Propaganda induciranog straha i kreiranje lažnih sjećanja u BiH

Piše: dr.sc. Robert Kolobara, Dnevnik.ba

Albert Camus ističe da je strah metoda i da on sprječava ljude da misle racionalno odnosno natjerava ljude da misle u apstrakcijama o neprijateljima koji nam prijete i koje stoga moramo uništiti. Normalni strah je reakcija na objektivnu postojeću vanjsku okolnost, a neurotični strah i osjećaj uznemirenosti je nemir izazvan pretpostavkom o mogućem neugodnom ishodu. 

Bošnjačke političke elite sustavno i redovno putem medija izazivaju, potiču i provode informacijsko-psihološke operacije straha među svojom ciljanom publikom te stoga s pravom možemo reći da je strah jedan od arhitekata bošnjačkog nacionalnog političkog ponašanja. Taj proces se odvija preko  4 glavne točke:

1. Neprijatelji, hrvatska i srpska politika, provode ratne ciljeve u miru, žele uništiti Bošnjake i državu BiH (biti će rata!?);

2. Bošnjake će zapasti sudbina Palestinaca ako ne bude BiH, odnosno ako se ne ukine (genocidna) Republika Srpska;

3. Ako se dopusti Hrvatima da budu jednakopravni i konstitutivni to znači formiranje trećeg entiteta i raspad BiH;

4. Srbija i Hrvatska se ubrzano naoružavaju i samo je pitanje dana kada će napasti Bošnjake-muslimane (i provesti genocid?). 

Da po državu propagandno-inducirani strah može imati fatalne, autodestruktivne posljedice pokazuje i slučaj iz 2015. god. kada se  bošnjačka politička elita odrekla suverenog prava BiH na teritorij Sutorine, odnosno pristupa  morskoj granici, a  u korist Crne Gore samo zato, po mišljenju mnogih, da isti ne bi pripao Republici Srpskoj odnosno Srbima. Danas kada države ratuju za komadiće teritorija, naš teritorij sa pristupom otvorenom moru se poklonio kao vreća brašna. No za Sarajevo ovo nije ni dijeljenje ni uništavanje ni izdaja BiH. Objektivno prosuđujući, pitamo se onda što je? 

Umjesto realnosti stvara se percepcija nepravde kod Bošnjaka u odnosu na ostala dva konstitutivna naroda, a percepcija nepravde uvijek nastaje kada postoji raskorak između stvarne sudbine i one koju pojedinac smatra da zaslužuje. Tako se iznova ističe narativ kako su Bošnjaci žrtve, a Hrvati i Srbi agresori te da „žrtva“ zaslužuje čitavu državu za sebe  pošto ostali imaju rezervne.  Povijest ratovanja je uvijek povijest percipirane nepravde, bilo da je nepravda stvarna, proizvedena ili imaginarna. A u svijetu tradicionalne politike moći, tipično se radilo o tome čija će vojska ili ekonomija pobijediti, no u današnjem se političkom informacijskom dobu  radi i o tome čija će priča pobijediti.

Kad se manipulira umom uvijek se „udara“ na najprizemnije osjećaje i cilja se na ljudske slabe točke poput njihove djece, vjerskih uvjerenja ili nacionalnih osjećaja, odnosno na ono što je ljudima vrijedno i važno. Obećanje tada postaje važnije od djela jer obećanje daje nadu i trenutno zadovoljstvo koje hrani čovjekovu psihu i djeluje kao stimulator sreće (BiH će biti „100% naša“). Ta nada u buduću sreću i zadovoljenje je samodostatna jer nadvladava trenutnu materijalno-financijsku situaciju i objektivne nepovoljne okolnosti. 

