Američki senator Daniel Patrick Moynihan je nazvao semantičku infiltraciju „sustavnim iskrivljenjem značenja određenih riječi kako bi se zbunilo ili obmanulo“. Semantička infiltracija je proces gdje mi usvajamo jezik naših protivnika kod opisa političke realnosti. Pitanje je počinju li, i ako jesu, u kojoj mjeri njihovi medijski termini (poput: građanska država, Bošnjaci žrtve, UZP, fašisti, genocidaši, agresori Hrvatska i Srbija, dijeljenje BiH, secesija, stvaranje trećeg entiteta itd.) utjecati na naše vlastite percepcije?
Sarajevski politički motivirani mediji uporno i neumorno rade da mi „voljno“ prihvaćamo terminologiju koju nam oni prišivaju sa smišljenom i neprijateljskom namjerom. S druge strane ustaljena praksa odbacivanja mržnjom, odnosno prijetnje upućene katoličkoj obitelji u Sarajevu zbog božićnog vijenca na vratima ili pak prijetnje vijećnika u Bugojnu hrvatskom kolegi kojem je poručeno da "ako će pričati hrvatski, ide u Hrvatsku", konstatacije profesora iz Zenice kako su kršćani bili kmetovi muslimanima "a sad hoće pola države“, te primjerice nasilno skidanje zastave hrvatskog naroda u Jelahu se ili ignorira ili isporučuje kao djela psihički nestabilnih pojedinaca. Najnovije izražene negativne konotacije koje se medijski vežu uz termin „kršćanske vrijednosti“ te školski primjer licemjerstva oko osvjetljavanja Starog mosta bojama nogometnog prvaka BiH, posljednji su primjeri gdje oni u negativnoj namjeri prikazivanja drugog raskirnkavaju sami sebe.
Sve što mislite to postajate. Razmišljanje rađa vaš politički identitet. Mišljenja i stavovi određene osobe, kao i njezin osjećaj identiteta, se razvijaju unutar društvenih postavki te modeliraju i zaključuju kroz propagandno djelovanje putem medija. Kada su izvrgnuti medijskom utjecaju ljudi imaju tendenciju da se više prilagode određenim normama koje se forsiraju i postavljaju kao ispravne. Ono što sarajevska politička i medijska javnost ne vidi, a neprimjetno im se dogodilo, jeste da su se pretvorili u predmet svoje mržnje, odnosno u propagandnu iluziju o fašističkom neprijatelju. Sada su oni ti koji bi protjerivali, nametali, obespravljivali, podčinjavali, osvećivali se i dovodili u red u „svojoj kući“. Jedan od načina da se sakriju vlastiti nedostatci i greške je da se optuži suprotna strana za isto, za negativne osobine i ponašanje sa ciljem skretanja pozornosti sa vlastitih grijeha, a prema suparniku.
Percepcija je inače definirana kao davanje značenja okolišnom stimulansu koje se prima kroz pet osjetila. Ona je ograničena sposobnošću mozga da procesira količine informacija koje prima tako da je um razvio mehanizme za efektivno davanje prioriteta informacijama kako bi bio u stanju da reagira brzo u zadanom okolišu. Činjenično, takav medijski kognitivni proces je najčešće refleksivan ili automatski po svojoj prirodi i lišen razuma te oni pod dugotrajnim utjecajem čuju i shvataju samo ono što su već od istog izvora napola naučili (hoće da unište Bošnjake, a BiH podijele; jednakopravnost i načelo konsenzusa su putevi u nestanak BiH i palestinizaciju Bošnjaka, legitimno predstavljanje je antieuropska i anticivilizacijska vrijednost)!
Kada su svi članovi ciljne grupe pod takvim propagandnim utjecajem njihove mentalne funkcije se mijenjaju, oni onda žive u proširenom sadašnjem trenutku koji čini prošlost i budućnost dalekim i irelevantnim. Osjećaji predvladaju nad razumom, a djelovanje nad razmišljanjem! U takvom stanju uobičajeni kognitivni i motivacijski procesi koji inače upravljaju ponašanjem u društveno prihvatljivim okvirima više ne vode ljude (okretanje mitraljeza prema Mostaru, „slanje“ vehabija na Jadran, predizborni natpisi koji pozivaju na nasilje). Djela i zamisli najmonstruoznijeg karaktera tada postaju simpatična i poželjna jer su usmjerena prema mrskom neprijatelju koji se percipira kao neljudski, krajnje zao i ne vrijedan življenja. Tako se mogu čuti licemjerne „šale“ na najgore povijesne zločine i životinjska djela surovosti za vrijeme Turske okupacije. Inače, tih 400 i nešto godina se ne spominju u sarajevskim medijima u nikakvom negativnom kontekstu, ali se zato mnogo puta prenaglašavaju njima pogodni izvučeni vremenski dijelovi iz četiri godine rata 1990-tih. Događaji od 1992.-1995. ne predstavljaju čitavu povijest, a pogotovo ne najmračnije zločine na ovim prostorima!! Drugom prilikom ćemo o sustavnom otimanju kršćanske djece (i njihovom preodgoju u janjičare), silovanjima (pravu prve bračne noći), „javnim spektaklima“ nabijanja na kolac, prisilnom radu (kuluku), otimanju imovine itd., a koje je trajalo četiri stoljeća!
U tom tuberkulozno-moralističkom okruženju razvedenom od stvarnosti, nema osjeta za ispravno i pogrešno ili krivnje savjesti. Bez unutrašnjih ograničenja ponašanje je u potpunosti pod kontrolom vanjskih političko-medijskih situacijskih utjecaja. Tako u političkom podneblju gdje vrhunac kulture predstavljaju ćevapi sa kajmakom, ono što je moguće i dostupno (dominacija demografske većine) prevladava nad legalnim, legitimnim i pravednim (ustavna prava i presude Ustavnog suda).
Posljedična anonimnost i tajnost na društvenim mrežama postaju mrjestilišta koja proizvode dehumanizaciju, a dehumanizacija onda pruža prostor djelovanja nasilnicima, teroristima i tiranima. Taj efekt življenja „za trenutak“, a iza maske koja skriva identitet osobe, daje oduška pohotnim, nasilnim i destruktivnim impulsima koji su inače suzdržani (u javnosti). Takvo ponašanje eruptira u odgovoru na trenutne političke situacijske zahtjeve bez imalo zadrške, a ta i takva anonimnost promovira destruktivno ponašanje, posebice u okruženje kada je od političkog i vjerskog rukovodstva data dozvola za agresivno ponašanje prema mrskom neprijatelju.
Novi oblik komunikacije sa forsiranjima laži, propagande, dezinformacija i netočnih podataka, gdje istovremeno sfera privatnog postaje hrana takvih medija, stvaraju hiperrealnost u kojoj više nema mjesta činjenicama i znanju nego protuznanje i pogrešne informacije određuju našu BH-a zbilju. Medijski pogoni za proizvodnju mržnje kleče pred vlastitom fikcijom, koja ne postoji!
Sarajevski mediji postupno su neutralizirali političko-povijesnu stvarnost tako što su je jednostavno uklonili te postavili percepciju druge izmišljene stvarnosti, a simulacijama i proizvodnjom dezinformacija sakrili odsutnost orginalne stvarnosti. Vrijeme je da se ta (odlazeća?) politika raskuje od zabluda, teških ništa manje od povijesnih okova koje vuče kao svoju sjenu!
Dnevnik.ba