Poslijeratni teror mudžahedina nad BIH Hrvatima: teroristi postaju bosanski državljani (1)

Početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992., na poziv Alije Izetbegovića i drugih visokih muslimanskih dužnosnika, „sveti ratnici islama“, mudžahedini pristižu u BIH. Njihov dolazak u BIH su podržale formalne i neformalne strukture brojnih islamskih zemalja kao što su Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt, Iran, Afganistan, Pakistan i Brunej. Mudžahedini, svi odreda pristaše selefijske i vehabijske ideologije, priključili su se Armiji BIH pod izgovorom pružanja pomoći muslimanskom stanovništvu, kao što je bio slučaj u Afganistanu 1980-ih u ratu protiv Sovjetskog Saveza. U stvarnosti je njihov angažmanbio motiviran ideološkim i vjerskim ciljevima radikalnog sunitskog islama – stvaranje globalnog kalifata.

Ubrzo su postali poznati po svirepim ratnim zločinima nad zarobljenim vojnicima i civilima hrvatske i srpske nacionalnosti. Nakon svršetka rata krajem 1995., usprkos Daytonskom mirovnom sporazumu, značajan broj mudžahedina ostao je u BIH, što je izazvalo zabrinutost među nemuslimanima. Njihov radikalizam se manifestirao u višegodišnjem poslijeratnom teroru nad Hrvatima u BIH. Teror džihadista nad Hrvatima dodatno je pogoršao međunacionalne odnose i doveo u pitanje postojanje Bosne i Hercegovine kao države, piše GEOPOLITIKA NEWS.

 

Daytonski sporazum i mudžahedini

U Parizu je 14. prosinca 1995. potpisan konačni Daytonski sporazum koji je precizno definirao status mudžahedina. U Aneksu 1-A, član III. stav. 2. određuje se da mudžahedini  (vojnici, instruktori, učitelji, savjetnici…) u roku od 30 dana moraju napustiti teritorij BIH.

Iako su vlasti SAD-a vršile pritisak na muslimansku vladu u Sarajevu na čelu s Alijom Izetbegovićem da svi mudžahedini odmah napuste BIH, političke i vojne ustanove kao što su vlada RBIH, Armija BIH i Stranka demokratske akcije (SDA) činile su sve da izigraju tu odredbu. Izetbegović i suradnici vidjeli su u mudžahedinima partnere koji će im pomoći da preodgoje Bošnjake u smjeru radikalnog islamizma i posljedično islamiziraju BIH s ciljem stvaranja islamske republike u nekom formatu.

Izetbegovićev ideal bio je Islamska Republika Iran koju još 1992. nazvao „najboljim prijateljem BIH“. Kad se gleda demografska struktura mudžahedina vidljivo je zašto su bošnjački radikali u njih polagali nade.

 

Struktura mudžahedina

Nije se radilo o neukim fanaticima, već u najvećem slučaju o obrazovanim islamistima. Mnogi od njih bili su inženjeri, informatičari, liječnici, vojni instruktori, imami, ali bilo je i običnih kriminalaca i ljudi upitnog morala. Mnogi su stekli fakultetske diplome u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Egiptu, Alžiru, Turskoj, nesvrstanoj Jugoslaviji i zapadnim zemljama poput Francuske, Velike Britanije i SAD-a.

Iako je među džihadistima pristiglim u Bosnu bilo onih imućnog imovinskog stanja, većina je bila siromašna. General ABIH Sakib Mahmuljin isticao je kako su se uvijek htjeli dokazati kao „fanatični islamski dragovoljci“ i rijetko su odbijali ratne zapovijedi. Zbog njih je odred El Mudžahid bio vojno učinkovit – isticao se kao najobučenija i najopremljenija postrojba 3. korpusa Armije BIH. Čak su 43 pripadnika te postrojbe dobila odlikovanja, a 11 Arapa je dobilo najviše muslimansko vojno odlikovanje, Zlatni ljiljan. Naravno, bilo je i dezertera.

 

Zločini protiv čovječnosti

Iako su bili vojno učinkoviti, činili su svakodnevne incidente i ratne zločine poput brutalnih ubojstava, mučenja, progona, silovanja, uništenja imovine (kuća, crkava, samostana…). Nisu svi mudžahedini činili ratne zločine, ali velika većina je bila umiješena u neki oblik zločina. Većina od njih bi u modernim demokratskim državama bila osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne i to posve opravdano. U BIH su uveli ritualna ubojstva, što nije viđeno u bosanskoj povijesti od mongolske invazije.

