Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
U teoriji novinarstva spominje se kako mediji trebaju imati i ulogu „psa čuvara“. No, očito omamljeni „političkim plinovima“ neki laju na priviđenja, bespotrebno uzbuđujući i svoga domaćina i komšiluk. To je činjenična pozadina medijskoga sotoniziranja Hrvata u režiji bošnjačkih sluganskih medija. Najnoviji povod za to poslužila je proslava 31. godišnjice osnivanja Četvrte gardijske brigade Pauci, 28. travnja na Klisu.
Propagandnim tehnikama osnovaca u Goebbelsovoj školi za početnike, koje bi studenti žurnalistike mogli izučavati kao enciklopedijski primjer onoga što se ne može nazvati novinarstvom nego upravo plitkom propagandom, u središte pozornosti stavili su to što su predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, s ostalima pjevali pjesmu Marka Perkovića Thompsona Lijepa li si. Od svega je pak, takvima – uz navode kako su tome pjevaču „zabranjeni nastupi širom Evrope“ – sporno što se u njoj spominje redak: „Herceg-Bosno, srce ponosno!“
Njega, dakako, vežu isključivo uz političke konotacije pa zato „pojašnjavaju“: „Herceg-Bosna je svojevrsni ekvivalent SAO Krajine, u kojoj je postojao i zloglasni logor za Bošnjake.“
Na njezinu prostoru, kako ističu, počinjeni su teški zločini za što je u Hagu osuđeno njezino vodstvo. Ali, eto, tu „zločinačku“ pjesmu ipak pjevaju predvodnici Hrvata danas, a „Ovu je pjesmu voljela zapjevati i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović“.
Tko je ta Herceg-Bosna, da prostiš?
Kada se stvari ovako postave, onda neupućeni čitatelj – koji danas brigu brine kako preživjeti sveopću skupoću, kako svojoj djeci objasniti da ne idu glavom bez obzira u neku od zemalja Zapada – ništa drugo ne može nego zaključiti da su ti Hrvati, u biti, pritajeni zločinci i iskonski mrzitelji Bošnjaka. Štoviše, kada hrvatsko vodstvo pjeva takve pjesme, onda se Bošnjak nema čemu nadati osim nekoj „novoj agresiji“ na „našu Jednu i Jedinu“. Zbog toga taj Bošnjak treba sve učiniti kako bi pokazao tim Hrvatima da je „prošlo vrijeme kada se s nama tako moglo“ te politički ovladati barem Federacijom BiH u koju je ta zloglasna Herceg-Bosna utopljena (premda se to ne smije spominjati da mlađi znaju – jer bi mogli pitati: zašto…).
Međutim, kada se stvari postave na novinarske a ne propagandne noge, onda se stvarnost otkriva u potpuno drugačijem svjetlu.
Marko Perković Thompson je hrvatski pjevač domoljubnih pjesama koje su u teškim trenutcima velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH bile jedan od načina podizanja borbenoga morala u obrani zemlje. Da je to tako svjedoči i činjenica kako su njegovu Bojnu Čavoglave prepjevali i branitelji Sarajeva.
Upravo prvi stih u toj pjesmi – koju sada na svoj način pjevaju i ukrajinski vojnici – spominje tu Herceg Bosnu: „U Saraj'vu gradu Herceg-Bosne ponosne, stala raja da obrane naše domove…“
Pa, nisu valjda i oni bili u službi toga „hrvatskog zla“? (Da se ovoga tko sjetio možda bi i Dragan Vikić umjesto nedavno oslobođen, zaglavio u zatvoru.)
Prostor duha, a ne politike
No, stvar je potpuno jasna: ni tadašnja „sarajevska Herceg-Bosna“ ni sadašnja Thompsonova nemaju nikakve političke konotacije. Naprosto je riječ o jednom „prostoru duha“ kojega vole oni koji tu pjesmu pjevaju.
Poglavito je to razvidno u Lijepa li si, koja je postala svojevrsna himna hrvatskih sportskih uspjeha. U njoj se bez ikakva političkog primisla nabrajaju krajevi u kojima Hrvati žive kao autohton narod: „Oj, Zagoro, lijepa li si/ Slavonijo, zlatna ti si/ Herceg-Bosno srce ponosno/ Dalmacijo, more moje/ Jedna duša a nas dvoje/ Pozdrav Liko, Velebita diko“ i onda: „Ajde Istro i Zagorje/ Podignimo sve tri boje/ Zagrlimo se pred svima/ Neka vide da nas ima!“
Uzme li se naopakom logikom politiziranja, onda bi se Thompsona moglo optužiti kako je protiv same Hrvatske jer kao političke cjeline spominje Dalmaciju, Istru, Slavoniju, te time rastura današnju Republiku Hrvatsku.
Stoga se sotoniziranje jedne od hrvatskih najomiljenijih pjesama, koja je gotovo pa neizostavna na svim okupljanjima Hrvata (bilo kojim obiteljskim slavljima, svadbama, obljetnicama, proslavama sportskih uspjeha…), s pravom može prepoznati kao sotoniziranje cijelog hrvatskog naroda.
Eh, da je, k'o što nije
A s obzirom na značaj koji je u posljednjem ratu imala Četvrta gardijska brigada u oslobađanju Bosne i Hercegovine, bošnjački bi mediji – da je kako nije – svi trebali i sami slaviti taj događaj. Štoviše, najdičniji sin ove brigade, zapovjednik tenkista general Andrija Matijaš Pauk (po kojemu je Četvrta prozvana Pauci) poginuo je upravo u listopadu 1995. kod Mrkonjić Grada. Bez sudjelovanja ove hrvatske brigade u operacijama Zima '94., Skok-1 i Skok-2, Ljeto '95., ishod rata bi zasigurno mogao biti puno drugačiji, a izgled današnje BiH ne možemo ni pretpostaviti.
No, kada to već njihova sluganska pera ne mogu napisati, onda je minimum i zdrave pameti, i donjeg praga zahtjeva novinarske profesije, i bilo kakve ljudske dobronamjernosti: prestati sa sotoniziranjem najmalobrojnijega naroda u BiH, zbog političkih interesa. Politika jest jedan od najvažnijih segmenata ljudskoga življenja, ali nije važnija od samoga života. Zbog toga se, a radi ikakve normalne budućnosti, ne smije unositi zla krv među običan narod – onako kako to danas bošnjački propagandni mediji čine.
Zato na kraju: Hoće li itko ikada za takvo što odgovarati?
Ako ne pred ovozemaljskim zakonodavstvom i sudom povijesti, onda zasigurno pred Bogom hoće!
Dnevnik.ba