Nakon pregovora u Neumu stvari su se raščistile: Pitanje je još samo želi li Amerika „bošnjačku državu” na teritoriju BiH

Nakon što je nedvojbeno utvrđeno kako je hrvatski prijedlog izmjena Izbornoga zakona BiH u skladu s presudama Europskoga suda za ljudska prava kao i Ustavnoga suda BiH, postalo je do kraja jasno tko ima kakve ciljeve u BiH. Barem što se domaćih političkih aktera tiče.

Poslovično za hrvatsko-bošnjačke probleme nezainteresirana srpska strana nije se puno miješala. Izuzev što je dala jasan stav kako će u slučaju dolaska do dogovora o izbornoj reformi Srbi doći u Parlamentarnu skupštinu BiH i podržati usvajanje izmjena Izbornog zakona, iz RS-a nije bilo puno druge priče.

No, zato je u hrvatskoj i bošnjačkoj javnosti došlo do totalnog ogoljenja političkih stavova i u konačnici – dugoročnih političkih ciljeva.

Najveći uspjeh hrvatskog pregovaračkog tima sastoji se u tomu što su doslovno „natjerali” međunarodne dužnosnike, od članova famozne Venecijanske komisije, preko američkog izaslanika Palmera pa do američkog veleposlanika Nelsona, da jasno kažu kako prijedlog izborne reforme koju su predložili nije ni na kakav način u sukobu s presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i drugima.

To je jako važno iz jednostavnog razloga što su zapadni izaslanici u BiH preko 20 godina bili sekundanti bošnjačkim unitarističkim težnjama pretvaranja entiteta Federacija BiH u unitarni entitet pod bošnjačkom dominacijom. Hrvatskim prijedlogom izborne reforme omogućuje se nacionalnim manjinama da se kandidiraju na svaku političku dužnost u zemlji kao i konstitutivnim narodima da izaberu svoje legitimne političke predstavnike u tijelima vlasti namijenjenima za političko predstavljanje konstitutivnih naroda – Predsjedništvo BiH te federalni i državni dom naroda.

Hrvati su ponudili elegantno rješenje, na kojem bi se možda moglo još raditi, kojim se provode sve presude koje opterećuju Izborni zakon BiH a zbog kojih u našoj zemlji danas praktično nema uvjeta za zakonito provođenje izbornoga procesa.

S druge strane, bošnjačka politika i pripadajuća joj javnost se tijekom i nakon neumskih pregovora usijala od silnog spinovanja, odnosno traženja alibija kojima bi opravdali sabotiranje dolaska do bilo kakvog rješenja o izbornoj reformi.

Nije to ništa novo. Svatko tko makar i površno prati politička zbivanja u BiH zna da se bošnjačka politika ni pod koju cijenu svojevoljno neće odreći onog što su im međunarodni dužnosnici kroz brojna nametanja doslovno poklonili – zašto bi se bošnjačka politika nakon 20 godina odrekla mogućnosti izbora svih bošnjačkih i srpskih izaslanika te izaslanika koji bi trebali predstavljati nacionalne manjine u Domu naroda FBiH. K tomu, gotovo je sasvim izvjesno da danas mogu izabrati i jednu trećinu hrvatskih izaslanika u Domu naroda FBiH i tako bez političkih predstavnika Hrvata formirati Vladu FBiH, a vjerojatno i Vijeće ministara.

Dodajmo tomu i činjenicu da Bošnjaci nesmetano mogu birati dva člana Predsjedništva BiH i potpuno je razumljivo zašto bošnjačka politika te prilike vidi kao put za pretvaranje FBiH u unitarni entitet pod bošnjačkom dominacijom, svojevrsnu bošnjačku RS. Stoga je sasvim jasno, i to već godinama, kako bošnjačka politika nikad svojevoljno neće pristati čak ni razgovarati o provođenju presude Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić, a kamoli tražiti realne modele njene provedbe.

Podsjećamo kako se upravo zbog presude Ljubić danas izbori ne mogu održati na zakonit način jer je Ustavni sud doslovno pobrisao dijelove Izbornoga zakona kojima se regulira način izbora izaslanika u Dom naroda FBiH.

To što se izbori ne mogu održati na zakonit način uopće ne uzbuđuje ni bošnjačku politiku ni pripadajuću joj javnost. Upravo suprotno – ta politika kao i njena javnost, čak insistira na tomu da se izbori održe po poništenim pravilima.

Sve ove godine samo je tražen alibi pred međunarodnim dužnosnicima za kontinuirano oduzimanje političkih prava Hrvatima. S jedne strane se priča o tzv. bošnjačkoj građanskoj BiH, a s druge strane se sotonizira sve hrvatsko (naravno i srpsko) u ovoj zemlji. Cilj je uvijek jedan te isti: ovladati što većim dijelom teritorija FBiH pred konačan obračun sa Srbima koji žive u BiH, poglavito u entitetu RS.

Sad kad je i tog alibija nestalo, kad su i međunarodni dužnosnici, vjerojatno teška srca, rekli kako hrvatski prijedlog promjena Izbornog zakona zadovoljava sve tražene kriterije imamo opet isto – odbijanje bošnjačke politika da i o čemu razgovara.

Iz tog treba čitati jasne znakove neprijateljstva i sukladno tomu se ponašati. Ukoliko oni koji su bošnjačkoj politici podarili mogućnost istiskivanja Hrvata iz institucija vlasti u FBiH i BiH, dakle Amerikanci, silom ne natjeraju Bošnjake na dogovor – do dogovora sigurno neće doći.

To onda znači da se u izborni proces ide po postojećim, manjkavim, pravilima čiji je rezultat unaprijed poznat: Bošnjaci će ponovno izabrati dva svoja člana Predsjedništva, sve Bošnjake i nacionalne manjine te većinu Srba i najmanje jednu trećinu Hrvata u Dom naroda FBiH. U praksi to će značiti da su uspjeli pretvoriti FBiH u vlastiti nacionalni entitet a Hrvate u nacionalnu manjinu s već predodređenom sudbinom fizičkog nestanka s teritorija BiH.

Stoga, hrvatska politika ne treba čekati što će se dogoditi s reformom Izbornog zakona, budući da je to već sad jasno, nego bi, ako je odgovorna prema sebi i narodu kojeg zastupa, trebala početi pripreme za (unutarnje) samoodređenje.

Hrvatski narodni sabor će vjerojatno uskoro morati na dnevnom redu imati donošenje odluke o izlasku Hrvata iz države BiH. Narod je važniji od države, poglavito jer je hrvatski narod u BiH državotvoran i ustavotvoran. Ako mu se ta prava oduzimaju, onda je vrijeme za napuštanje BiH.

Naposljetku, budućnost BiH ovisi o Amerikancima i Bošnjacima. S bošnjačkom politikom stvar je jasna, nju ne zanima BiH kao država u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i svih ostalih njenih građana, nju zanima izgradnja nacionalne države Bošnjaka na teritoriju današnje BiH.

Ostaje samo nejasno želi li Amerika takvu državu.

Dnevnik.ba