Milanovićev desant na Finsku i Švedsku – misija spašavanja Hrvata u BiH

Piše: Miroslav Vasilj / Pogled.ba

Bez obzira bio u prilici ili ne uložiti veto Milanović je već postigao učinak samo jednom svojom izjavom. Prije svega u najvišim političkim krugovima Europske unije i NATO-a sada se zna za prijevare, otimačine i uzurpacije hrvatskih pozicija u BiH. Zatim finski veleposlanik u Hrvatskoj je rekao kako ta zemlja podržava donošenje izbornog zakona u BiH te kako podržava daytonsku formulu jedna država, dva entiteta, tri naroda.

Što se, pak, Švedske tiče nije bilo javne reakcije, no Stockholm će ubuduće morati dobro razmisliti hoće li prema Hrvatima u BiH i dalje voditi izrazito negativnu politiku njihovog nepriznavanja kao političkog subjekta. Treba li uopće posjetiti da je upravo Kraljevina Švedska bila jedna od zemalja koja se protivila uvrštavanju konstitutivnih naroda u Strateški kompas Europske unije, a izrazito sporne i nekorektne su bile i izjave najviših švedskih dužnosnika prema BiH.

I zaista, ako ta zemlja ide toliko daleko da podriva Ustav BiH, međunarodni daytonsko- pariški mirovni sporazum, ZAVNOBiH, jedan cijeli narod – u ovom slučaju Hrvate u BiH, zašto bi Hrvatska podržavala njezino članstvo u NATO-u? Osim toga, Hrvatska ne bi bila ni prva ni posljednja država Saveza ili Unije koja blokira drugu članicu. Sjetimo se samo što su Ujedinjena Kraljevina i Nizozemska radili Hrvatskoj kada je htjela pristupiti EU. Ili što je radila Slovenija zbog Savudrijske vale. Ili kako se Francuska protivi bilo kakvom proširenje Unije. Ili kako Grčka već desetljećima blokira Makedoniju zbog čega je ta država ni kriva ni dužna morala promijeniti svoje ime u Sjevernu Makedoniju. A što se ovdje treba napraviti? Vrlo malo, dopustiti jednom narodu da bira svoje vlastite predstavnike.

To jest, političko Sarajevo se treba obvezati i staviti potpis na Izborni zakon po kojem više neće moći prijevarom otimati i uzurpirati pozicije Hrvatima u BiH. Dakle ulog je puno manji. No, očigledno je da postoje dva pristupa rješavanju hrvatskog pitanja u BiH. Jedan koji zagovara Andrej Plenković i njegovi ministri, a drugi Zoran Milanović i članovi njegovog Ureda. Prvi Plenkovićev je tiha diplomacija. Pokušaj da se Izetbegovića pritisne daleko od kamera i da to po mogućnosti učine Washington i Bruxelles. Drugi Milanovićev pristup je javno iskazati što se događa i pokušati pritisnuti Izetbegovića vlastitim političkim snagama uz pomoć Bruxellesa i Washingtona, ako treba i blokadom Finske i Švedske.

S obzirom na to da je čudnovato Središnje izborno povjerenstvo na čudan način raspisalo čudne izbore po diskriminirajućem i nelegalnom izbornom zakonu i preuzelo ulogu zakonodavca očigledno je da ovo prvo – tiha diplomacija, fini dogovori s Izetbegovićem više nemaju smisla i da bi trebalo pokušati s Milanovićevim pristupom.

Milanovićev potez, kako god završio, ne škodi ni Švedskoj ni Finskoj koje će postati članice NATO-a ako to zaista žele. Neće naškoditi ni Hrvatskoj jer Zagreb najavom veta pokazuje da ima hrabrosti i snage štititi svoje vitalne interese. Neće naškoditi ni političkom Sarajevu jer će se morati odreći samo onoga što je oteo. Jedino može pomoći Hrvatima u BiH da im omogući izbor svojih predstavnika u tijelima vlasti kakvi god oni bili, ali i cijeloj BiH da se otarasi politike unitarizma i hegemonizma koja je već desetljećima guši.

Bez obzira na sva neslaganja i trvenja između Pantovčaka i Banskih dvora na jalovu pomoć iz Zagreba koji već godinama kao štiti Hrvate u BiH, treba pozdraviti i Milanovićev poziv Plenkoviću da se sazove sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bi se raspravljalo o daljnjim koracima u vezi s položajem Hrvata u BiH. Da se spasi ono što se još spasiti može.

Dnevnik.ba