskog političkog predstavljanja u tim tijelima. U suprotnom se može dogoditi, a već se više puta i događalo, da jednome narodu pripadnici drugoga naroda biraju predstavnike u tim tijelima.
Kako je došlo do tog da jedan narod drugom može birati predstavnike?
To je, na žalost, i dalje moguće uslijed izvorne nedorečenosti, ali i naknadno nametnutih izmjena Izbornog zakona, pa i samoga Ustava, koji time proturječe Preambuli Ustava, njegovome temeljnom dijelu. No, nije najveći problem u tom postojanju pravno-tehničke mogućnosti da pripadnici jednoga naroda biraju predstavnike drugomu narodu u tim tijelima. U biti je najveći problem u tome što stranke koje imaju unitarističku agendu kandidiraju svoje članove na dužnosti Ustavom namijenjene za predstavljanje jednog naroda, recimo Hrvata, a onda pozovu svoje birače koji mahom ne pripadaju tom narodu, recimo Bošnjake, da glasuju za te njihove kandidate.
Tako su možda i nehotice birači Bošnjaci, pristalice takvih stranaka, došli u situaciju da počine krađu političkog identiteta svojim sugrađanima Hrvatima. Oni na to jednostavno nemaju moralnoga prava, obzirom da su i Predsjedništvo BiH i domovi naroda namijenjeni upravo legitimnom, demokratskom predstavljanju svakoga konstitutivnog naroda ponaosob, a dio su bošnjačkih birača njihove političke elite navele upravo da izvedu nacionalno-političku mimikriju, faktički se predstave u političkom smislu kao Hrvati, te da time realno postojeće Hrvate liše mogućnosti da izaberu vlastite predstavnike u tim tijelima.
Stalno se govori o pravima konstitutivnih naroda, no što je s građanima?
Treba posebno napomenuti da u BiH postoje i tijela vlasti, prije svega zastupnički domovi i u Parlamentarnoj skupštini BiH i u Parlamentu Federacije, u kojima su svi građani BiH i FBiH zastupljeni neovisno o svojoj nacionalnoj pripadnosti. U tim će tijelima, naravno, biti najviše bošnjačkih zastupnika dokle god su Bošnjaci numerička većina i u BiH i u FBiH, tako da se nitko ne mora brinuti zbog navodnog derogiranja demokratskog načela „jadan čovjek – jedan glas“. To načelo se provodi i uvijek će biti provođeno u zastupničkim domovima, te ga nikako ne može ugroziti legitimno demokratsko predstavljanje konstitutivnih naroda, koliko god da su oni brojni, u za to predviđenim tijelima – Predsjedništvu i domovima naroda.
Bez takvog legitimnog predstavljanja konstitutivni narodi BiH bi se sveli na nekakve etničke zajednice, nacionalne manjine ili slične skupine, koje u najboljem slučaju mogu uživati kulturnu autonomiju i pozitivnu diskriminaciju pri izborima tijela vlasti. Premda su prava određenih konstitutivnih naroda u oblasti kulture u pojedinim dijelovima, ili čak u cijeloj BiH, također ozbiljno ugrožena, Ustav BiH i njegova Preambula impliciraju da sama kulturna autonomija nikako ne može biti vrhunac političkih prava konstitutivnih naroda. Oni, naprotiv, moraju uživati potpuno osigurano pravo na legitimno predstavljanje u spomenutim državnim i entitetskim tijelima vlasti.
Zbog čega se neprestano ponavlja kako Hrvati nisu jednakopravni s druga dva naroda? Je li to stvar dojma ili imamo i konkretne dokaze političke neravnopravnosti Hrvata?
