Opći izbori u BiH ili kako ukinuti hrvatsku političku scenu u BiH

SIP je raspisao opće izbore za deseti mjesec ove godine. Na konferenciji za tisak predsjednik SIP-a Suad Arnautović je poručio: „Izbori nisu samo naše pravo, već naša snaga. Nitko nema pravo oteti građanima pravo da glasaju svake četiri godine“. 

Tri su ključne riječi naglašene u izjavi predsjednika SIP-a: naša snaga, otimanje, pravo na glasovanje. 

Kada Bošnjaci govore o „našoj snazi“ onda je već i sasvim nezainteresiranima jasno da se ta snaga odnosi samo na njih jer političko jedinstveno „mi“ u BiH ne postoji.

Možemo postaviti i pitanje: koje to tijelo u BiH ima pravo oduzimati „političku snagu“ Hrvatima da glasuju svake četiri godine za stranke kojima najviše vjeruju, a da im pritom nakon izbora ne podmetnu Hrvate birane voljom Bošnjaka svojim uhodanim sustavom preglasavanja? 

Reakcije Hrvatskog narodnog sabora u kojem se institucionalno sabire i predstavlja većinska volja hrvatskog naroda kroz koaliciju većine hrvatskih stranaka su sasvim očekivane i argumentirane. Očigledno da ne preostaje ništa drugo nego pristupiti realizaciji svih sedam točaka zaključka s izvanrednog zasjedanja HNS-a održanog u veljači 2022. godine.

Do izmjena izbornog zakona nije došlo a zahtjevi HNS-a su kod bošnjačkih političkih predstavnika, bez iznimke, definirani kao destruktivni i pogubni za BiH.

Glasni su ovih dana sarajevski bošnjački političari pozivajući na nametanje sankcija ili čak uhićenje hrvatskih političkih lidera, na zabranu rada hrvatskih stranaka, na zbijanje redova probosanskih stranaka s ciljem pobjede nad „fašizmom i fašistima“.

Lider SDP-a, Nermin Nikšić je ovim povodom rekao: „Građani BiH imaju pravo kao i svi drugi državljani u demokratskom svijetu da biraju i budu birani.“

Formalno imaju to pravo. No distribucija političke volje Hrvata se godinama zanemaruje, a Hrvati svode na amorfnu masu kojom trebaju upravljati Bošnjaci.

Odbacujući stav HNS-a kao stav neke Čovićeve „nevladine udruge“ Nikšić dodaje da „svaki Hrvat mora imati zaštićeno svako pravo, ali to ne znači garantiranje vlasti HDZ-u dovijeka“.

Ovdje ostaje nedorečen stav o „zaštićenosti svakog prava Hrvata“. Tko štiti prava Hrvata u BiH? Hrvati ili Bošnjaci koji već tradicionalno narušavaju politička prava Hrvata da biraju i budu birani voljom upravo Hrvata?

Je li pod pojmom „svaki Hrvat“ Nikšić misli na Hrvate iz Republike Sarajevo ili sve one iz županija s hrvatskom većinom čija politička volja nema nikakve veze sa sarajevskim ”manjinskim profiterima“, s jeftinim dekorom bošnjačke političke scene?

„Probosanske“ stranke sa sjedištem u Sarajevu ovo vide kao finalni obračun s HDZ-om i HNS-om. Ne kriju radost što pregovori oko izmjena izbornog zakona nisu uspjeli, što je model preglasavanja u ovom trenutku još uvijek na snazi i što će ponovno moći birati svoje podobne Hrvate u Predsjedništvo, a domove naroda kreirati čisto „probosanski“ a ne po „nacionalističkom modelu Čovića“ i njegovih sljedbenika. 

Argumentacija sljedbenika građanskog ili preciznije unitarističkog modela se može svesti na sljedeće:

„Što se više Zagreb pokušava miješati u unutarnje stvari BiH i što više pokušavaju iskoristiti svoj položaj da pojačaju pritisak na BiH…to će naš odgovor biti sve tvrđi i tvrđi! Krajnje je vrijeme da se i službenom Zagrebu kaže 'ne' i dosta je!“ Izjavio je ovo najveći bošnjački Hrvat.

Ovom povijesnom „ne“ Hrvatskoj bi i Joža Broz pozavidio. Ovo je i povijesno „ne“ Hrvatima u BiH. Jedino ostaje nejasno čiji odgovor će biti „sve tvrđi i tvrđi“. Opet se neko ”mi” nekog ideološki konstruiranog naroda sastavljenog od građana-pojedinaca na militantan način predstavlja - i to od političara koji ne predstavlja one koji su ga birali nego one koji ga nisu birali! Što može biti to militantno ”mi” nego mirnodopski ostatak ”multietničke” Armije BiH?

„Ako Čović želi bojkotirati izbore, neka izvoli. Moguće da je to jedini način da se osvijesti koliko je hrvatski narod politički samobitan i samostalan u kreiranju vlastite političke sudbine da mu on i njegov HDZ nisu ni potrebi. Ne samo da mu nisu potrebni, nego su mu i smetnja u progresu unutar BiH”. 