Nekoliko tisuća mudžahedina ratovalo je u ratu u BIH. Najtočniji broj iznosi oko 4.000. Prema procjenama, u borbama je ranjeno 2.000 džihadista, a njih 500 je poginulo – oko 400 Arapa, 35 Turaka, 10 Pakistanaca, 8 Afganistanaca, 3 Malezijca i 50 neidentificiranih. Koliko je bilo domaćih mudžahedina teško je reći, ali radi se o nekoliko stotina.

Svaki bosanski musliman koji je želio stupiti u mudžahedinske postrojbe morao je proći ne samo vojnu, veći i vjersku obuku. Stranci su donosili drukčije tumačenje islama (vehabizam, selefizam), koje je promicalo islamski fundamentalizam. To je bilo u suprotnosti s tradicionalnim umjerenim bosansko-hercegovačkim islamom.

Osim što su bili okrutni prema Hrvatima i Srbima, često su bili neraspoloženi i prema „svojim“ Bošnjacima koje su u mnogim slučajevima nazivali „kukavicama“ i „mlakonjama“.

 

BIH – etapa u globalnom džihadu

Prema islamskoj podjeli svijeta svijet se dijeli na tri dijela: Dar al-Islam, Dar al-Kufr i Dar al-Harb.

Dar al-Islam (Kuća islama) je zemlja pod vlašću muslimanske vlasti gdje se primjenjuje islamski zakon (šerijat) i muslimani mogu slobodno prakticirati svoju vjeru. Radi se o državama kao što su Saudijska Arabija, Iran, Afganistan i Pakistan.

Dar al-Kufr (Kuća nevjere) je izraz na zemlje u kojima je nekada vladao šerijatski zakon i koje treba vratiti pod muslimansku kontrolu. Radi se o državama kao što su Izrael, Španjolska, Srbija i BIH.

Dar al-Harb (Kuća rata) su zemlje koje su neprijateljski nastrojene prema islamu i u koje šerijatski poredak tek treba biti uveden. Islamisti tu ubrajaju države poput Austrije, Velike Britanije, SAD-a, Kine i Rusije.

Strani dragovoljci su kao motiv dolaska u BIH navodili pomoć „ugroženoj braći i sestrama muslimanima“, a zapravo je to samo dio istine. Islamistima iz Azije, Afrike i Europe bio je cilj vratiti BIH u Dar al-Islam i stvoriti islamsku republiku u obliku trećine ili cijelog područja BIH.

Islamisti brigade Abu Hafs Al Misri u kolovozu 2003. izveli su teroristički čin, napad na iračko sjedište UN-a u Bagdadu. Napad su opravdali obrazloženjem kako su Ujedinjeni narodi spriječili stvaranje islamske države u BIH, odnosno Europi, kao i optužbu da je UN odgovoran za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici u kolovozu 1995.

 

Od srednje Bosne do Beča

Sukladno ratnim okolnostima na terenu, cilj mudžahedina u BIH bio je osvojiti i očistiti srednju Bosnu od nemuslimana, tj. Hrvata, i nju pretvoriti u islamističku tvrđavu koja bi učvrstila tzv. „Zelenu transverzalu“ od Turske, Tracije, Makedonije, Albanije, Kosova, Sandžaka do istočne, srednje i zapadne Bosne.

To se može jasno vidjeti iz događaja od 13. travnja 1993. Toga dana su pripadnici 7. muslimanske brigade ABIH (4 strana državljana i 6 Bošnjaka) zarobili četiri pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se vraćali s crte bojišnice prema VRS-u (Vojska Republike Srpske). Mudžahedini su ih odveli u logor Ravno Rostovo pokraj Novog Travnika. Ondje su ih 35 dana zlostavljali fizički i psihički.Tjerali su ih „učiti“ Kuran i pokušali „preobratiti“ na islam, što im nije uspjelo. Tom prilikom džihadisti su otkrili zarobljenicima kako su na naredbu emira (imama) 7. muslimanske brigade Mahmuta Karalića i Alije Izetbegovića dobili zadatak da vrše otmice visokih hrvatskih časnika kako bi HVO bi obezglavljen i kako bi ABIH mogla zauzeti prostore srednje Bosne u vrlo kratkom roku. Dodali su da će nakon zauzimanja srednje Bosne preživjeli Hrvati biti muslimanski robovi, „jer su Hrvati rođeni da robuju“, a general Tihomir Blaškić i vojni vrh HVO-a „bit će razapeti na križ poput Isusa“ jer su oni jedina prepreka za ostvarenje plana.