Ne postoji samo dojam da Hrvati ne uživaju jednakopravnost s ostala dva konstitutivna naroda. Njihova je nejednakopravnost, na žalost, uvjerljivo najrelevantnija društvena i politička činjenica u suvremenoj BiH. Uzrok je te činjenice prije svega u spomenutim različitim oblicima lišavanja Hrvata mogućnosti da izaberu svoje legitimne zastupnike u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Parlamenta FBiH. Iz tog onemogućavanja proistječu i drugi oblici oduzimanja i ugroze legitimnih i Ustavnom zajamčenih prava Hrvata. Njihova nejednakopravnost dolazi do izražaja prije svega pri konstituiranju i funkcioniranju izvršne vlasti. Tako je, uz asistenciju inozemnog faktora i njegovih nametnutih izmjena i proizvoljnih tumačenja izbornih propisa, vlast u Federaciji BiH dvije godine obnašala tzv „Alijansa“ a čak četiri godine „Platforma“. Niti za jednu niti za drugu koaliciju nije glasovala većina Hrvata u FBiH, što znači da su njihove vlade bile nelegitimne i protuustavne.
Kakve su posljedice formiranja takvih vlada koje nemaju legitimitet jednog konstitutivnog naroda?
Takve krađe političkog legitimiteta ostavljaju teške posljedice u oblastima kulture, javnog informiranja i obrazovanja, ali i gospodarstva, financija, sigurnosti, izgradnje infrastrukture, utjecaja na vanjsku politiku itd. U svim se tim oblastima mogu naći konkretni primjeri zanemarivanja, pa i izravnog kršenja Ustavom jamčenih individualnih i grupnih prava Hrvata. Izrazito nepravedna raspodjela poreznih prihoda u Federaciji, u korist Sarajevske i još nekih bošnjačkih, a na štetu većinski hrvatskih županija jedan je od izrazitijih primjera, kao i nepostojanje javnog RTV servisa na hrvatskom jeziku.
Jesu li onda danas Hrvati građani drugog reda u BiH?
Danas je situacija takva da Hrvati praktično jesu građani drugog reda, a koju mnogi bošnjački političari smatraju podrazumijevajućom i normalnom, čak i nedovoljno učvršćenom. To dovodi povremeno i do neskrivenog brutalnog nasilja nad Hrvatima. Pored nerazjašnjenih slučajeva ubojstava povratnika, pa čak i pojedinih visokih dužnosnika Hrvata, posljednji primjer brutalnog nasilnog prekida lokalnih izbora u Stocu svjedoči da je za neke bošnjačke političare i nasilje legitimna metoda sprječavanja Hrvata da na demokratskim izborima zadobiju političke položaje čak ni u sredinama gdje predstavljaju većinu stanovništva. Primjeri spomenutih anomalija pojavljuju se u BiH s promjenljivim intenzitetom i dinamikom, ovisno o političkom trenutku, ali ih je u svakom slučaju previše jer ih po slovu i duhu Ustava, pa i elementarnih civilizacijskih i demokratskih standarda uopće ne bi smjelo biti.
Na koji način Hrvati predlažu da se riješi problem njihove neravnopravnosti?
Hrvatski politički predstavnici na svim razinama vlasti zalažu se prije svega za dosljedno provođenje načela legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda u za to predviđenim tijelima vlasti. Potpunim provođenjem tog načela u praksu otvorio bi se put za eliminiranje najtežih među mnogobrojnim i raznovrsnim oblicima oduzimanja neotuđivih Ustavom garantiranih prava Hrvata. Nužno je da hrvatski član Predsjedništva BiH i izaslanici u Klubu Hrvata Parlamenta Federacije, a time i Parlamentarne Skupštine BiH, budu izabrani većinom hrvatskih glasova. Samo će tako hrvatski narod, kao i ostala dva konstitutivna naroda, biti zasebna izborna jedinica za izbor tih tijela vlasti i samo će tako biti politički potpuno jednakopravan.
Kako to ostvariti?