Obećanje nije ništa drugo nego forma informacije koja sadrži vrijednosnu odrednicu, a odnosi se na budućnost. Informacija se zatim  konvertira u nadu, a nada posljedično u vjeru. To davanje nade je moćan psihički poticaj jer  de facto uspostavlja kontrolu nad čovjekom (a da on toga nije ni svjestan) i zato jer daje legitimaciju autoriteta onom tko ga izgovara. Kada ljude navedete da sami sebe uvjere u to što vi želite, to uvjerenje (i stvorenu predrasudu) je poslije gotovo pa nemoguće pobiti bez obzira kakve činjenice stavite pred njih.

Jedna od važnijih karakteristika bošnjačkih  predrasuda jest da su prilično neosjetljive na nova iskustva. To ih bitno razlikuje od društvenih zabluda, koje se pomoću iskustva i racionalnog provjeravanja mogu relativno brzo ukloniti. 

Nakon dužeg medijskog utjecaja, ljudi projektiraju vlastiti um na neku temu, vide sve što hoće da vide, odnosno vide sve što su uvjetovani vidjeti od samog početka. Smatraju da su to činjenice, ali to nisu činjenice, to je tumačenje! Takav um vam neće dopustiti da spoznate političko-društvenu stvarnost, zato što stalno stvara halucinacije. 

Stoga, u takvom okruženju vi možete biti ludi, a da to ne znate, jer su i svi ostali u vašem okruženju ludi u istom stupnju.  Uvijek se prvo odlučuje pa se naknadno nalaze dokazi za izrečenu tvrdnju. To je ono što je u ovom smislu ludilo: prvo odlučite, a potom nalazite dokaze. U tom kontekstu, um čak može i fabricirati sjećanja te se tako nedavno jedan političar govoreći na političkom skupu „sjetio“ da su preci građana BiH nekada bili jedan narod, Dobri Bošnjani, kojeg je vrijeme podijelilo u tri etničke skupine! 

Kampanja straha uvijek ide ruku uz ruku sa propagandom  o prošlosti koju treba prilagoditi političkoj sadašnjosti. Osim laži koji se iznova ponavljaju (kreiranje lažnih sjećanja), surova turska okupacija od 400 i više godina se romantično predstavlja („naši“ su bili Veziri 114 god.), a  višestoljetni nasilni proces islamiziranja  kršćana se ignorira kao da nikada nije ni postojao. Također, ne spominje se niti se objašnjava javnosti  tko su danas potomci tih ljudi? Tarik Haverić u  knjizi Kritika bosanskog uma je napisao da „bosanski muslimanski subjekt ne pridaje nikakvu važnost dokazima koji proturječe njegovoj naraciji“. Poput pripovijedanja dječjih priča uoči spavanja, pripovjedač ovdje zna, ne samo koju verziju ciljana publika želi poslušati, već i u koju je spremna povjerovati. 

U informacijskom ratu tih i takvih ideja, borbeno polje je um. Dok fizička borba ima tendenciju da bude lokalizirana, psihološka borba se izlijeva iz neposrednog borbenog prostora šireći se kroz printane, elektroničke medije te društvene, političke i kulturne mreže.  Pobjede u ratu ideja dolaze kada uvjerite druge da vaše politike nisu prijetnja njima (građanska država, ukidanje konstitutivnosti, reduciranje ovlasti doma naroda). U ratu ideja, riječi mogu biti smrtonosne kao stvarna municija. 

Psihičko zdravlje i strah su apsolutno nespojive stvari te stoga on izaziva tektonske poremećaje na međuljudske, međunacionalne i međukonfesionalne odnose u BiH.  Paradoks se sastoji u tome da fundamentalno odbojna filozofija unitarizma i centralizma u višenacionalnoj državnoj zajednici siječe korijenje jednakopravnosti, a očekuje održive plodove suživota. Svi imaju Ustavno pravo da izaberu svoje legitimne predstavnike, zar ne? Ne po bošnjačkoj političko-intelektualnoj misli koja ne želi dijeliti vlast sa Hrvatima i Srbima nego želi dominirati nad njima!   

Dnevnik.ba