Pritom je stvaranje šerijatskog poretka u srednjoj Bosni bila samo etapa, iako veoma važna, u procesu islamskog osvajanja Europe i svijeta. Islamistima je preko Zelene transverzale cilj bio osvajanje Beča. Beč ima simboličnu važnost u teoriji islamskih radikalnih terorista zbog povijesne, kulturne i političke uloge grada. Takva percepcija nije univerzalna među muslimanima, već je specifična za ekstremističke skupine koje nastoje reinterpretirati povijest i religiju u skladu s vlastitim ciljevima. Beč je u povijesti dva puta bio meta osmanskih opsada – 1529. i 1683. Posebno je važna druga opsada Beča 1683., koja je završila porazom Osmanlija i bila je prekretnica u zaustavljanju širenja Osmanskog Carstva u Europi.

Za radikalne islamiste, osmanski poraz predstavlja „gubitak islamskog utjecaja“ i označava simbolično povlačenje islama iz Europe. Stoga džihadisti Beč doživljaju kao „utvrdu Zapada“ i kršćanskog svijeta. Zato i ne čude brojni uspješni i neuspješni pokušaji terorističkih napada u Beču i u Austriji kao cjelini.

U novije vrijeme dovoljno je navesti napad u studenom 2020. u Beču u kojem je ubijeno 5, a ranjeno 23 osoba, kao i spektakularni pokušaj napada na jednom od triju koncerata megapopularne američke pjevačice Taylor Swift u kolovozu ove godine. Da napadače nije otkrila CIA, žrtve bi se brojale u stotinama mrtvih. Iako su se ti teroristički napadi dogodili tri desetljeća nakon što su mudžahedini došli u BIH, oni puno govore o njihovom ratnom i poratnom djelovanju 1990-ih.

 

Pretvaranje Bugojna u utvrdu radikalnog islamizma

Kako bi se utvrdila „Zelena magistrala“ do srednje Bosne do Beča trebalo je protjerati Hrvate iz Bugojna u ljeto 1993. Tada je protjerano oko 15 tisuća tamošnjih Hrvata, a pobijeno je 311 hrvatskih civila i vojnika sve s ciljem kako bi se Bugojno pretvorilo u bazu islamskog radikalizma. Za te ratne zločine gotovo nitko nije odgovarao.

Grad je potom postao glavna baza džihadista u Bosni koji su se uselili u Hrvatski dom u centru grada. U njemu je bila smještena Aktivna islamska omladina (AIO) – najradikalnija islamistička organizacija u BIH koja je djelovala sve do 2004. Islamisti su Hrvatskom domu bili sve do 2000. kada je zgrada vraćena Hrvatima. Međutim, nakon rata muslimanske vlasti nastavile su provoditi istu radikalnu antihrvatsku politiku u općini Bugojno.

Tako je u gradu Bugojnu u rujnu 2001. otvoren ogromni Islamski centar kao dar saudijske princeze El Dževehre El Ibrahimi. To ne bi bio problem da džamija i islamski kulturni centar nisu gotovo u cijelosti izgrađeni na hrvatskom zemljištu. Od 31.000 četvornih metara u vlasništvu muslimana bilo je 1.700  m, a sve ostalo je bilo vlasništvo bugojanskih Hrvata.

Zanimljivo je kako je u brošuri prilikom otvorenja Islamskog centra pisalo kako je Bugojno grad u kojem gotovo ne žive Hrvati iako grad gravitira Hercegovini s većinskim hrvatskim stanovništvom, ali autori nisu htjeli napisati zašto je to tako.

Važno je znati kako međunarodna zajednica putem svojih visokih predstavnika za BIH, Carlosa Westendorpa i Wolfganga Petrischa nije ništa učinila da spriječi klasičnu krađu hrvatske zemlje. A mogla je. Jednako kao i Republika Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma koja ima dobre odnose sa Saudijskom Arabijom.