Pri zalaganju za provođenje načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda hrvatski politički predstavnici ne nastupaju ultimativno, jer su svjesni da se to načelo može ostvariti primjenom različitih institucionalnih rješenja i mehanizama. Mnoge su inačice takvih institucija i mehanizama već uspješno testirane u zemljama koje su po nacionalnoj i uopće identitetskoj strukturi pučanstva usporedive s BiH. Takav pristup hrvatskih predstavnika, koji ne inzistiraju ultimativno niti na jednom od konkretnih institucionalnih rješenja, već ostavljaju prostor za dogovor o tome s predstavnicima ostala dva naroda, kao i ostalih građana, u posljednje vrijeme se sve češće zlorabi. Zlorabe ga protivnici bilo kakve verzije legitimnog predstavljanja, pa i same institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda. Oni pokušavaju spremnost hrvatskih predstavnika na dijalog o različitim opcijama predstaviti kao posljedicu ili indikator nepostojanja konkretnih hrvatskih zahtjeva.
No, konkretni prijedlozi ipak postoje. Tako imamo konkretne prijedloge za izmjenu načina izbora članova Predsjedništva i izaslanika u domove naroda, ponuđeni su i konkretni prijedlozi izmjene izbornih pravila za Mostar.
Priča o tomu da „Hrvati ne znaju što žele“ se plasira unatoč činjenici da su hrvatski političari formulirali i ponudili pregovore o vrlo konkretnim institucionalnim mehanizmima za izbor članova Predsjedništva BiH iz Federacije. Ponudili su varijantu po kojoj bi svi građani sukladno svom nacionalnom izjašnjavanju na službenom popisu pučanstva bili upisani na birački popis za izbor odgovarajućeg člana Predsjedništva. Pri tomu bi i građani koji nisu pripadnici niti jednog konstitutivnog naroda mogli birati hoće li biti upisani na birački popis za izbor hrvatskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva, a za svaku od tih dužnosti bi se mogli kandidirati baš svi građani, neovisno o svojoj nacionalnoj pripadnosti. Ključno je da pripadnici jednog konstitutivnog naroda ne bi mogli glasovati za izbor predstavnika drugoga naroda u Predsjedništvu.
Formuliran je i model po kome bi teritorij Federacije bio podijeljen na tri izborna područja, koja bi služila isključivo za zbrajanje glasova pojedinih kandidata. Jedno bi područje bilo s izrazitom bošnjačkom, drugo s izrazitom hrvatskom većinom, a treće bi obuhvaćalo nacionalno mješovite općine i gradove. Bošnjački bi član Predsjedništva postao kandidat koji je ostvario najbolji rezultat u bošnjačkom i mješovitom području, a hrvatski član onaj koji je pobijedio u hrvatskom i mješovitom. Po trećem bi modelu za dobivanje dužnosti u Predsjedništvu bila presudna pobjeda u većini županija s bošnjačkom, odnosno većini županija s hrvatskom većinom. Primjena je drugog i trećeg modela također postala mogućna od kako su konačno službenim proglašeni rezultati popisa pučanstva iz 2013. godine, jer sada nitko ne može skrivati, ignorirati niti relativizirati činjenice o broju pripadnika svakoga naroda koji žive u pojedinim županijama, općinama i gradovima.
U svakom slučaju, ovaj aktivan i konkretan pristup hrvatskih političara potpuno besmislenim čini sve češće primjedbe da oni ne znaju što traže. To što nisu ultimativno fiksirani niti za jedan od spomenutih prijedloga ne znači da nisu iznijeli razumno ograničen broj vrlo konkretnih prijedloga. Problem je, izgleda, što niti jedan od tih ili sličnih prijedloga nije prihvatljiv onima čiji je vrhovni cilj u stvari upravo spriječiti zakonska jamstva da će svaki narod većinom vlastitih glasova izabrati svoga člana Predsjedništva. Iznošenje ovih konkretnih modela u javnost i njihovo iskreno nuđenje bošnjačkim političarima u pregovaračkom procesu zato možda neće nužno dovesti do njihovog prihvaćanja, ali će svakako dovesti do toga da maske definitivno padnu i da se pred cijelom javnošću BiH i Europe vidi što su čiji istiniti motivi i interesi.