Izjavila je ovo predsjednica županijskog odbora Naše stranke, stranke čiji opseg biračkog tijela ni ne izlazi iz Županije Sarajevo. Ustremljujući se na HDZ i Dragana Čovića previdjela je, poput mnogih ”bosanskih patriota”, svih četrnaest stranaka koje okuplja HNS a koje stoje iza onoga što Dragan Čović kao predsjednik govori u javnosti. Upravo zato što hrvatski narod  i jest „samobitan i samostalan u kreiranju vlastite političke sudbine“ Ćudić ovom izjavom ne samo da negira „samobitnost i samostalnost“ Hrvata nego ih tretira kao hipnotiziranu bezumnu gomilu koja slijepo vjeruje Čovićevim samovoljnim prohtjevima. I još nešto je ovdje važno: kako to da mala sarajevska stranka bolje zna od Hrvata što je dobro za njih i što žele kao politički model u kojem će se osjećati zaštićeno. 

Pa ni ovo nije kraj obezvređivanja Hrvata jer Ćudićka pripisuje Čoviću da je na sebe stavio „hipoteku otvorenog ratnog huškača i secesionista jer zagovara teritorijalnu reorganizaciju zemlje“. 

Ovo je već stara i dobro uvježbana retorika sarajevskih unitarista: podmetni „hrvatskim nacionalistima“ da dijele zemlju i huškaju na rat i onda je put ka udvaranju međunarodnim čimbenicima osiguran. Tako Ćudić dodaje u stilu redara koji prijeti neposlušnicima denuncijacijom pred gazdama u kući: „Potrudit ćemo se da to tako bude shvaćeno i unutar međunarodne zajednice“. 

Eto, najvažniji adut je izgovoren. Čović je „otvoreni ratni huškač“ jer brani interese naroda kojega predstavlja. Interese Hrvata osim interesa sarajevskih „profitera manjine” ne brane ni Ćudićka, ni Komšić, ni Nikšić, ni Magazinović ni Mehmedović, pa pozivanje na uredovanje međunarodne zajednice nije ništa drugo nego pokušaj ucjene kroz definiranje „hrvatske politike“ u BiH kao nastavka ”UZP projekta” pri čemu je taj projekt sve što nije izraz političke volje Sarajeva.

U utrci za najglasnijeg osporavatelja HDZ-a i HNS-a je i Saša Magazinović, SDP-ov već desetljećima uhljebljeni dokaz multietničnosti,  a oglasio se baš onako kako se podobni i dobro plaćeni Srbin u Sarajevu i treba oglasiti:

“S druge strane, smatram da se već sada HDZ BiH priprema na onaj 'plan B' koji je Dragan Čović spominjao, a to je sudjelovanje na izborima i blokada poslije izbora, ucjena da se neće formirati vlast ni konstituirati parlamenti dok se ne promijene zakoni koje oni žele, prije svega Izborni zakon BiH.”

Eto, da nešto malo zna o političkoj teoriji znao bi da je “Čovićev plan B” sasvim legitimna demokratska alatka kada ne postoji drugi način da se problem riješi.

Vrhunac drskosti i političkog bezobrazluka sarajevskih bošnjačkih političara uobličen je u proglasu Šemsudina Mehmedovića koji poziva na Čovićevo uhićenje.

„Pozivam Tužiteljstvo BiH da pokrene sve radnje po ZKP za čin državnog udara kojeg predvodi Čović s HNS-om. - Optužiti sve članove HNS-a za podrivanje i rušenje ustavnog poretka. Najvažnije: Pozvati visokog predstavnika da djeluje odmah i da ne dozvoli da Čović dobije vremena koliko ga je dobio Dodik za državni udar. - Visoki predstavnik mora smijeniti Čovića sa svih funkcija koje obavlja uključujući i onu čelnika HNS-a i HDZ-a BiH kao i u Domu naroda. - Visoki Predstavnik ima mandat da zabrani politički rad onih stranaka koje čine HNS. - Međunarodna zajednica mora hitno zabraniti HDZ BiH i provesti akcije koje su provedene u slučaju pokretanja Jelavićeve hrvatske samouprave koja je proglašena 3. ožujka 2001. - Pozivam EU da zatraži od EUFOR-a uhićenje Dragana Čovića“.

Dakle, sve što su politički zahtjevi Hrvata i Srba u BiH treba zaustaviti. Tko će to učiniti? „Probosanske stranke“ sa sjedištem i dometom u Republici Sarajevo uz malu pomoć svojih inozemnih prijatelja. Pohapsiti hrvatske legitimne političke lidere, zabraniti djelovanje njihovim strankama - i BiH je konačno oslobođena od unutarnjeg neprijatelja. Fašizam će biti dokinut i „progresivne, europske, građanske stranke“ će konačno preuzeti BiH u svoje ruke.

Dnevnik.ba