Očito je kako se radi o međunarodnom islamističkom projektu čiji je pokrovitelj bio Rijad, jedan od tadašnjih glavnih sponzora islamističkog terorizma. Saudijci izvoze radikalnu vehabijsku ideologiju i pomagali su terorističke skupine poput Al-Qaide, talibana i ISIS-a.

 

Bijes mudžahedina krajem 1995.

Mudžahedini su Washingtonski sporazum iz ožujka 1994. kojim je zaustavljen rat Hrvata i Bošnjaka nazvali „izdajom“ Bosne i islama, a jednako su se odnosi prema preliminarnom Daytonskom sporazumu iz studenog 1995.

Glavni razlog je što da dva sporazuma ne predviđaju stvaranje islamske iliti bošnjačke republike u BIH. Također, bili su nezadovoljni jer je Daytonski sporazum izričito naveo da mudžahedini moraju napustiti BIH u roku mjesec dana. Mudžahedini su poručivali kako je BIH „muslimanska zemlja“ i kako se ne boje američkih tenkova koji su trebali osigurati mir. Isticali su kako je njihova dužnost ginuti za islam i da svi žele biti mučenici na Alahovom putu.

Izetbegović je glavnom američkom pregovaraču o miru Richardu Holbrooku 7. prosinca obećao da će učiniti sve da mudžahedini napuste zemlju što prije. Međutim, samo tri dana kasnije bosanski predsjednik nazočio je vojnoj paradi 7. muslimanske brigade u Zenici, a marširali su i mudžahedini. To je bila demonstracija vojne moći prema NATO savezu.

 

Stradavanje Anwara Shaabana

Na dan potpisa konačnog Daytonskog sporazuma 14. prosinca 1995., glavni ideolog odreda El Mudžahid i imam islamskog centra u Milanu, šeik Anwar Shaaban, u Podbriježju kod Zenice održao je vatreni govor protiv sporazuma, tumačeći ga pokušajem velikih sila da „potisnu pravo islama iz Bosne“. Nakon toga zajedno sa skupinom visokih dužnosnika svog odreda terenskim vozilom zaputio se iz pravca Zenice prema Žepču.

Budući da se vozilo nije zaustavilo na hrvatskom kontrolnom punktu, policajci su vozilo zaustavili i utvrdili da strani islamisti nemaju dozvolu za prelazak kontrolne točke. Policajci su zatražili da islamisti odu s njima u policijsku postaju što su oni odbili. Nastala je razmjena vatre u kojoj su sva petorica islamista, uključujući Shaabana, poginula, a dva hrvatska policajca su ranjena.

Kod ubijenih su nađene iskaznice Agencije za pomoć Trećem svijetu (TWRA), humanitarne organizacije sa središtem u Beču kojom su se Osama bin Laden i suradnici koristili kako bi slali novac i oružje islamistima u BIH.

TWRA je primila 350 milijuna dolara od S. Arabije, Irana, Sudana, Turske, Bruneja, Malezije i Pakistana. Zajedničko hrvatsko-bošnjačko povjerenstvo utvrdilo je da islamisti nisu imali potrebne dokumente za putovanje od Zenice do Tešnja. Smrt Shaabana bio je težak udarac mudžahedinima.

 

Izetbegović i Delić izigravaju Dayton

Bošnjački političari su nastojali izigrati odredbe Daytonskog sporazuma prema kojima su mudžahedini trebali otići tako što će ih naturalizirati kroz davanje državljanstava i druge metode. Na sastanku nakon Daytona Izetbegović i Rasim Delić su razmatrali tko će od mudžahedina ostati u zemlji kako bi provodili da’wu – misionarski rad i džihad. Odlučeno je da vođa preostalih džihadista bude emir Abdelkader Mokhtari (Abu el-Maali), a domaće vojne i političke vlasti morale su pronaći načine kamo smjestiti mudžahedine. Mokhtari je kao posljednji emir mudžahedina napustio BIH tek 1999. pod velikim pritiskom SAD-a. U BIH je stigao 1992. iz Francuske, a nazivan je Mehmedom II. Fatihom, novim osvajačem Bosne. Bio je iskusan ratnik iz Afganistana.