Što su glavne prepreke ostvarenju hrvatske ravnopravnosti u BiH?
Glavna je prepreka hrvatskoj ravnopravnosti unitaristička politika. Citirat ću kolegu iz IDPI-ja Ivana Vukoju koji je tu politiku definirao njezinom bošnjačkom bazom, bosanskom nadgradnjom i građanskom fasadom. Unitarizam, dakle, prije svega teži dominaciji Bošnjaka nad cijelom Bosnom i Hercegovinom. Ta se težnja nekad neuspješno prikriva kao težnja za centraliziranom „bosanskom“ ili „građanskom“ državom u kojoj bi pripadnost građana različitim narodima bila politički i ustavno irelevantna. Sve i da su takve težnje iskrene, što kod dijela ali ne i većine njihovih promotora mogućno i jesu, one bi i dalje bile izravno suprotstavljene važećem Ustavu BiH, njezinoj povijesti i demografiji.
U čemu se ogleda politika unitarizma?
Ključna odrednica unitarističke politike je da ona nastupa iz perspektive većinskog nacionalizma, a većinski nacionalizam je uvijek hegemonistički i asimilacijski. Unitaristička politika je i konceptualno i praktično nespojiva s postojećim ustavno-pravnim poretkom i stoga ju treba smatrati protuustavnom i antidaytonskom politikom.
Kao što sam već govorio, praktičnih primjera unitarističkih politika ima jako veliki broj. Među najočitije spadaju dvostruki izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nelegitimne vlade Aljanse i Platforme, izborni inženjering pri izboru zastupnika za Dom naroda Federacije BiH, nametnuti ustavni amandmani kojima se uloga Doma naroda u velikoj mjeri relativizirala i obesmislila, relativiziranje i ukidanje načela pariteta i konsenzusa pri sastavu i funkcioniranju Vlade FBiH, ….
Zašto se bošnjačka javnost toliko protivi samom pojmu „federalizma“ i što on podrazumijeva?
Dijelom je u pitanju spomenuta namjera da se ukine ili politički irelevantnom učini sama ustavna kategorija konstitutivnih naroda, ako ne svih onda barem hrvatskog. Akteri opsjednuti tom namjerom posebnu opasnost vide u federalizmu, obzirom da se jednakopravnost konstitutivnih naroda može ostvariti isključivo na temeljima i načelima federalizma. U dijelu je javnosti pak po srijedi nerazumijevanje samog pojma federalizma, koji se a priori poistovjećuje s teritorijalnim podjelama i razgradnjom države. Zato je nužno napomenuti da su poveznica među raznovrsnim pojavnim oblicima federalizma dva temeljna principa. Po principu samouprave, tj. samostalne uprave (self rule) ili vertikalne podjele vlasti, konstitutivne jedinice posjeduju ustavno zajamčene ekskluzivne ovlasti nad određenim područjima zakonodavstva i uprave. Tih ovlasti ih niti državna niti bilo koje druge razine vlasti ne mogu lišiti. Po principu zajedničke ili podijeljene uprave (shared rule) ili horizontalne podjele vlasti, konstitutivne jedinice ravnopravno upravljaju tijelima vlasti na središnjoj razini, najčešće sukladno načelu pariteta u sastavu i konsenzusa pri odlučivanju tih tijela.
No, čim se spomene pojam federalizam bošnjačka javnost pomisli na teritorij i na raspad države.
Nužno je naglasiti da konstitutivne, tj. federalne jedinice mogu, ali ne moraju biti teritorijalno koncipirane i razgraničene. U pluralnim demokratskim zemljama već postoje vrlo uspješni primjeri funkcioniranja neteritorijalnog federalizma. U nekim su zemljama elementi neteritorijalnog federalizma primijenjeni u kombinaciji s elementima teritorijalnog, čiji su dezintegracijski efekti time ublaženi. Stoga je plašenje javnosti samim pojmom federalizma kao nužnom ugrozom državnog, prije svega teritorijalnog jedinstva, izrazito destruktivno po mogućnost stabilizacije stanja u BiH.
Zbog čega se ne federalizira i RS i je li federalizacija isto što Treći entitet?
Ovo se pitanje mahom postavlja uz pretpostavku da se dosljedna federalizacija BiH nužno mora provesti po teritorijalnom principu, tj. da se mora formirati entitet s hrvatskom većinom. Već je rečeno da to nije točno i da postoji niz mehanizama čijom bi se primjenom BiH mogla ustrojiti i na načelima neteritorijalnog federalizma. No, obzirom da je to pogrešno izjednačavanje federalizma s uvođenjem trećeg teritorijalnog entiteta već postalo opće mjesto, treba se osvrnuti i na „plan C“ unitarističkih snaga, kojim se tobože prihvaća formiranje tog entiteta, ali isključivo pod uvjetom da on ne obuhvaća samo teritorij današnje FBiH, već i RS-a.
U temelju je te neiskrene ponude težnja unitarističkih snaga za zadržavanjem statusa quo. Njome se Hrvatima nudi i ono što njihovi politički predstavnici sada i ne traže, jer autori te ponude žele stvoriti privid da brinu i o hrvatskim interesima. Oni, međutim, suštinski žele razvodniti, relativizirati, pa i do beskraja odložiti razgovore o realno postojećim, aktualnim i konkretnim hrvatskim zahtjevima i o prijedlozima formuliranim radi ispunjenja tih zahtjeva.
Jedan je od ključnih argumenata aktera koji svode federalizaciju BiH na stvaranje trećeg entiteta, a što prihvaćaju isključivo uz izmjene granica obaju postojećih, optužba da bi svaki drugačiji model federalističkog preustroja zemlje značio teško zanemarivanje, pa i izdaju Hrvata koji žive u RS-u ili su odatle svojevremeno protjerani. Nema sumnje da Hrvati u RS-u ne uživaju jednakopravnost sa Srbima, kao ni Bošnjaci. Nema, međutim, niti jednog validnog dokaza ili argumenta da bi stvaranje entiteta s hrvatskom većinom isključivo na današnjem teritoriju FBiH, ili pak neteritorijalnog, dodatno pogoršalo nezadovoljavajuće stanje Hrvata iz RS-a.
Nema dokaza niti da bi ga automatski poboljšalo, ali je ta činjenica potpuno neupotrebljiva kao argument za odbijanje zahtjeva usmjerenih na ostvarenje prava Hrvata u FBiH. Takvim se lažnim argumentom prikriva najrelevantnija činjenica suvremene BiH – da su Hrvati i u većem entitetu, u kome živi više od 90% od ukupne hrvatske populacije u zemlji, također lišeni prava koja im pripadaju kao konstitutivnom narodu. Realno postojeći, ali nedvojbeno manji problem, time se koristi kao sredstvo opstrukcije rješavanja većeg problema.