Formula za ostanak mudžahedina u BIH bila je: 1) naturalizacija – dobivanje isprava BIH, 2) ostanak u oružanim postrojbama Vojske Federacije BIH, 3) zapošljavanje u islamskim „humanitarnim“ organizacijama. No, najvažnije od svega jest kako je mreža islamističkog radikalizma i terorizma ostala netaknuta.

Islamske humanitarne organizacije su nastavile poticati terorizam, a NATO i Ured visokog predstavnika za BIH (OHR) nisu ništa konkretnije poduzimali sve do napada talibana na SAD 11. rujna 2001.

 

Stanje mudžahedina početkom 1996.

Iako su neki strani ratnici otišli odmah nakon Daytonskog sporazuma, dobar dio njih je ostao, a neki su dolazili i nakon rata iako je Zapad počeo shvaćati kakvu prijetnju predstavljaju.

Određene zapadne strukture su smatrale da je bolje da dio mudžahedina ostane u BIH nego da se raštrkaju po svijetu. To je izjavio ni više ni manje nego predstavnik UN-a u BIH Jean Paul Klein.

Prema procjeni Sigurnosno-informativne službe (SIS) Zbornog područja HVO Vitez, na prostorima srednje Bosne u siječnju 1996. bilo je najmanje 500 stranih i 1.500 domaćih mudžahedina, izuzev 7. i 737. muslimanske brigade. Odred El Mudžahid je formalno raspušten u siječnju 1996. a prema podacima iz veljače ta postrojba je brojila 1.744 pripadnika. Održan je svečani ispraćaj mudžahedina u Zenici prilikom čega im se general Armije BIH Rasim Delić zahvalio i poručio da će ih „opet pozvati ako to bude potrebno“. Čak se i rasplakao.

U veljači se otkrilo da su mudžahedini ostali u Bosni. Naime, tada je razotkriven vojni logor AID-a, Hezbolaha i iranskih obavještajaca na planini Pogorelici u blizini Fojnice. IFOR je upao u logor i uhitio tri iranska obavještajca, osam Bošnjaka pripadnika AID-a,te je zaplijenio oružje i eksploziv. Bošnjačko vodstvo je pokušalo negirati nalaze IFOR-a, međutim Izetbegović je priznao da je postojanje kampa „naša velika pogreška i kršenje onoga što smo potpisali”.

 

Velikodušno darovanje državljanstava BIH stranim islamistima

U Bosnu su mudžahedini dolazili i odlazili jednako kao i novac, oružje i vojna oprema. Mreža Al-Qaide nije zaustavljena nego se dodatno razvijala. Saudijska Arabija nastavila je širiti vehabizam i selefizam u džamijama i islamskim centrima u BIH. Zanimljivo je da su vlasti Socijalističke Republike BIH (Ministarstvo unutarnjih poslova) već početkom 1992., kada je ta država bila dio krnje Jugoslavije, počele izdavati bosansko-hercegovačka državljanstva stranim islamistima iz Afrike i Azije.

Do međunarodnog priznanja BIH 6. travnja 1992. već su 104 stranca dobila državljanstvo BIH. To su bili državljani Alžira, S. Arabije, Sudana, Egipta, Jordana, Tunisa, Maroka, i td. Mnogi od njih nisu ni znali gdje se Bosna nalazi, ali su dobivali državljanstva jer je netko to naredio. Koliko je točno stranih islamista dobilo državljanstvo BIH je nepoznato. Spominje se broj od 12 tisuća izdanih državljanstava od početka 1992. do 1997.

U svibnju 1996. po Izetbegovićevoj zapovijedi 40 pripadnika odreda El Mudžahid dobilo je bosansko državljanstvo. Putovnice BIH najviše su izdavane u Sarajevu, Zenici, Travniku i veleposlanstvu u Beču. Kriteriji za izdavanje putovnica bili su: zahtjev SDA, TWRA Zagreb, imama ili pripadnika oružanih snaga BIH.

Mudžahedini su tražili državljanstvo BIH i kako bi sakrili tragove prošlosti jer mnogi od njih bili su umiješani u kriminalna djela u matičnim zemljama ili u međunarodnom terorizmu, zbog čega su bile izdane međunarodne tjeralice.

Nastavlja se.

Dnevnik.ba