Autori ove zamjene teza vjerojatno nesvjesno otkrivaju svoje pravo shvaćanje države i međunacionalnih odnosa time što a priori podrazumijevaju tezu da teritorijalni entitet s većinom nekog naroda mora obuhvatiti sve pripadnike tog naroda. To je u suštini ekstremna teritorijalizacija nacionalnog pitanja u BiH, za što se najčešće optužuju srpske političke elite. Potpuno se, međutim, zanemaruje mogućnost da entitet s hrvatskom većinom, bilo da je neteritorijalan ili da obuhvaća dio današnjeg teritorija Federacije, preuzme na sebe skrb o svim Hrvatima u BiH, neovisno o tomu u kojoj administrativno–teritorijalnoj jedinici žive. Ukoliko se bilo kojoj varijanti hrvatskog entiteta dodijele institucionalni mehanizmi kojima raspolažu na primjer valonska i flamanska zajednica u Belgiji, što uključuje neotuđive ustavne ovlasti i pripadajuća proračunska sredstva za vršenje tih ovlasti, potpuno bi besmislen postao ključni argument o pogoršanju položaja Hrvata u RS-u. Njihov bi se položaj time poboljšao, jer bi imali institucije kojima bi se mogli obraćati pri ostvarivanju svojih prava i legitimnih interesa. Njihov bi položaj vjerojatno bio nepovoljniji od položaja Hrvata koji bi živjeli unutar teritorijalno definiranog entiteta, ali bi definitivno bio bolji nego što je danas. Ničija, dakle, prava ne bi bila umanjena niti bi bilo čiji interesi bili ugroženi, a svim bi Hrvatima u BiH položaj bio poboljšan, što ne može osporiti čak niti argument da to poboljšanje ne bi bilo u cijelosti ravnomjerno za sve dijelove hrvatske populacije.
Mora se voditi računa i o činjenici da se svaka izmjena ustroja BiH može provesti isključivo na način sukladan važećem Ustavu, po kojemu RS ima svoj subjektivitet i institucionalnu strukturu. Svaki bi pokušaj ignoriranja te činjenice bio u suštini revolucionaran, protuustavni čin, dok su hrvatski politički predstavnici opredijeljeni za poboljšavanje i dopune postojećeg sustava, a ne za njegovo uništenje. To ne znači da oni smatraju sadašnji ustroj RS-a dobrim, ali su svjesni da na njegove promjene u cilju poboljšanja položaja tamošnjih Hrvata mogu utjecati isključivo kroz dogovore sa srpskim političarima. Dvoentitetsko uređenje BiH nije savršeno, ali se ono bez suglasnosti legitimnih predstavnika sva tri naroda i oba entiteta ne može mijenjati. Obzirom da nije realno očekivati takvu suglasnost oko ukidanja tog uređenja, fokus treba staviti na neusporedivo dostižniju mogućnost konsenzusa oko nadilaženja mana i posljedica striktne i duboke teritorijalne podjele BiH na dva entiteta. Zanemarivanje te činjenice može biti motivirano samo odsustvom želje da se jednakopravnost konstitutivnih naroda u BiH dostigne i na onim poljima gdje bi to bilo mogućno.
Što je glavno uporište zahtjeva za federalizacijom FBIH?
Pored već spomenutih značajki federalizma koje ga čine optimalnim principom ustroja cijele BiH, u entitetu FBiH je taj princip još manje mogućno bez posljedica ignorirati ili relativizirati. Taj entitet samim svojim nazivom sugerira utemeljenje na federalističkim načelima, a sukladna je tomu i njegova ustavna struktura. U Federaciji su županije/kantoni klasične federalne jedinice, koje na entitetskoj razini sudjeluju u konstituiranju zakonodavne vlasti preko Doma naroda Parlamenta FBiH.
Nužno je, međutim, spomenuti da niti županije na federalnoj, niti entiteti na državnoj razini, kao administrativno–teritorijalne jedinice nisu namijenjeni političkom artikuliranju i zastupanju vlastitih, teritorijalno definiranih interesa. Oni su namijenjeni artikuliranju i zastupanju interesa samih konstitutivnih naroda spomenutih u Preambuli Ustava, neovisno u kojoj administrativno–teritorijalnoj jedinici žive njihovi pripadnici. To je sukladno i Odluci Ustavnog suda BiH iz 2000. godine o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH. Ta je sudska odluka, na žalost, korištena u političkoj, pa i ustavnopravnoj praksi, za lišavanje konstitutivnih naroda njihovih ustavnih prava, umjesto da služi kao temelj za njihovu učinkovitu obranu.
Dnevnik.ba